Slava Raškaj

Slava Raškaj, Autoportret

Slava Raškaj (2. siječnja 1877. – 29. ožujka 1906.)

Tko god se dotakao biografije i slika Slave Raškaj, uvijek je uz njih dodao i pokoji Vidrićev stih. Naime, osim Bele Čikoša Sesije, Vidrićevog bliskog prijatelja i Slavinog učitelja slikarstva, te zajedničkog udesa u umobolnici u Stenjevcu gdje oboje umiru vrlo mladi u razmaku od tri godine, ovo dvoje umjetnika povezuje izniman umjetnički senzibilitet prema prirodi koji se kod Slave izražava kroz njene akvarele, a kod Vidrića kroz pjesme – ona doživljaj prirode slika kistom, a on riječima.

Slava Raškaj rođena je gluhonijema, ali je progovorila kroz svoje pejzaže kojima se proslavila. Naime, iako gluhonijema, a k tome žena (slikari i kritičari tog doba umjetnost kod žena doživljavaju kao razonodu), i to vrlo mlada, njen izniman dar vrlo je brzo prepoznat. Prvi put izlaže već u svojoj dvadeset drugoj godini, na prvoj izložbi tek utemeljenog Društva hrvatskih ­umjetnika 1898. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.

Nakon njene smrti posebnu pozornost na njeno djelo skrenuo je slikar i likovni kritičar Ljubo Babić (1890. – 1974.), kojeg je uz Slavu vezivao zajednički rodni kraj u kojem su oboje pronalazili neiscrpno nadahnuće. Oboje su također bili Čikoševi učenici i oboje su radili u akvarelu. Njegovi su osvrti na njeno slikarstvo nenadmašeni.

U povodu osamdesete oblje­tnice Slavinog rođenja, književnik i likovni kritičar Matko Peić pokrenut će 1957. godine njenu veliku retro­spektivnu izložbu u Beogradu, koja je ujedno bila njena prva samostalna izložba. Izložba će biti ponovljena i u Zagrebu, te popraćena predsta­vljanjem njene monografije. U svom opsežnom istraživačkom radu, Matko Peić je u privatnim zbirkama pronašao dvjestotinjak njenih slika, popisavši gotovo čitav njen opus, te ukazao na veličinu njenog slikarskog talenta usprkos ranoj smrti.

Likovni kritičar Vladimir Lu­naček piše: Nesretna je sudbina zatekla mladu početnicu Slavu Raškaj na umjetničkom polju, koja je mnogo obećavala ne imitirajući muškarce – slikare, već pravim ženskim nagonom prikazujući svoj umjetnički osjećaj.

Slava Raškaj, Lopoči u Botaničkom vrtu u Zagrebu II

Slavino djetinjstvo

Rođena je u dobrostojećoj pleme­nitaškoj obitelji u Ozlju. U nemo­gućnosti komuniciranja s drugom djecom, odmalena je bila vrlo povučena i ozbiljna. U silnoj potrebi da se nekako izrazi, da progovori crtežom ako ne riječju, često bi u kutu sobe samovala zabavljena crtanjem. Zabavu je pronalazila i u vrtu, gdje je već kao dijete započela svojevrstan razgovor s biljem vođen očima, kako piše pisac njene monografije Matko Peić.

Njeno će djetinje sanjarenje biti prekinuto u osmoj godini kad je šalju na školovanje u Zavod za gluhonijemu djecu u Beču (1885. – 1893.). Teško je i zamisliti kako se osjećalo osmogodišnje dijete otrgnuto iz roditeljskog doma, samo u stranoj zemlji, gluho i nijemo, daleko od roditelja, brata Jurja i sestre Paule. Srećom, ljeta provodi upijajući mirise, boje i pejzaže pitomog ozaljskog kraja, pa je njena crtanka prepuna malih studija cvijeća: maslačka, mrazovca, bršljana, kukurijeka, visibabe, šumarice, rosopasa…

U bečkom Zavodu Slava je dobila i solidnu likovnu poduku. Po povratku iz Beča njen slikarski dar prvi je otkrio ozaljski učitelj Ivan Muha-Otoić. Igrom slučaja, on će postati ravnatelj Zavoda za odgoj djece oštećena sluha i govora u Zagrebu, a kako je bio prijatelj njene obitelji, poziva Slavu k sebi i svojoj ženi Lenki. Pokušao je pridobiti svog prijatelja Vlahu Bukovca da je primi za naučnicu, ali kako prezaposleni Bukovac na to nije pristao, dolazi do slikara Bele Čikoša Sesije (1864. – 1931.) .

