Koliba u proljeće
ničega u njoj
– u njoj je sve.Sodo (1642. – 1716.)
Pao sam na leđa kad sam to pročitao. Od tada nije prošao niti jedan dan, a da nisam nešto čitao, pisao ili razmišljao o haiku poeziji.1
Tim je riječima svoj prvi susret s haiku poezijom opisao profesor matematike Vladimir Devidé. Mnogo je toga odmalena zanimalo profesora Devidéa, ali je matematika ipak bila njegova prva ljubav. Prema njegovim riječima, matematika je za njega bila “najuzbudljiviji, najinteresantniji i najromantičniji predmet”, toliko da bi znao udžbenike kupovati unaprijed i sam proučavati gradivo. Donekle udovoljavajući očevoj želji, završio je Konstruktorski smjer Građevinskog odsjeka Tehničkog fakulteta u Zagrebu, a na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu doktorirao je matematiku. Tako je 1956. godine obranio doktorsku disertaciju iz područja matematičkih znanosti radom Jedna klasa grupoida. Asistirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu i bio docent te izvanredni profesor na Katedri za matematiku.
Matematika ga je dovela i do njegove druge ljubavi – Japana.
Nakon više pokušaja ostvario mu se san kada je dobio stipendiju za postdoktorski studij u Japanu. Čovjek koji u sebi ima ljubavi i zanimanja prema tolikim raznolikim područjima i sve ih vrijeme gaji u sebi, mora pronaći put, izgraditi most kojim bi ih povezao. I tako je, mogli bismo reći, sasvim prirodno u njegov svijet ušao Sodoov haiku s početka članka. Čim je došao u Japan 17. srpnja 1961., zadnja stranica novina koje je uzeo čitati postala je prva stranica jednog novog puta. Otvorila mu je vrata u jedan novi, stari svijet u koji je očaran ušao i oduševljenje njime nije ga napuštalo. Tako se matematici pridružio Japan. Sodoov haiku bio je dovoljan da dugogodišnje zanimanje za Japan ne ostane samo usputno, već da preraste u potrebu da svijetu preko knjiga i predavanja pokaže vrijednosti koje je otkrio. Malo-pomalo, uz redovan rad na Katedri za matematiku Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, redale su se knjige o Japanu, japanskoj umjetnosti, zenu, ali i vlastita djela potaknuta japanskom književnošću.
Utagawa Kuniyoshi: Putovanje po dubokom snijegu (Koso Goichidai Ryaku Zu)
Sam profesor Devidé pisao je haiku te bio član i savjetnik World Haiku Association. Koliko je bio cijenjen u svijetu haiku-pjesništva govori to što je od 2011. godine Svjetska nagrada za haiku-pjesništvo na engleskom jeziku dobila ime po njemu – Vladimir Devidé. Ova poetska forma nastala u Japanu u XV. stoljeću, strogih pravila za koje je karakterističan trodijelni monostih sa 5 – 7 – 5 slogova, kako kaže profesor Devidé, nema intervencije intelekta između impresije i ekspresije, nikako nema rime i obično nema naslova.
Mogli bismo reći da haiku od pjesnika zahtijeva da bude fotograf i zabilježi “čuđenje u svijetu”, povezuje naizgled suprotstavljene stvari jednom finom niti, satkanom od ljepote i/ili humora, s točno određenim slogovima, što je moguće jedino ako događaj ogoli do srži spomenuvši samo ono najbitnije. Tako se stvara haiku. Kao što to naglašava sam Devidé: “Vrlo sažeto, asketski, a bogato sadržajem.”
Što je jednog matematičara moglo privući haiku poeziji? Brojenje, naravno! Potaknuti sadržajem, brojimo slogove svodeći na bitno i ostavljamo minimalno slova papiru – haiku.
Ohara Koson (Shoson): Cvijet lotosa
Nekoliko Devidéovih haikua:
Listovi lopoča
— otisci stopa
Mjesečeva pohoda jezeru.
Kapi znoja
na čeliku sjekire
— drvosječa.
Suho lišće
gomila uz ogradu
nečijeg groba.
Nakon poljupca
i zvukovi s ulice
postaju ljepši.
Cvjetići zime
s neba tiho padaju
sitne pahulje.
