Julia Margaret Cameron – Poezija portreta

Čeznula sam da uhvatim svu ljepotu koja se preda mnom pojavljivala,
i napokon mi je ta čežnja zadovoljena.
Julia Margaret Cameron

Engleska fotografkinja Julia Margaret Cameron jedna je od najznačajnijih fotografa XIX. stoljeća. Premda iznimna portretistica, dugo je vremena bila nepravedno zanemarena i zaboravljena, ali danas su njezina djela cijenjena i slavna – kako portreti slavnih ličnosti po kojima je danas najpoznatija, tako i nebrojene fotografije njene djece, prijatelja i rodbine. U svojoj fotografskoj karijeri, koja je trajala tek kratkih jedanaest godina, prekršila je sva pisana i nepisana pravila fotografije oslobađajući je krutih vikto­rijanskih ograničenja i otvarajući puteve svima koji su fotografiju vidjeli i doživljavali kao umjetnost.

Fotografska karijera

Juliju je kao mladu djevojku s osnovama fotografije prvi upoznao njezin dugogodišnji prijatelj, engleski astronom John Herschel koji ju je uputio u tada aktualne tehnike razvijanja i izrade fotografija. Upravo se Herschelu pripisuje riječ fotografija, od grčkog photos i graphe, što bi u prijevodu značilo pisanje svjetlom. Imala je četrdeset i osam godina kada je od kćeri na dar dobila kameru i tada započinje strast koja je obilježila i odredila njezin život. Posvetila se fotografiranju ambiciozno i s puno energije, i već nakon mjesec dana snimila fotografiju koju je smatrala svojim prvim uspjehom: portret kćeri obiteljskih prijatelja. Kasnije je pisala o svom uzbuđenju: “Bila sam izvan sebe od sreće. Rastrčala sam se po kući tražeći poklon za dijete. Osjećala sam kao da je ona sama napravila tu sliku.”

U Julijino vrijeme fotografija je bila zahtjevan i naporan posao koji je uključivao i rad s potencijalno opasnim materijalima i kemikalijama. Drvena kamera na tronošcu bila je glomazna i teška. Julia se služila uobičajenom tehnikom tog vremena i razvijala fotografije iz negativa tehnikom mokrih kolodijskih ploča. Staklene ploče, dimenzija približno 30 x 25 cm, u tamnoj je komori oblagala fotoosjetljivim kemikalijama i osvjetljavala u kameri dok su još bile mokre. Staklene negative nakon toga vraćala je u tamnu komoru i tamo ih razvijala, prala i fiksirala. Fotografski otisci radili su se tako da se staklena ploča prislonila izravno na fotografski papir i izložila svjetlu. Cjelokupni postupak bio je u tehničkom smislu prilično složen, a najmanja pogreška mogla je potpuno upropastiti fotografiju.

Julia je nastavila fotografirati članove obitelji i prijatelje. Već najraniji portreti pokazuju da je eksperimentirala s mekanim fokusom, dramatičnim svjetlom i kompozicijama u krupnom planu, tehnikama koje su kasnije postale osnovnim obilježjem njenog stila. S obzirom na temu, njeni radovi mogu se podijeliti u dvije skupine: portrete i alegorijske prizore.

Julia nikada nije propuštala priliku da fotografira. Družila se s mnogim pripadnicima ondašnje umjetničke scene i svi su joj rado pozirali. Među njima bili su Charles Darwin, Alfred Lord Tennyson, Robert Browning, Anth­ony Trollope te prerafaeliti John Everett Millais, Edward Burne-Jones, William Holman Hunt i George Frederick Watts. “Kad bi mi se pred kamerom našli takvi ljudi, cijelom sam dušom nastojala ispuniti svoju dužnost prema njima da vjerno prenesem njihovu unutarnju veličinu, kao i vanjske karakteristike. Tako shvaćena, fotografija je gotovo utjelovljenje molitve”, napisala je u pismu prijatelju.

U povijesnom smislu pojedine njene fotografije vrlo su bitne jer su jedini fotografski portreti nekih značajnih osoba, ali njihova je umjetnička vrijednost neizmjerno važnija.

