Ako potpuno utoneš u sebe, čut ćeš odzva­njanje dragulja s nogu gospodara Šive. Jer Najviši pleše svoj kozmički ples istodobno u Zlatnom hramu Chidambaram, središtu svijeta, kao i u tebi samome…

Promatramo li klijanje sjemenki, otvaranje pupoljaka, rasuto lišće u jesen, kristale pahulja u letu, zamjećujemo pokret koji ima svoj red, ritam, sklad, ljepotu, svoje cikluse i zakonitosti, svoj početak, sredinu i kraj. Svaka je kultura imala svoj autentičan izraz i simbole kako bi na najbolji i najljepši način približila kozmička događanja. Indijska mitologija prožeta je plesom i često se služila plesom kao alegorijom da bi pojasnila misterij nastanka Univerzuma i životne procese u prirodi.

Prema jednoj predaji, bog Brahma probudio je mrtvu i nepomičnu pramateriju svemira i ona je počela treperiti. Zatim je ušao u tu pramateriju i kovitlajući je stvorio pokret, ritam, vrijeme, prostor i misao. Prema drugoj predaji, bogovi su, držeći se za ruke, zaplesali u pramateriji tako žustro kolo da se prah kapljica uskovitlao te je iz njega postao svijet. 1

Barathanatyam_-PlesacicaPlesna drama bharatanatyam koja u sebi objedinjuje ples, glazbu, glumu i poeziju, govori o stalnom pokretu, stvaranju, životu, razvoju, raspadu, smrti i obnovi koji nisu proizvoljni, već prate prirodu, božansko i sveprisutno. Nastala je na krajnjem jugu Indije gdje su se miješali utjecaji stare religije Dravida, također prožete plesnim izričajem, i brahmanizma, te posebno šivaizma – kulta boga Šive koji se povezivao s plesom.

Prema šivaizmu, svijet je stvorio Šiva, bog plesa, stvoritelj i razarač u jednoj osobi. Svaki je njegov ples potpuni ciklus, u koji su uključeni brojni ritmovi života.

Izvor iz kojeg se crpilo teoretsko i praktično učenje bio je drevni spis Bharatijanatjašastra koji je prema mitu vrhovni bog Brahma predao Bharati Muniju, ocu starih indijskih kazališnih formi. Riječ natja označava dramu i ples koji su u indijskoj kulturi povezani jer su se priče i tekstovi izvodili plesom. Smatra se da su dijelovi tog opsežnog djela stari više tisućljeća i da su proistekli iz vedskih tekstova, ali se procjenjuje da je ono kompilirano u razdoblju od III. st. pr. Kr. do I. stoljeća po. Kr. U sebi sadrži sve elemente kazališne umjetnosti: glazbu, ples i plesnu simboliku, tehniku, dramaturgiju, stil, dikciju, metriku, kao i odgovarajuće kostime, šminku, izgled pozornice te je imao velik utjecaj na nastanak svih plesova Indije.

Tradicionalne plesne forme Indije u sebi sadrže dva načina plesa: tandavu – muški, dinamičan stil plesanja i lasju – ženski, nježan i suptilan. Bharatanatyam u sebi objedinjuje obje vrste predstavljajući muški i ženski aspekt boga Šive, odnosno Šivu i Parvati, ženu boga Šive. Također, složeni se plesovi u svom izražavanju služe s više različitih vrsta plesova koji su omogućavali da se na specifičan način izraze bitne karakteristike određenih dijelova drame. U tom smislu, prema Natjašastri, postoje tri vrste plesa: natja, nrrta i nrtja. Natja je dramski dio plesa koji se pleše uz glumu i poeziju, nrrta je takozvani apsolutni ples koji prenosi kozmički ritam nastanka svijeta, čiji je najkarakterističniji oblik bubnjanje stopalima, a nrtja predstavlja opisni, emotivno naglašeni izraz koji kod promatrača izaziva određena duševna stanja.

Sve su pojedinosti u plesu bitne: pokreti tijela, geste ruku, mimika lica, odjeća, šminka, nakit, ali i nutarnje stanje plesača, svi oni u suglasju govore mnoštvom sitnih detalja koji prenose duboku poruku i doživljaj. Kako kaže Nandikešvara, podučavajući plesače u djelu Abhinajadarpana:

Kamo se kreće ruka, valja usmjeriti oči,
Kamo se kreću oči, valja usmjeriti duh,
Kamo se kreće duh, treba usmjeriti bhavu,
A gdje je bhava, tamo se stvara i rasa.

Svojim unutarnjim stanjem (bhava), izvođač prenosi raspoloženje (rasa) na okupljenu publiku, što čini ključan dio izvođenja predstave. Prema klasičnoj podjeli, postoji osam osnovnih raspoloženja: ljubav, hrabrost, suosjećajnost, veselje, ushit (čuđenje), strah, odbojnost i ljutnja, a poslije je uključeno i deveto, smirenost.