Podaci o njenom dolasku u Zagreb razlikuju se od autora do autora – neki od njih govore da u Zagreb dolazi 1894. godine, u Obrtnu školu kod Čikoša i Tišova, a drugi da dolazi 1895. godine u Zavod za odgoj djece oštećena sluha i govora gdje polazi stručnu školu.

U svakom slučaju, Čikoš joj nekoliko godina (vjerojatno 1895. – 1902.) besplatno daje poduke i upućuje je u slikarstvo, a Ivan Muha-Otoić uređuje joj atelje u mrtvačnici bivše bolnice koja je preselila u Vinogradsku, jer se u te prostorije uselio Zavod za odgoj djece oštećena sluha i govora.

Slava Raškaj, Trakošćan

O Slavinom slikarstvu

Ljubo Babić: …nadarenost Slave Raškaj bila je svakim danom sve očitija. Kako je uskoro dobila u ruke akvarel, pod njenim su prstima brzo nastajali fino ugođeni akvareli: motiv Ozlja i seljačkih kuća u okolini Ozlja. Najljepši su primjeri oni, koji prikazuju rano proljeće ozaljskog pejzaža. Svojom sklonošću i svojom kvalitetom, iako su ih izvele gotovo nevješte ruke, spadaju među najbolje primjerke te vrste kod nas. Tih profinjenih tonaliteta nije do Slave Raškaj poznala još naša umjetnost. Čisto primitivno zrenje našlo je svoju realizaciju. Među nekolikim prvorazrednim akvarelima, osobito je uspio akvarel “Interieur seljačke sobe” (31 x 42). Prikazano je na njemu dvoje djece za prostim stolom. Mekane glavice fino su ugođene, prostor je riješen najjednostavnijim sredstvima. Sve je živo, iz svega struji neka naročita intimnost…

Umjetnosti kod Hrvata u XIX. stoljeću,
Matica hrvatska, Zagreb 1934.

Matko Peić: …udišući svježinu vlažnog mirisa iz bilja i satima gledajući vodu, ona je sve više upijala u svoj senzibilitet pojedine ele­mente koji će je kasnije razviti u slikaricu s upravo tajanstvenim čulom za originalnu ljepotu slikarske tehnike: vlažne, svježe, fluidne. (…) Pred njenim se očima događao tajanstveni fenomen, ona uz minimum slikarskog materijala izražava maksimum slikarskog duha… ona japanskom metodom, redukcionizmom, slika naš pejzaž… Tajna njena pogleda je u tome što je njeno oko u isto vrijeme gledalo i sanjalo. (…) U zanosu stvaranja duh je savladao oko, nametnuo mu se. Njegovo je djelovanje ograničeno da iz svijeta vidljivog odabere tek nekoliko elemenata kojim će duh slikarice iznijeti na vidjelo što se do tada skrivalo negdje potisnuto u dubini svijesti.

Slikari naših ljudi i krajeva – Slava Raškaj i Nikola Mašić,
Dom i Svijet, Zagreb 2005.

Iako je od Čikoša učila slikati akademski, u stilu likovne pedagogije onog vremena, u njoj se, usprkos ulju, tamnim bojama i velikim kompozicijama na teme iz egipatske, babilonsko-asirske, grčke i kršćanske religije, budi autentičan umjetnički izraz koji će na sreću i prevladati. U prvi će plan izbiti sjećanja na njeno ozalj­sko djetinjstvo. Umjesto velikana prošlosti, na njenim slikama nalazimo obične ljude iz ozaljskog kraja: djecu, male čuvare krava, kosce, običnu seosku čeljad, služinčad…

Slava Raškaj, Interieur

Njeno glavno izražajno sredstvo postaje i ostaje akvarel. U svojim intimnim lirskim akvarelima, u kojima kao da je zauvijek željela zadržati atmosferu trenutka, uspjela je na jedinstven i svjež način oživjeti sve ono što je sačinjavalo njen svijet: njen vrt, Kupa, vrbik uz obale, lopoči, cvijeće, drveće, šumarci… Sami nazivi djela – Vrbine mace i ljeskove rese, Čamac u šašu, Labud, Ptica na grani, Ljiljani, Šaš i mušice, Stilizirane latice, Kupa kod Ozlja, Poljsko cvijeće na rubu odrona, Ljetno predveče na Zaluki, Seoska kuća kraj mlake, Pogled s Kupe prema Svetoj Geri… – govore o njenoj tankoćutnoj, romantičnoj duši i bude u promatraču zatomljena sjećanja i osmijeh…

Kako je Čikoš često puto­vao, Slava je radila samostalno i to sve više na otvorenom: odlazi u Maksimir i druge parkove te u Botanički vrt u kojem nastaje čudesan ciklus Lopoči koji se ubrajaju u njena najbolja djela. Modro-zeleno-ljubičasti tonovi Lopoča otkrivaju izniman slikarski dar. Vladimir Lunaček 1902. godine u Viencu piše: Raškajeva voli one momente u prirodi koji se više osjećaju i šute, nego vide i opažaju.