U slučaju većine viktorijanskih fotografija, likovi su bili namješteni u krute, tradicionalne poze ispred formalne pozadine. Julia je prekinula s tom tradicijom i svoje je modele fotografirala s licima uhvaćenim u krupnom planu i neodređenom, minimalističkom pozadinom. Fotografirala je s lećom kamere namještenom malo izvan fokusa, u prigušenom svjetlu i s vrlo duga­čkim ekspozicijama pri čemu bi i sasvim lagano pomicanje subjekta izazvalo dojam snovitosti, zamagljenosti i mekoće, upravo suprotno od onoga što su nastojali postići drugi fotografi. Zbog toga su je u fotografskim krugovima podcjenjivali, pa čak i ismijavali, ali u krugu slikara prerafaelita, koji su se također nastojali ­osloboditi ispraznih konvencija viktorijanske umjetnosti, njene su fotografije bile vrlo cijenjene.

Utjecaj prerafaelita bio je posebno vidljiv u drugom dijelu opusa Julije Margaret Cameron, takozvanim fotografskim slikama i alegorijskim prizorima čije je motive preuzimala iz povijesti, religije, mitova i književnosti. Fotografiji je u smislu tema, poza, detalja i kompozicije pristupala na potpuno isti način kao što su slikari njenog vremena pristupali platnu, a njezine su fotografije često imale jednaku kvalitetu kao i slike na istu temu. Na Tennysonovu molbu takvim je fotografijama ilustrirala njegovo djelo Kraljeve idile. Iako kritika često ova “namještena” djela ubraja u manje vrijedan dio Julijina opusa, ona ih je smatrala umjetničkim djelima.

Danas nitko ne dovodi u pitanje umjetničku dimenziju fotografije, ali u Julijino vrijeme nije bilo tako. Fotografija je bila relativno novi medij kod kojeg je naglasak bio na dokumentarističkom aspektu, gdje se tražilo tehničko i zanatsko savršenstvo, a Julia je pokušala nešto drugo – stvoriti atmosferu, emotivno obojiti fotografiju i uhvatiti karakter portretirane osobe, pa su drugi fotografi njene radove opisivali kao “razmazane, nedefinirane i u nekim slučajevima nečitljive”. Tijekom cijele svoje karijere odlučno se i beskompromisno borila za prihvaćanje fotografije kao vrste umjetnosti, ravnopravne slikarstvu i skulpturi. Možda je njezin najveći doprinos razvoju fotografije upravo činjenica da je danas samo po sebi razumljivo da se fotografije izlažu po muzejima i galerijama i da fotografija nije obično dokumentiranje stvarnosti, već legitimna, općeprihvaćena umjetnička forma. U jednom od svojih posljednjih pisama, 1875. godine, napisala je: “To je sveta milost koja se uprisutnila na mojim fotografijama, koja pruža zadovoljstvo milijunima i zaista mnoge usrećuje.”

Julia Margaret Cameron rođena je 1815. u Calcutti u Indiji. Školovala se u Francuskoj, ali se vratila u Indiju gdje se 1838. godine udala za dvadeset godina starijeg Charlesa Haya Camerona, visokog vladinog službenika u Indiji. Imali su veliku obitelj – šestero vlastite i šestero usvojene djece.
Deset godina kasnije Charles je umirovljen i obitelj se preselila u Englesku. U stanu njezine sestre Sarah u Londonu redovito su se okupljali poznati pisci i umjetnici. Julia i Charles, oboje vrlo naklonjeni umjetnosti, ubrzo su postali dio tog društva. Julia je 1863. godine od kćeri na dar dobila kameru i od tog se trenutka počinje ozbiljno baviti fotografijom.
Zbog obiteljskih poslova 1875. godine preselila se na Cejlon. Fotografirala je i dalje, ali uz poteškoće oko nabavljanja potrebnih kemijskih preparata te nedostatka čiste vode za razvijanje i izradu fotografija. Zato je mnogo manje fotografirala, a i od toga sačuvan je tek mali dio. Umrla je na Cejlonu 1879. godine.

Autor: Suzana Dobrić Žaja