Slikarstvo ukiyo-e

Slikarstvo u Japanu mijenjalo se kroz povijest usporedno s pro­mjenama u društvu i načinu života: pejzažno slikarstvo, budističko (mandale), zen slikarstvo, itd. Iako je bilo pod vidnim utjecajem susjednih kultura, ponajviše Kine, slikarstvo Japana uvijek je imalo prepoznatljiv, tipično japanski izraz.

U razdoblju XVI. – XIX. st. razvio se oblik slikarstva jedinstven za Japan kao što je kabuki ili no, ikebana ili haiku, a to su drvorezi u boji poznatiji kao ukiyo-e. Ovom pravcu pripadaju najpoznatija imena japanskog slikar­stva poput Hokusaia, Hiroshige, Utamara, itd.

Ukiyo-e slikarstvo razvilo se u razdoblju Edo (1603. – 1867.), kad je Japan bio potpuno izoliran od ostatka svijeta. To je vrijeme mira, ali i vrijeme političkog terora, kad se naglo razvija i jača građanski stalež, a ljudi se okreću užicima.

Dotadašnje umjetničke slike po­sjedovao je relativno mali broj ljudi i institucija jer su bile preskupe. Ukrašavale su domove plemića i ratni­ka, te bile pohranjene u hramovima. Ukiyo-e slike su bile pristupačne mnogo širem krugu građanstva jer su se proizvodile u tehnici drvoreza u boji, zahvaljujući kojoj se od istih ploča moglo otisnuti više desetaka ili stotinu otisaka po pristupačnoj cijeni.

Naziv ukiyo-e u prijevodu bi približno značio “slike iz prolaznog svijeta”, od uki – prolazan, yo – svijet i e – slika. Tematika i inspiracija više se nisu tražile u herojskim bitkama prošlosti, ni u popularnim književnim djelima, u religiji ili prirodi, već u zbivanjima iz svakodnevnog života. Ukiyo-e slikama zapravo se pokušava uhvatiti prolazan trenutak. Teme postaju užici gradskog života – slike lijepih žena, gejši, slike s erotskom tematikom, te razne teme vezane uz kazališni život, portreti poznatih kabuki glumaca, ljudi iz naroda, sumo boraca, a kasnije na samom vrhuncu i pejzažne slike.

Povijest

Tehnika izrade drvoreza pomoću koje su se radili otisci na papiru ili tkanini bila je poznata u Kini još u VI. st., također i u nekim drugim kulturama, ali višebojni drvorez kao umjetnička forma tek je u Japanu u XVIII. i XIX. stoljeću dosegnuo svoj vrhunac. U Kini su se drvorezi koristili za izradu reprodukcija već postojećih slika, dok se u Japanu tehnika koristila upravo za izradu novih slika.

Japanski su umjetnici vješto obje­dinili tehniku drvoreza s tradicionalnim slikanjem, te je usavršili. Ukiyo-e slikari koriste tzv. paralelnu perspektivu u kojoj paralelne linije kod predmeta slikanja i na slici ostaju paralelne, za razliku od linearne perspektive gdje konvergiraju prema zamišljenom središtu. Pridaju važnost crno-bijelim kontrastima te neoslikanim kao i oslikanim dijelovima, a karakterizira ih odsutnost plastičnog modeliranja pomoću svjetlijeg i tamnijeg osjenčavanja.

Prva otisnuta djela bile su slike za knjige i albume o romancama i starim pričama te klasičnim pjesmama. Otisci su bili jednostavni, u crno-bijeloj tehnici. Prvi istaknutiji umjetnik bio je Hishikawa Moronobu (1630? – 1694.), kojeg još nazivaju osnivačem ukiyo-ea.

