Nakon što je dovršio svoje kritičke studije Prilozi pjesništvu, u kojima je upućivao na Goetheovo životno djelo kao književni uzor i putokaz u budućnost, Johann Peter Eckermann, njemački pjesnik i pisac, šalje ih Goetheu kako bi mu njegova preporuka lakše pribavila izdavača. Kad se početkom lipnja 1823. i sam pojavio u Weimaru, vrlo se dojmio Goethea te ga je on odmah odredio za redaktora svoga književnoga opusa.

Kao najmlađi sin u siromašnoj seoskoj porodici, Eckermann se zbog nedostatka novca vrlo teško školovao i morao se snalaziti na razne načine. Na više mjesta u svojim pismima ističe važnost sudbonosnog susreta s Goetheom i sreću koju je pronašao u prijateljevanju s njim. Sam Goethe za sebe kaže: “Imam tu veliku prednost što sam rođen u doba kada su se zbivali najveći svjetski događaji, koji su se nastavljali tijekom mojega dugog života, te što sam bio živi svjedok sedmogodišnjeg rata, zatim odvajanja Amerike od Engleske, nadalje Francuske revolucije i, naposljetku, cijeloga Napoleonova razdoblja, sve do propasti junaka i događaja koji su uslijedili.”

Eckermann je u Razgovorima1 zabilježio Goetheove prosvjetljujuće i neprocjenjive ideje i izjave o životu, umjetnosti i znanosti.

razgovori-s-goetheom-svijece[…] Svi mi vjerujemo da sami najbolje znamo i pritom se poneki i izgube, a poneki zbog toga dugo lutaju. No, sada više nema vremena za lutanje, tomu smo služili mi stariji, a od kakve bi koristi bilo sve ono naše traganje i lutanje kada biste se vi mladi kretali istim tim putovima? Tada nikada i ne bismo napredovali! Nama starima ta se zabluda pripisuje u zasluge, jer nismo zatekli utabane staze; od onoga, međutim, koji kasnije nastupa na svjetskoj pozornici, očekuje se više; taj ne bi trebao tragati i lutati, već bi morao iskoristiti savjete starijih i odmah krenuti pravim putem.

No, ostavite zasad velike stvari postrani. Predugo ste im težili, vrijeme je za razdoblje životne vedrine, a najbolje sredstvo koje vodi prema tome cilju jest bavljenje malim stvarima.

[…] Ustrajte u tome i uvijek se čvrsto držite sadašnjosti. Svako stanje, pa čak i svaki trenutak, od neprocjenjive je vrijednosti, jer predstavlja cijelu jednu vječnost.

Općenito se, reče Goethe, na akademijama previše toga radi, i previše toga beskorisnoga.

Pojedini nastavnici također previše proširuju svoje predmete, daleko iznad potreba studenata, u prijašnjim vremenima kemija i botanika predavale su se kao dio medicine, i liječniku je to bilo sasvim dovoljno. Danas su kemija i botanika postale zasebne nepregledne znanosti, a svaka od njih iziskuje cijeli jedan ljudski život, što se od liječnika i zahtijeva, uza sve ostalo! Iz toga se, međutim, ništa ne može izroditi; jedno se zbog drugoga izostavlja i zaboravlja. Tko je pametan, odbacuje sve one zadatke koji mu remete pozornost, ograničuje se na jednu struku i u njoj se usavršava.

razgovori-s-goetheom-razmisljanjeKada bi duh i visoko obrazovanje, reče on, mogli postati općim dobrom, pjesnik bi imao dobre karte: mogao bi uvijek biti istinit i ne bi morao zazirati od iskazivanja onoga što je najbolje.

[…] Uvijek je najrazboritije da se svatko bavi svojim zanatom, onime za što je rođen i što je naučio, te da druge ne ometa u njihovu poslu. Postolar neka se drži svoga kalupa, seljak neka bude za plugom, a knez neka vlada. Jer, i to je zanat koji valja naučiti i kojega se ne bi smio prihvatiti onaj koji ga ne razumije.

Kada je nekome sedamdeset i pet godina, nastavi on razdragano, ne može mu se dogoditi da ponekad ne pomisli i na smrt. Ta me pomisao čini savršeno spokojnim, jer čvrstog sam uvjerenja da je naš duh biće neuništive prirode; nešto što djeluje za vijeke vjekova. Nalik je Suncu čiji se zalazak samo pričinja našim zemaljskim očima, dok ono zapravo nikada ne zalazi, već i dalje neprekidno svijetli.

Svijet ostaje uvijek isti, reče Goethe, okolnosti se ponavljaju, jedan narod živi, voli i osjeća kao i drugi; zašto onda i jedan pjesnik ne bi pjevao kao drugi? Životne situacije su istovjetne, zašto onda i situacije pjesama također ne bi bile istovjetne?

[…] Čovjek i uza sve svoje gluposti i zablude vođen višom rukom stiže do sretnoga cilja.

[…] Tko želi djelovati ispravno, taj nikada ne smije prigovarati niti se brinuti za ono što ne valja, već mora vazda činiti ono što je dobro. Jer, nije stvar u tome da se nešto ruši, nego da se izgradi nešto čemu će se čovječanstvo radovati.

S pravom se kaže, nastavi Goethe, da je želja za zajedničkom izgradnjom svih ljudskih sposobnosti najpoželjnija i najsjajnija stvar. No čovjek nije za takvo što rođen i svaki pojedinac zapravo mora odgajati sebe samoga kao posebno biće, ali ipak pokušati shvatiti što su sva bića zajedno.

razgovori-s-goetheom-prirodaI da! Ta što mi znamo dokle seže sva ta naša duhovnost!

Čovjek nije rođen za rješavanje svjetskih problema, već da istražuje kuda vodi koji problem i da se drži granica shvatljivoga. Njegove su sposobnosti nedostatne da bi mogle određivati odnose u svemiru, a kada bi u kozmička prostranstva htio unijeti razum, ­uz njegove bi oskudne mogućnosti to bio uzaludan trud! Razum čovjeka i onaj božanstva dvije su posvema različite stvari…

Sve što činimo ima i svoje posljedice. Ono što je, međutim, pametno i ispravno, ne donosi uvijek i povoljan rezultat, kao što i ono pogrešno ne donosi uvijek i nešto nepovoljno; štoviše, ono često djeluje sasvim suprotno.

Uvijek govorim i ponavljam, započe, kako ovaj svijet i ne bi mogao postojati da nije tako jednostavan. Ovo bijedno tlo ljudi obrađuju već tisuću godina, a snaga mu je uvijek ista. Malo kiše, malo sunca, i svakog će proljeća opet ozelenjeti, i tako dalje.

1 Johann Peter Eckermann. Razgovori s Goetheom: posljednjih godina njegova života. Zagreb. Scarabeus-naklada. 2006.

Priredio: Vlado Janković