Bernini – virtuoz u kamenu

Gian Lorenzo Bernini rođen je 7. prosinca 1598. u Napulju. Otac Pietro bio je slikar i pisac rodom iz Firence, a 1605. godine preselio se s obitelji u Rim, grad koji će biti toliko značajan u životu mladog Giana Lorenza.

Pietro je poticao svoga sina da se okuša kao umjetnik i Gian Lorenzo je od najranijih dana radio kao šegrt u očevoj radionici. Rano je pokazao izniman talent i već je u petnaestoj godini uspješno restaurirao antičke kipove. U devetnaestoj godini izradio je svoju prvu značajniju skulpturu, Eneja i Anhiz, pokazavši da je spreman za velika djela.

Mladićev je talent uskoro prepoznao ugledni kardinal Scipione Borghese i za svoju vilu u Rimu naručio je seriju velikih mramornih kipova. Ti su kipovi Berni­niju donijeli početnu slavu, nakon čega je vrlo brzo postao jedan od najuglednijih kipara Rima i cijele Italije. U dvadeset i drugoj godini bio je toliko priznat da mu je pripala čast izraditi bistu pape Pavla V. Sljedećih nekoliko godina radio je većinom kipove od kojih su najpoznatiji Otmica Perzefone, Apolon i Dafne i David. Uz virtuozno oblikovanje mramora, Berninijevi se kipovi posebno ističu svojim energetskim nabojem i snažnim psihološkim stanjima izraženim mimikom lica, gestama te dinamičnim pokretima tijela. Većina radova danas se čuva u Vili Borghese u Rimu.

Opseg njegova rada bitno se proširio kada je Urban VII. postao papa, a Bernini njegov najdraži umjetnik. Izradio je gotovo sva umjetnička djela koja su Papa i njegova obitelj naručivali. Iznimnog dara, pun entuzijazma, energije i hrabrosti, prijatelj vrlo utjecajnih ljudi, Bernini je postao arhitekt i prvi umjetnik Rima, a 1629. godine i službeno je postao nadzornik svih arhitektonskih radova u Vatikanu i Rimu. Povjereno mu je i dovršenje bazilike svetoga Petra.

Suvremenici su ga nazivali drugim Michelangelom. Neka od velikih Berninijevih djela za pontifikata Urbana VII. su raskošni baldahin svetog Petra koji se nalazi nad papinskim oltarom u istoimenoj bazilici i četiri kolosalna kipa odmah do baldahina, od kojih je najpoznatiji kip svetog Longina. Kad je Urban VII. umro, Bernini mu je napravio veličanstvenu grobnicu. Nakon Urbana VII. papom je imenovan Inocent X. koji mu nije bio naklonjen, no Bernini je imao sreću što je u to vrijeme imao samo jednog pravog suparnika na umjetničkom polju – Francesca Borrominija, pa je zato nastavio raditi na drugim narudžbama izvan Vatikana. Godine 1651. Bernini je dobio zadatak da napravi Fontanu četiri rijeke na Piazzi Navona i time započinje još jedan izniman period njegovog života i rada.

Narudžbe su stizale sa svih strana Europe, a njegove mecene toliko su ga cijenile i poštovale da je često imao odriješene ruke u planiranju i gradnji. To mu je omogućilo da iskaže punu snagu svoga talenta i mašte. Jedan od vrhunaca njegova opusa svakako je kapela Cornaru gdje se čuva njegov najpoznatiji kip, Ekstaza svete Terezije. Kapela je remek-djelo harmonije više vrsta umjetnosti (kiparstva, arhitekture, stucco-gradnje, fresaka) i pravi je primjer veličanstvene cjeline koja odlikuje mnoge Berninijeve radove. Radio je i na svjetovnim projektima i postavio temelje palače obitelji Barberini, Chigi i Montecitorio.

Nakon smrti Inocenta X. papa je postao Aleksandar VII. koji je odmah započeo velike arhitektonske pothvate i pozvao Berninija da mu bude desna ruka.

Pod patronatom Aleksandra VII. Bernini je isplanirao i izgradio trg ispred bazilike svetog Petra koji je danas najpoznatiji dio Vatikana. Pri dizajniranju trga vodilja mu je bila ideja Majke Crkve koja širi ruke kako bi u okrilje primila vjernike. Obnovio je katedru svetoga Petra i riješio tehnički zahtjevan problem spajanja Vatikanske palače s bazilikom svetog Petra izgradnjom neobičnog stubišta Scala Regia.

Sve to vrijeme Bernini je usporedno radio na svom kiparskome opusu i izradio brojne kipove. Bio je toliko slavan da se o njemu znalo po cijeloj Europi, a 1664. godine francuski kardinal Mazarin pozvao ga je da dođe raditi na palači Louvre u Parizu. Nakon godinu dana nagovaranja, pod pritiskom pape Aleksandra VII., Bernini je napokon pristao te je 1665. godine sa svojom obitelji i šegrtima otišao u Pariz.

Zavist ostalih umjetnika i nesloga oko estetske vizije spriječila ga je u radovima na Louvreu i ubrzo je morao napustiti grad. Međutim, kratki boravak u Parizu bio je prilično plodan za njegov umjetnički rad: u tome periodu izradio je konjanički kip Luja XIV. i njegovu najpoznatiju bistu. Luj XIV. nije bio jedini monarh koji je tražio Berninijeve usluge: u Rimu ga je posjetila švedska kraljica Kristina, engleski kralj Karlo I. naručio je od Berninija svoju bistu i bistu supruge Henriette, a španjolski kralj Filip IV. tražio je da napravi raspelo u njegovoj crkvi.

Bernini se vratio u Rim i nastavio raditi kao arhitekt i kipar. Njegovo je posljednje veliko djelo kapela Altieri u crkvi svetoga Franje od Ripe gdje se nalazi kip blažene Ludovice Albertoni. Suprotno svome uobičajenome kanonu, ciljano je odvojio arhitekturu, slikarstvo i kiparstvo.

Gian Lorenzo Bernini umro je 28. studenog 1680. godine u Rimu. Jedan je od rijetkih umjetnika koji je za života postigao veliku slavu i bogatstvo kao inventivan arhitekt i veliki virtuoz u svemu što je radio. Njegov kiparski opus ističe se izrazitom dekorativnošću i suptilnošću, ali je danas poznatiji po arhitektonskim djelima u kojima je inventivnošću nadilazio stare kanone. Berninijev rad dao je prepoznatljiv izgled papinskom Rimu i izvršio golem utjecaj na buduće generacije europskih umjetnika.

Autor: Stela Zorić