Rani drvorezi oko 1700. g. bili su u većini slučajeva skromni, ručno obojani kistom u jednoj ili dvije boje. Najveći skok u razvoju ukiyo-e drvoreza napravili su Okumura Masanobu (1686. – 1764.) i Suzuki Harunobu (1725? – 1770.). Masanobu je bio ne samo umjetnik, nego je posjedovao i vlastitu tiskaru, te je mogao ekspe­rimentirati sa svim fazama izrade drvoreza. Bio je prvi umjetnik koji je uveo perspektivu u ukiyo-e, te je prvi počeo izrađivati bojane otiske – za svaku boju koristio je zasebnu drvenu ploču. Prvo je uz crnu uveo crvenu boju, a zatim i zelenu. Harunobu je 1765. godine prvi izradio potpuno obojani otisak tzv. nishiki-e (brokatna slika) od desetak boja, a bio je poznat po ukiyo-e portretima lijepih žena.

Postupno se tehnika sve više usavršava te se koristi sve više boja i efekata. Za vrijeme razdoblja Edo posto­jalo je čak ograničenje u korištenju broja boja od 10 do 16, a u drugoj polovici XIX st., kad više nije bilo tog ograničenja, njihov je broj dosezao 90.

Izrada ukiyo-e slika vremenom postaje komercijalna umjetnost. Osim umjetnika, veliku ulogu imao je izdavač, koji je često osmišljavao i pokretao posao, financirao produkciju, upra­vljao prodajom i distribucijom, slično kao u današnjem izdavaštvu knjiga i produkciji filmova. Uspješni radovi doživljavali su ponovna izdanja, pa je tako Hiroshigeov izdavač izdao čak devetnaest izdanja njegove najuspješnije serije.

Jedna se slika nije mogla neo­graničeno tiskati, nego maksimalno do sto primjeraka, jer bi se nakon tog broja drveni blokovi deformirali. Do danas je sačuvano relativno malo kvalitetnih blokova.

Otvaranjem Japana svijetu, nakon nekoliko stoljeća potpune izolacije, ovo je bio prvi oblik japanske umjetnosti koji je oduševio Europu. Razloga za to bilo je više; osim likovnih kvaliteta – linije, kompozicije, boje …, crtež japanskog drvoreza bio je Europljanima razumljiv upravo zbog “građanskog” porijekla crteža. Drugi važan razlog bila je draž egzotičnog. To je vrijeme kulminacije ukiyo-e slikarstva, kad slikaju Hokusai, Hiroshige, Kuniyoshi i Kunisada. Oni su imali snažan utjecaj na francuske impresioniste, a posebno su njima bili oduševljeni Degas, Monet, Manet, Gauguin, Toulouse-Lautrec te Van Gogh koji je u ulju kopirao Hiroshigeove drvoreze.

Međutim, otvaranje Ja­pana svijetu imalo je svoju cijenu. Preuzimanje europskih boja i perspektive unazadilo je japanske drvoreze. Ukiyo-e slike nastavile su se raditi sve do kraja XIX. st., pa i tijekom XX. st., ali to je već dekadentna faza.

Postupak izrade

Iza svakog drvoreza u boji stoje tri majstora: jedan izrađuje nacrt, drugi rezbari drveni blok, a treći radi otisak. Svaki dio radio je zaseban stručnjak. Umjetnik tušem izrađuje nacrt iste veličine kakve će biti i konačna slika, te ga isporučuje rezbaru. On bi izradio kopiju na tankom, transparentnom papiru (hanshita-e), pomoću kojeg bi se skica prebacila na blok trešnjinog drva. To bi se izvelo tako da bi se površina drva prekrila ljepljivom pa­stom, na koju bi bio položen papir sa skicom i sve ostavljeno da se malo osuši. Zatim bi rezbar pritiskao papir prstima kako bi se crtež oti­snuo na površinu drva.

