Bela, pravim imenom Adalbert, rođen je u Osijeku 27. siječnja 1864. godine kao drugi sin Petra Čikoša i Justine, rođene Modesti. Otac mu je bio vojni zapovjednik, vitez od Sesije, koji je tu titulu stekao za vojne zasluge. Obitelj Čikoševih selila je često, kako je to već zahtijevalo očevo zanimanje; Osijek, Bjelovar, Trst, Koszeg (Mađarska) i napokon Karlovac. U tim je gradovima Bela stjecao primjereno obrazovanje. Tragom očeve vojničke karijere uspješno je završio vojnu i kadetsku školu.

Autoportret

Autoportret

Nakon pet godina marljivog službovanja u austrougarskoj vojsci, u proljeće 1887. godine iznenada se, zbog nesuglasica s nadređenima u vojarni, vratio kući. Začuđenim članovima obitelji priopćio je da je odlučio napustiti vojsku zauvijek i da će postati slikar. Bilo je vrlo neobično što se tako odrekao tada vrlo poželjnog vojnog zanimanja koje mu je uz sigurnu egzistenciju jamčilo i društveni ugled, no vrijeme će pokazati da se nije radilo tek o mladenačkom hiru. Incident u vojarni bio je samo povod koji mu je olakšao donošenje odluke.

Ljubav prema likovnosti razvijao je od dječačkih dana, iako prilično samozatajno. Iz njegovih ranih godina nije sačuvano mnogo radova, već samo nekoliko sličica i zabilješki da je “rado crtao”. Ipak, tada je nastala i jedna vrijedna slika: Park u Dardi, ulje na dasci. Naslikana u njegovoj dvadesetoj godini već daje naslutiti budućeg majstora kista s mnogo smisla za detalje.

U Beču

Napustivši vojarnu i vojnički život, Bela Čikoš se u jesen 1887. godine našao sasvim sam u Beču pred velikom zgradom Akademie fur bildenden Kunste – Allgemeine Malerschul. Nije imao nikakvu potvrdu, diplomu ili preporuku iz ateljea kakvog poznatog slikara, što je bio jedan od prvih uvjeta za pristup Akademiji. Bio je zapravo samouk i bez ikakvog predznanja, pa stoga i bez realne mogućnosti da se upiše u ovu strogu, i vrlo uglednu visokoškolsku ustanovu. Osim toga, prelazio je i predviđenu dobnu granicu za upis studenata kako je to nalagao statut Akademije. No, silna želja da studira slikarstvo očito je isijavala iz njega, jer kako bismo drugačije mogli objasniti da se ipak uspio upisati samo na vlastito uporno inzistiranje.

Na Akademiji se od prvih dana s velikim oduševljenjem predao danonoćnom radu, pa je zapažen najprije po osobitoj marljivosti. Slikao je mnogo više nego što se od njega tražilo i ne samo na zadane teme u učionici.

Odisej ubija prosce

Odisej ubija prosce

Tako je vrlo brzo izašla na vidjelo Čikoševa likovna nadarenost pa je već prve godine stekao nagradu za najbolji studentski rad. Njegovi su radovi i svake sljedeće studijske godine bili zapaženi, hvaljeni i nagrađivani (srebrna medalja za kompoziciju Propast Troje, zlatna medalja za kompoziciju Gradnja piramida…).

Za vrijeme Čikoševa studija u Beču nastale su brojne vrijedne slike od kojih se osobito cijene: Odisej ubija prosce, Egipćanka, Rebeka na izvoru, Rebeka i starac na zdencu, Opći potop. Treba još dodati da su njegove studije detalja, pripremne skice i crteži koje je s puno mara izrađivao, mnogo godina kasnije procijenjene vrlo vrijednima, baš poput njegovih velikih i kompleksnih djela. Po završetku bečke Akademije Čikoš se odlučio na dvogodišnju specijalizaciju povijesnog slikarstva u Münchenu. Tada je nastala njegova čuvena slika Judita i Holoferno, koja je odmah proglašena remek-djelom.

U Zagrebu

Već prije Čikoša u Hrvatsku su stigle vijesti o njegovom uspjehu, tako da je u Zagrebu dočekan kao cijenjeni slikar. Pozvan je da zajedno s drugim mladim domaćim umjetnicima, također bečkim đacima (Frangeš, Valdec, Kovačević, Tišov, Iveković) svojim radovima ukrasi unutrašnjost palače Paravić u Zagrebu. Zatraženo je da se u prostorijama izrade zidne slike s antičkim prizorima kao simbolima temelja europske kulture. U tu je svrhu Čikoš poslan u Italiju na studijsko putovanje gdje obilazi gradove i muzeje izučavajući klasike.