More plamičaka
uz veliki križ
— zvjezdano nebo na Zemlji.
Upravo zato što ni matematika nije apsolutno egzaktna, time što unutar nje postoje pitanja u kojima se nipošto ne slažu svi vrhunski matematičari, upravo po tome u njoj ima mjesta mašti i upravo po tome matematika nije samo znanost nego i umjetnost u najuzvišenijem smislu te riječi…. Stoga i nije čudo da je među velikim matematičarima bilo i velikih umjetnika, kao i obrnuto. Npr. Leonardo da Vinci, Albrecht Dürer, Lewis Carrol… – tako je o povezanosti matematike i umjetnosti govorio matematičar i japanolog, profesor Vladimir Devidé. Područja njegova zanimanja u matematici bila su: matematička logika, zasnivanje matematike, teorija skupova, apstraktna algebra i geometrija u višedimenzionalnom euklidskom prostoru. Najzaslužniji je za pokretanje znanstvenog rada na matematičkoj logici u Hrvatskoj. Napisao je brojne znanstvene radove, stručne i popularne članke od kojih su mnogi navedeni u raznim matematičkim publikacijama. Osim toga, napisao je i niz knjiga iz matematike.
Takvo djelovanje samo po sebi traži disciplinu i posvećenost. Ona se kod profesora Devidéa pretvorila u svojevrstan oblik asketizma, tako da je živio vrlo skromno, bez televizora i automobila, okružen knjigama kojima je bio ispunjen njegov stan i predstavljale su mu veliko bogatstvo. Bogatstvo koje je pomoglo graditi čvrste temelje između naizgled nespojivog i dalekog.
Toliki trud i doprinos nije mogao ostati nezamijećen i nepriznat, pa je za života dobio niz priznanja i nagrada. Iz obrazloženja prve i posljednje dobivene nagrade moglo bi se gotovo opisati cjelokupno njegovo djelovanje. Prvo priznanje bio je Orden rada sa zlatnim vijencem “za istaknute zasluge tijekom niza godina rada na području znanosti, kulture i prosvjete, kao i rezultate dobivene u odgoju stručnih i znanstvenih kadrova”.
Devidéu je 1983. godine japanska vlada dodijelila carsko odlikovanje “Kun-san-to zuihosho” (Orden svetoga blaga trećeg stupnja) za zasluge u upoznavanju japanske kulture. Zadnje za života primljeno priznanje bilo je od japanskog Ministarstva prosvjete, kulture, sporta, znanosti i tehnologije “za istaknuti doprinos i međunarodno promicanje razumijevanja između Japana i Istočne Europe”. Dodajmo tome i nagradu “Le Prix C.I.D.A.L.C” (Comité International pour la Diffusion des Arts et des Lettres par le Cinéma) za film Matematika i umjetnost. Mnogi su razlozi koji određuju prioritete u životu. Vrlo često ne možemo slijediti ono što osjećamo “svojim”, čemu bi se najradije posvetili. Ali ako ne zapustimo ono što volimo, ako to njegujemo koristeći se svakom prilikom da to bolje upoznamo, život nas nagradi prilikom za ostvarenje toga. To potvrđuje i životni put i djelo profesora Devidéa. I na kraju, vraćamo se početku. Osvrnuvši se na cjelokupan književni rad profesora Devidéa, mogli bismo reći da je on bio poput kolibe iz Sodoova haikua s početka članka. Otvorenih vrata pustio je da se njegova koliba puni vrijednostima Japana, a onda ih je, pretočene u predavanja, projekcije i knjige, ostavio svijetu. Sedamnaest knjiga inspiriranih Japanom – koliko i haiku obično ima slogova!
Graditelja, koji to nije želio postati, zapravo je čitav život obilježila “gradnja”. Gradnja čvrstih mostova između Zapada i Istoka, između matematike i poezije, između znanosti i umjetnosti. Cjelokupno njegovo djelo čvrst je temelj svakome tko iz bilo kojeg razloga teži istom.
1 Iz intervjua Deana Sinovčića s prof. Vladimirom Devidéom za tjednik Nacional, br. 396, 17. lipnja 2003.
Autor: Nives Frka Petešić