Proces rezbarenja drvenog bloka obavljao je rezbar, koji bi nožem i dlijetom urezao nacrt na drvenom bloku. Rezbario bi okolo linija crteža i uklonio svo drvo među njima, te napravio visoki reljefni blok, tzv. ključni (glavni) blok. Bilo je vrlo važno da dobro napravi posao, jer su se sve osjetljive linije poput obrisa nosa ili lica zarezivale u jednom potezu i nije bilo moguće popraviti pogreške. O važnosti njegova dijela posla govori to da je naukovanje rezbara trajalo do 10 godina. Koristilo se trešnjino drvo s pravilnim godovima jer je dovoljno mekano za rezbarenje.

Potom se ploča s crtežom dava­la tiskaru koji bi izbočene linije pre­mazao tintom i tako otisnuo prvi otisak na kvalitetnom papiru, zvan ključni otisak. Nakon toga izradilo bi se onoliko otisaka koliko je umje­tnik planirao boja, i na svaki se rukom nanosila po jedna boja. To su bili predlošci pomoću kojih bi rezbar za svaku boju izradio zasebnu drvenu ploču. Naravno, izdavač bi uvijek poticao umjetnika da koristi što manje boja, odnosno što manji broj drvenih ploča, radi manjih troškova. To je prisiljavalo umjetnike da postižu zapanjujuće slikarske efekte s vrlo ograničenim rasponom boja.

Kad bi se izradile sve potrebne ploče, one su se davale tiskaru radi otiskivanja konačnog proizvoda. On bi navlaženi papir od duda dodirivao blokovima bojila i prenosio otiske. Zadnji bi se ponovno koristio bazni blok kojim bi se otisnule crne (rubne) linije. Skladno poravnavanje boja duž linija od tiskara je zahtijevalo izuzetnu preciznost.

Za tradicionalne drvoreze koristio se ručno izrađen papir (washi), koji se radio po narudžbi za svaku sliku. Njegov osnovni sastav je dudovo drvo, te je dosta drugačiji od zapadnog lanenog papira ili drvenog papira.

O vještini tiskara ovisilo je također da li će svi blokovi boja pokazati željeni efekt i da li će boje ostati usklađene i poravnate.

Do 1860. g. koristili su se priro­dni biljni pigmenti, napravljeni od cvijeća i kore drveća, a nakon toga se sa Zapada uvoze boje od anilina. Nedostatak biljnih boja bio je u tome što su s vremenom slabile. Iz tog je razloga vrlo malo starih otisaka koji su zadržali nekadašnji sjaj i boje.

Najpoznatiji umjetnici

Kitagawa Utamaro (oko 1753. – 1806.) bio je omiljen slikar među naro­dom i još je za života bio vrlo cijenjen. Njegovi prvi radovi bili su portreti glumaca i scene iz kazališnog programa. Najpoznatiji je po izvr­snim studijama ženskih portreta poznatih kao bijinga (slike lijepih žena), a poznat je i po ilustracijama u knjigama o kukcima. Portrete žena koje je slikao karakteri­zira osjećajnost i gracioznost. Slikao ih je u prepoznatljivom stilu – visoke i tanke, s izduženom glavom i vratom te uskim ramenima.

Zasigurno najveća enigma među slikarima bio je Toshusai Sharaku, slikar kabuki glumaca. Pojavio se na ukiyo-e sceni 1794. g. “niotkuda”, napravio 140 radova u deset mjeseci i tajanstveno nestao. Najčešće je slikao portrete kabuki glumaca kao indivi­dualni portret ili dva glumca na slici. Izrazi lica glumaca vrlo su snažni, ponekad i pretjerani, gotovo poput karikatura, te savršeno prikazuju karakter, emocije i psihičko stanje koje glumac izražava. Naslikao je i nekoliko slika sumo boraca.

Budući da se ništa ne zna o njego­vu rođenju, životu i smrti, o njemu se razvilo nekoliko teorija. Neki smatraju da je bio glumac u kazalištu, drugi da je zapravo bio izdavač. Jedna od teori­ja je da se iza njegovog imena krije Utamaro, dok drugi pak smatraju da bi on mogao biti upravo Hokusai. Danas ga uz Hokusaija i Utamara smatraju najvećim slikarom.