Slikao je alegorije na teme općeljudskih pitanja kroz dramatične scene iz mitologije i klasične povijesti. Osim toga, među prvima se u Hrvatskoj služio simbolizmom boja pa su ga stručnjaci za povijest umjetnosti proglasili začetnikom simbolizma u nas.

Čikoševe zrele godine

Likovno i općenito kulturno stvaralaštvo u Hrvatskoj, a napose u Zagrebu, doživljava pravi procvat, što se poklapa s razdobljem Čikoševog najplodnijeg rada. U jesen 1895. godine otvorena je zgrada Hrvatskog narodnog kazališta. Samo tri godine kasnije organizirana je umjetnička izložba “Hrvatski salon” u novootvorenom Umjetničkom paviljonu.

Čikoš je prilikom izlaganja stekao više priznanja. Prilikom izložbe u Budimpešti 1896. godine, mađarska vlada otkupljuje njegovu sliku Kirka i dodjeljuje mu Veliku milenijsku medalju. Na čuvenoj “Milenijskoj izložbi” u Parizu 1900. godine jedna obitelj iz Petrograda otkupila je sve slike “hrvatske sobe”, među kojima su bila i Čikoševa djela.

Međutim, domaća javnost je podijeljena u ocjeni njegovih djela. Mlađi ga uglavnom podržavaju, no istovremeno je oštro napadan od strane starijih uglednih, no konzervativnih intelektualaca. Stanovita osobna kriza u koju je Čikoš ponovo zapao dovela ga je do odluke da odseli u Ameriku. Godine 1902. napustio je Zagreb i sa svojom obitelji i kolegom slikarom Robertom Auerom preselio u New York. Već se sljedeće godine vratio iz Amerike. Uspjeh je izostao, a Čikoš je postao još bremenitiji problemima. Bio je oženjen, imao dvoje djece, pa su ga između ostalih mučili i novčani problemi.

Stoga s kolegom slikarom Mencijem C. Crnčićem otvara “Risarski i slikarski tečaj” koji je uskoro stekao značajan ugled u Zagrebu. Iz ovog “tečaja” nastala je 1907. godine Privremena viša školu za umjetnost i umjetni obrt, koja je s vremenom izrasla u Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Čikoš je do svoje smrti s mnogo predanosti radio na Akademiji nesebično podučavajući mladež, no nikada nije napustio slikanje.

Trijumf nevinosti

Trijumf nevinosti

U razdoblju koje je slijedilo, pokušavao se vratiti prvotnim idejama dubokog osobnog doživljaja, no sada bremenit životnim iskustvom. Počinje tragati za čistoćom i jednostavnošću izraza. Napušta klasične i mitološke teme, slike pune dramatike i epike kojima je godinama bio vjeran. Nastaje ciklus u medijima nazvan Inocentia. To su prikazi tajnovitih djevojaka nestvarnih prozračnih figura, često s ljiljanima u rukama i na imaginarnim mjestima. Njegov nemiran duh navodio ga je da neprestano stvara, pa se ni u svojim poznijim godinama nije lišavao umjetničkog stvaralaštva.

Psiha

Psiha

Preminuo je u Zagrebu 1931. godine u svom ateljeu, ispred slikarskog platna s kistom u ruci.

Psiha

Iz Čikoševa bogatog opusa jedna se slika sasvim izdvaja profinjenošću izvedbe i idejom. Tema i kompozicija su originalne i, koliko nam je poznato, jedinstvene, pa Psihu neki smatraju njegovim najsmjelijim djelom.

Psiha se drži važnom za razumijevanje Čikoševe ličnosti, stoga se često uzima kao sinonim za njegov cjelokupni umjetnički rad. Izvedena u ulju na platnu 74,3 x 56 cm prikazuje dvije ženske figure koje predstavljaju božice Atenu i Psihu.

Slika je izrađena posebnom tehnikom kojom se Čikoš već ranije služio: čitav prizor je formiran kratkim podjednakim potezima kista, iscrtkavanjem. Odabrane su blage i blijede plavičaste nijanse boja i time je sugerirana treptava, magličasta i tajnovita atmosfera. Kompozicija je dinamična, no zbog fluidnosti kojom zrači sve djeluje umirujuće.

Psiha skriva alegorijsku poruku: pročišćena i slobodna duša (Psiha) uzdiže se do božanske mudrosti (Atena). Po svemu, Čikoša je mučila vječna ljudska težnja da se dohvati nedohvatljivo i pojmi nepojmljivo, a za što je sposobna jedino umjetnička intuicija.

Možda na tragu takvih tvrdnji Psihu možemo shvatiti kao objedinjenje Čikoševih životnih težnji, no istovremeno i ispunjenje tih istih težnji, njegovo konačno umjetničko i intimno ljudsko utočište.

Autor: Marina Obradović