Pokreti svih dijelova tijela, kao i ostale pojedinosti značajne za izvođenje, detaljno su pojašnjeni u djelu Abhinajadarpana [Ogledalo gesta]. Sve te složene i povezane radnje zajedno čine tehniku abhinaja kojom se omogućavalo izražavanje raspoloženja, odnosno same suštine plesne drame. Ta se tehnika sastoji od četiriju osnovnih kategorija:

  • Angikabhinaja opisuje izražajne pokrete tijela; od leđa, trbuha, bokova, nogu, ramena, laktova, koljena, dlanova i stopala do najmanjih dijelova kao što su oči, obrve, nos, usta, očni kapci i jabučice. Posebno važan dio ove kategorije čine stilizirane kretnje ruku, takozvane haste ili mudre. Svaka od njih nosila je kompleksnu simboliku, tako da je 67 osnovnih postojećih oblika omogućavalo izražavanje širokog raspona značenja.
  • U Vačikabhinaji predstavljena je tehnika izvođenja poezije, pjevanja, glazbe i ritma.
  • Aharjabhinaja određuje scensku pojavu plesača opisujući boje i oblik kostima, nakita, šminke, pridonoseći što vjernijem dočaravanju uloge koju nosi izvođač.
  • Sattvikabhinaja prikazuje fizički izraz osjećajnih stanja kao što su drhtanje, znojenje, izmjene glasa, jecanje, promjene boje lica…

Školovanje umjetnika plesne drame započinjalo je između pete i osme godine, a trajalo je godinama. Iako je bilo i plesača, najzastupljenije su bile devadasi, božanske ili sakralne plesačice. One su bile pismene i obrazovane te su predstavljale posvećenu i povlaštenu kastu devadasi čija se linija nastavljala po majci. Imale su svog učitelja u okviru umjetničkih hramskih škola koji im je izravno prenosio učenje i omogućavao sustavno razvijanje tehnike i znanja.

Plesne drame i sakralni plesovi održavali su se na različitim plesnim prostorima, od otvorenih prostora u prirodi, hramova i palača do za to posebno sagrađenih kazališnih zgrada. Postojala su različita zdanja za izvođenje već bogate scenske umjetnosti u Indiji: velika su bila za bogove, manja za vladare, dok su za pučanstvo izgrađene zgrade u obliku trokuta.

Cjelovito izvođenje bharatanatyama traje tri sata i sadrži šest dijelova. Taj niz plesnih cjelina uspoređuje se s procesom ulaska u hram, prilaženja oltaru, postupne uspostave komunikacije do potpunog stapanja s božanstvom.

Barathanatyam_RasaPles započinje pozdravom božanstvu, otvaranjem ili rascvjetavanjem. To je uvodni dio plesa koji se izvodi kroz nrrtu, postupno ubrzavajući ritam prateći gurua koji izgovara ritmički govorne slogove. U ovom dijelu predstavljaju se različiti oblici i osnovni pokreti plesa.

Početni stav plesačice zaista sliči zatvorenom pupoljku, ruke su joj sklopljene nad glavom, gornji dio tijela nešto nagnut naprijed, noge priljubljene jedna uz drugu… Čim se oglasi glazba, lice joj oživi, usne se rastvaraju u osmijeh, a glava se lagano pokreće iz zatiljka udesno i ulijevo, što je tipični indijski izraz radosti. Zatim slijede pokreti očiju, ramena, ruku. Nakon toga ona pozdravlja učitelja i istaknute goste sklopljenim rukama pred licem, a ostale prisutne u istom položaju ispred grudi.

Drugi dio je također u obliku nrrte, ali sada u pratnji glazbe i bubnjara s kojim plesač improvizira ritmičku igru, tako što se međusobno isprepleću i potiču na što vještiju izvedbu. Treći dio plesa, u kojem se nakon kratkog izvođenja nrrte interpretira pjesma pokretima tijela, predstavlja određeni uvod u dramski dio izvedbe. Prema nekim tumačenjima, u ovom dijelu plesač stupa u dodir sa svetim i označava trenutak božanske prisutnosti. Najkompleksniji, središnji dio plesa, sadrži sve elemente bharatanatyama. U njemu se najviše očituje umijeće opisno-osjećajnog plesnog izraza koji zna trajati oko sat vremena. Plesačica neke pjesme pjeva, dok neke izvodi pokretima ruku i tijela. Smatra se da ovaj dio prikazuje stapanje i povezivanje s božanskim i predstavlja potpuno plesno rascvjetavanje. U petom dijelu plesačica izražava sadržaj ljubavne pjesme, najviše služeći se pokretima lica i ruku. Bharatanatyam završava izvođenjem tillane, posljednjeg dijela plesne drame, koji predstavlja katarzu u kojoj se izmjenjuju živahni pokreti apsolutnog plesa i dramski izrazi, sve dok se na kraju plesačica u zanosu ne oprosti s očaranim auditorijem plesnim pozdravom.

Bharatanatyam je bio oblik yoge – težnje usavršavanju i povezivanju s božanskim. Kao i svaka tradicionalna umjetnost, bio je povezan s religijskim idejama, a vještina umjetnika omogućavala je što vjerniji prijenos metafizičkog izraza svete priče. Ples je prenosio poruku koja je pokretala nutarnje biće promatrača kako bi ga dovela do kontemplacije nutarnjih stanja, razumijevanja, nadilaženja, kultiviranja i transformacije.

Prisustvo u plesnoj drami omogućavao je obred, sveti čin koji je prisutnima pružao mogućnost prijenosa u duboko stanje posvećenosti i ljepote kako bi u tim posebnim trenucima doživjeli rijedak okus božanskog nadahnuća.

1 Svi su citati iz knjige Povijest plesa starih civilizacija Ane Miletić. Matica hrvatska. Zagreb. 2003.

Autor: Anastazija Pulja