Katsushika Hokusai (1760. – 1849.) jedan je od najtalentiranijih slikara razdoblja Edo, a mnogi ga smatraju najvećim japanskim slikarom. U svom dugom životnom vijeku nije slikao isključivo ukiyo-e slike, već je bio odličan i u drugim tehnikama (Rimpa stil, kinesko slikanje, a isprobavao je i tehnike zapadnog slikarstva i per­spe­ktive). Njegove ukiyo-e slike su bile pretežno pejzažnog tipa.

Najpoznatija serija slika koju je izradio nosi naziv Trideset i šest pogleda na planinu Fuji, gdje je prikazao planinu Fuji iz različitih kutova i u raznim okolnostima. Na ovoj seriji radio je sedam godina. Najpoznatija slika iz te serije je Veliki val kod Kanagawe. O uspješnosti serije govori to da je originalna serija od trideset i šest slika nakon produkcije proširena za još deset slika. Uskoro je ponovljena i serija pod nazivom Stotinu pogleda na planinu Fuji. Druge poznate serije su Putovanje vodopadima pokrajina, te Neobični pogledi na poznate mostove pokrajina.

Za života je izradio oko 30000 crteža. Glavna karakteristika njego­va života su brojne promjene. Selio se mnogo puta, a često je mijenjao i svoje umjetničko ime, što je pratilo pro­mjene u njegovu životu te načinu i stilu slikanja. Upravo je on zaslužan da u vrijeme kad su najpopularnije bile slike kurtizana i kabuki glumaca, nastane novi žanr – pejzažno slikarstvo (fukeiga) – u kojem će se ostvariti najljepša djela ukiyo-ea.

Utagawa Hiroshige (1797. – 1858.) bio je također slikar pejzaža i prirode. Proslavio se serijom slika Pedeset i tri postaje Tokaida 1833. g., koje prikazuju scene s postaja i prenoćišta duž ceste zvane Tokaido između Eda i Kyota. Domišljato je povezao krajolik u različitim godišnjim dobima sa scenama putnika i ljudi koji žive duž puta. Karakteristika serije je lirski izraz kojim je uspio dotaknuti “dušu” krajolika.

Iskazivanje veličine prirode koja okružuje i obogaćuje ljudski život bila je glavna karakteristika Hiroshigeovih pejzažnih drvoreza. Osim slika krajolika, napravio je nekoliko izvrsnih radova u tzv. kachoga žanru, slike cvijeća i ptica.

Druga poznata serija koju je na­pravio zvala se Stotinu pogleda na Edo. Utagawa Hiroshige još je za života bio vrlo cijenjen, a njegova je reputacija osobito porasla kad su se Europljani upoznali s njegovim djelima. Može se sa sigurnošću reći da su tradicija, tehnike i snaga izraza klasičnog ukiyo-e umrli zajedno s Hiroshigeom.

Ukiyo-e umjetnost u potpunoj je suprotnosti s tradicionalnim uzvišenim stilom japanske sakralne i dvorske umjetnosti, jer aludira na prolaznost čovjekova postojanja koje za posljedicu ima hedonističko prepuštanje trenutku. Ipak, ono nam danas pruža uvid u svakodne­vni život tadašnjeg Dalekog istoka. Emil Preetorius, vrsni poznavatelj ukiyo-ea kaže: O japanskom životu, o patetično uzvišenom i prozaično niskom, o lirski sentimentalnom i grubo smiješnom, o njegovim lakrdijašima, junacima i svecima, o njegovim bogovima i demonima, o njegovim otmjenim damama, djevojčicama i otmjenim kurtizanama i pored toga još o jedinstvenim ljepotama zemlje bogate otocima u svim raspoloženjima godišnjih doba, ništa ne bi moglo govoriti s više prodornosti i života negoli upravo umjetnost drvoreza u boji.

Autor: Dunja Rosić