Čikoš će pratiti njen rad i vidjeti rađanje umjetnice, i premda su se razilazili po pitanju umjetnosti, uvažavao je njeno slikarstvo, tako da mu je pomagala oko izrade njegovih dviju slika poslanih na izložbu u Pariz.

Zahvaljujući njegovoj pomoći Slava Raškaj je sudjelovala na više izložbi, počevši s izložbom Društva hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1898. godine. Već sljedeće godine izlagala je u St. Petersburgu i Moskvi; 1900. godine u Parizu je izložila pet radova; 1901. sudjelo­vala je u “putujućoj izložbi” u nekoliko hrvatskih gradova.

Čikoš ju je također uveo u zagrebačko društvo umjetnika. No, ova nježna umjetnička duša sve se više povlačila u samoću. Kako je zapisala njena prijateljica Ida Batušić: Bila je divna dušom i tijelom – ali tužna i nesretna zbog te krute sudbine što je gluhonijema (…) Pripovijedala je kako nadasve se voli baviti slikanjem – silno voli prirodu, cvijeće, a iznad svega vodu. Ona je u mašti čuje kako šumi…

Iako je veći dio života provela u Zagrebu, u njemu je slikala jedino lopoče u Botaničkom vrtu, tako da 1899. godine zauvijek odlazi iz Zagreba i vraća se svojim ozalj­skim pejzažima u koje se unijela srcem i dušom. Sljedeće dvije godine bit će najplodnije u njenom stvaralaštvu, a Matko Peić u njenoj monografiji kaže: Između slikarskog duha i slikarskog materijala u akvarelima Slave Raškaj postignuto je takvo organsko jedinstvo da se ti akvareli mogu smatrati upravo uzorom sura­dnje doživljaja i izraza.

Ali, usamljenost koju je Slava duboko osjećala sve ju je više pritiskala… Sve je češće letjela poput zatvorene ptice u mračne zakutke svijesti, što najbolje opisuje njen brat Juraj: Kad je Slava dorasla do djevojaštva, vidjelo se da izvanredno teško podnosi gluhonijemo stanje i ona je što dulje to češće zbog toga imala momente očajanja. Sve se više uvlačila u sebe. Živjela je samo u svom radu.

Na rubu duševnog rastroj­stva, sve je više nalazila utočište uz napuštene mlinove u kanjonu Kupe, uz ruševine i provalije, što će pretočiti u svoje slike prije nego što će potpuno potonuti.

Zimski, gluhonijemi pejzaž najbolje je odgovarao stanju njene psihe. (…) Nigdje kao ovdje Amiel nije imao više prava kad je kazao: Pejzaž je duša. (…) Ma kako slikala pejzaž, ona ga je slikala kao samu sebe: jedan stari mlin koji propada uz Kupu, jedno stablo koje samuje u vrtu, jedna djevojčica koja samuje u suncu – svi ti pejzaži Slavini su autoportreti. (Matko Peić)

Godine 1901. javljaju se prvi očiti znakovi bolesti. Samovanje u vrtu, druženje samo s psom, njeno bježanje kroz šumu završilo je delirijem. Kad se stanje pogoršalo, kad je počela bježati od svojih najbližih, upućena je u Zavod za umobolne u Stenjevcu, gdje ostaje gotovo četiri godine, sve do smrti 1906. godine u dvadeset devetoj godini života.

Sve neizgovorene riječi, svu glazbu koju nije čula, svu silinu mladenačkih osjećaja i puno više od toga ulila je Slava kistom u svoje slike. Iako duboko nesretno biće, za sobom nam je ostavila samo ljepotu. Njeni akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. I kroz njih nam se danas pokazuje lije­pa, poetična, vječno mlada poput prirode…

“Gledaj – glas mi se javi –
Iskrice noći lete…”
I vidjeh u rosnom grmlju,
Gdje blisnuv – ginu i – svijete.

Vladimir Vidrić, Dva pejzaža

Autor: Tatjana Đorović