Hrvatski slikar Celestin Mato Medović svrstava se u prvi red naših likovnih velikana XIX. stoljeća. Visoko je vrednovan kao portretist, među vodećima je u povijesnim i mitološkim prikazima, no smatra se i začetnikom pejzažnog slikarstva.
Medović pripada slavnoj generaciji naših umjetnika koji su se usavršavali po najpoznatijim likovnim učilištima Europe, a stvarali primarno u domovini. Osnovno školovanje prošao je u samostanima rodnog mjesta Kune Pelješke i u Dubrovniku i tu je, još kao dječak, pokazao nadarenost za slikanje.
Nekoliko godina učio je u školama i ateljeima Rima i Firence, a naknadno i u školama Beča i Münchena. Tijekom studija u Münchenu (1888. – 1893.) proslavio se mnogim svojim radovima. Skladan odnos likova i predmeta, jednako kao i smisao za detalje, pribavili su mu priznanja za više ostvarenja, a za sliku Bakanal primio je veliku srebrnu medalju “Ludwig II. Bavarski”.
Po povratku u domovinu pozvan je u Zagreb da s izabranim mladim umjetnicima radi na ukrašavanju zidova buduće slavne Zlatne dvorane1. Naslikao je četiri monumentalna povijesna prikaza: Srijemski mučenici, Dolazak Hrvata, Splitski sabor i Zaruke kralja Zvonimira, gdje je dao pun zamah svojoj vještini osmišljavanja velikih kompozicija, po čemu je već i bio poznat.
Između 1912. i 1914. godine boravio je u Beču i tada mu je upriličena samostalna izložba u Kunstsalonu Gustav Pisko. Nastavio je svojim likovnim djelima privlačiti pažnju javnosti izlažući ne samo u domovini, nego i u europskim prijestolnicama: Parizu, Copenhagenu, Pragu, Sofiji i Budimpešti. U to je vrijeme već napustio mitološke i povijesne teme. Medović izrađuje portrete suvremenika i likove svetaca, a stižu mu i narudžbe za oslikavanje crkvenih prostora. Tih godina živi u Zagrebu koji tada doživljava pravi kulturni procvat.
Kako se približavao zrelim godinama, dinamika gradskog života sve mu je manje odgovarala. Užurbanost velikih gradova, razilaženje u stavovima i polemiziranja u umjetničkim krugovima zamarali su ga, stoga se odlučio na duže posjete rodnom kraju. Tu ga je čekao pitomi ugođaj doma nalik onomu u njegovu djetinjstvu. Bio je zaštićen od zahtjeva naručilaca i njihovih, smatrao je, često neopravdanih primjedbi koje guše umjetničko nadahnuće.
Odmičući se sve više od gradskog života, mijenjao je i slikarske teme. Dinamični mitološki i povijesni prizori kojima se u mlađim godinama bavio s mnogo žara i kojima se proslavio, iako blistavi, kao da su ostali tamo gdje su nastali.
Međutim, u rodnom kraju, u tom gnijezdu, okružen jednostavnim ljudima punim istinske dobrohotnosti, Medović je doživio stanovit preporod i začeo jedno novo razdoblje. Vratio se svome jugu, možda da bi, obogaćen životnim i slikarskim iskustvom, konačno pronašao sebe. Stvara s novom energijom i novom suptilnošću, s obnovljenim samopouzdanjem, siguran i potpuno predan svojoj umjetnosti. Slika najčešće na otvorenom (plein air2), pušta emocijama i mašti da slobodno lutaju između poznatih lica i pitomih predjela. Nastaju njegove čuvene slike ljupkih krajobraza, voća i ulova.
U svojim umjetničkim meditacijama bio je usamljen, pa stoga i donekle samozatajan. No jednako tako iz njega je znala provaliti radost: otvorio bi dušu, priključio bi se pučkim proslavama ili sjedao k susjedima i rođacima pod odrine, družio se s jednostavnim ljudima i tada se od njih nije razlikovao.
Njegove impresionističke vedute prebogate su bojama i u potpunoj su suprotnosti prikazima svetaca i biblijskim prizorima koje je ostvario vrlo uspješno, potvrdivši još jednom moć i širinu svoje umjetničke prilagodbe. U potonjem prevladavaju blage i prigušene boje, što odgovara meditativnom ambijentu svetišta. Za izvanredne i brojne prikaze svetaca omiljeni i česti modeli su bila lica njegovih mještana, napose ona izbrazdana iskustvom.
Primijećeno je da je Medović idealizirao neke svoje modele i objekte slikanja želeći ih prikazati savršenima. Možda je, uvijek iznova tražeći iskonsku ljepotu, vidio prizore i pojave ljepšima nego što ih vidi drugo oko, nalazio u njima više od težačkih lica, kamenitih obala i raznolikog ljekovitog raslinja koji su ga na rodnom poluotoku okruživali gdje god bi se okrenuo. Za razliku od Medovićevih sjajnih povijesnih kompozicija dramatičnog naboja, kraj njih sličice šarenih bokora sa skromnih polja Kune Pelješke ostaju jedva zamjetne. No, upravo te vedute toplih boja ubrajaju se u njegova najvrjednija ostvarenja.
I na koncu, Medović je u svom kraju ostao zapamćen po još nečemu. U Kuni Pelješkoj, uz mjesno groblje i danas stoji red gordih vazda zelenih čempresa koje je “dum Mato”, kako su ga zvali, posadio sa školskom djecom, ostavivši nam tako još jednu poruku dobrote, ljepote i humanosti.
MIHOLJICE
Iz crne zemlje žuto cv’jeće raste
pa bl’jedo trepti sred sunčanog s’jeva,
kô tihe sv’jeće dok se Misa pjeva
u spomen dneva kad su bile laste.
I ja za plamom vaših cv’jetnih luči
osamljen sl’jedim zadnji dah Aprila
svud ištuć mjesto, gdje bi duša skrila
sjen mrtvog Ljeta, što me sad još muči.
Kol’ blago, sjetno i taj ophod prođe
Lapadom pustim, otkle čempres viri
i tužni pjev se “maslinarka” vije!
Tek pratnja stade kad cv’jet žalu dođe…
Tad na hrid sjednuh i tu bol s’ umiri
jer vidjeh Jesen maglom val da krije.
Ivo Vojnović
1 Dvorana u palači u Opatičkoj ulici 10 u Zagrebu, sjedište nekadašnjeg Odjela za bogoštovlje i nastavu, danas Hrvatski institut za povijest.
2 Plenerizam (francuski pleinairisme, prema en plein air: na otvorenom), naziv za slikanje izravno u prirodi koje se odlikuje svjetlošću, svježinom i živošću boja. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje.
Priredila: Marina Obradović
