Za Richarda Bacha kažu da je tajanstveni čovjek o kojem se malo zna. Rođen je 1936. godine u američkoj saveznoj državi Illinois, u istome gradu u kojem je rođen i odrastao Ernest Hemingway. Od sedamnaeste godine letenje mu postaje hobi koji poslije prerasta u profesiju. Služio je i kao pilot u zračnim snagama američke vojske. Nakon vojne pilotske karijere počeo se baviti pisanjem. Napisao je preko dvadesetak djela, a među najznačajnije spada Galeb Jonathan Livingston, s kojim je stekao svjetsku slavu.
U svojim nas knjigama, koje su većinom autobiografske, upoznaje s letenjem kao metaforom života te s metafizičkim svijetom kroz priče kojima istražuje duhovna i filozofska pitanja.
U njegovim knjigama postoji mnogo toga zajedničkog jer one, kao što sam kaže: “…kao u ogledalu, odražavaju moju dušu, a ujedno i sve događaje kojima sam tijekom vremena prolazio.”
Kad su ga nakon objavljivanja Galeba Jonathana Livingstona pitali što će slijedeće napisati, odgovorio je da ne mora više napisati ni jednu riječ jer su njegove knjige rekle sve što je imao reći.
Za njega je život traganje, proces stalnog učenja i ponovnog otkrivanja vječnih, prirodnih zakona. Transcendentalnim svijetom njegovih romana vode ga ideje slobode i sveopće, bezuvjetne ljubavi.
~ ~ ~
Galeb Jonathan Livingston
Većina galebova ne haje da nauči više doli osnove letenja – kako da stigne od obale do hrane i natrag. Jer, većinu galebova ne zanima let, već jelo. A ovog galeba nije zanimalo jelo, već let. Galeb Jonathan Livingston najviše je volio letjeti.
Takav način razmišljanja, uvidio je, ne pridonosi popularnosti među pticama. Čak su i njegovi roditelji očajavali promatrajući Jonathana kako provodi dane osamljen, uvježbavajući niske letove, eksperimentirajući. (…)
– Ne zaboravi da letimo zato da bismo se prehranili. (…)
“Sve je to besmisleno”, mislio je, namjerno ispuštajući teško izborenu srdelu gladnom i ostarjelom galebu što ga je slijedio. “Sve ovo vrijeme mogao sam uvježbavati letenje. Toliko toga treba još naučiti!” (…)
Ali, dok je lagano tonuo, odjekne u njemu neki čudni, nepoznati glas. “Što jest, jest. Ja sam galeb. Mogućnosti su mi ograničene. Da sam stvoren da besprijekorno letim, imao bih navigacijske karte umjesto mozga. Da sam stvoren da letim velikim brzinama, imao bih sokolova kratka krila i hranio bih se miševima, a ne ribom. Otac je imao pravo. Moram zaboraviti ovu ludost. Moram odletjeti natrag svome jatu i pomiriti se s onime što jesam, siroti, ograničeni galeb.” (…)
“Ali ne”, pomisli. “Više nisam ono što sam bio, moram zaboraviti sve što sam naučio. Ja sam galeb kao i svaki drugi i letjet ću kao i ostali.” (…)
Tu u noći, na visini nešto višoj od trideset metara, galeb Jonathan Livingston – zatrepta. Bol i odluka začas iščeznuše. (…)
Zaboravi svoje maloprijašnje zavjete, odnijela ih je silina vjetra. Čak se nije osjećao krivim što je prekršio obećanje. Takva obećanja, uostalom, vrijede samo za galebove što prihvaćaju svakodnevicu. Nekome tko je dotaknuo savršenstvo u učenju, nisu potrebna slična obećanja. (…)
Pomakom samo jednog perca s vrška krila dva-tri centimetra u stranu, može se postići, shvati, glatko i široko skretanje pri vratolomnoj brzini. Međutim, prije toga je naučio da ako pri toj brzini pomakne više od jednog perca, zavrtjet će se poput puščanog taneta… i tako je Jonathan postao prvi galeb koji izvodi akrobatske letove. (…)
“Koliko je sad život bogatiji! To je smisao života, a ne ono sumorno vucaranje do ribarskih brodica i natrag! Možemo se izdići iz neznanja, možemo postati umješna, pametna i savršena bića. Možemo biti slobodni! Možemo naučiti letjeti!”
– …zbog svoje nepromišljene neodgovornosti – ozbiljni je glas odjekivao – zbog povrede dostojanstva i tradicije porodice galebova…
– … Jednog ćeš dana, Jonathane Livingstone, shvatiti da se neodgovornost ne isplati. Život je neizvjestan i nespoznatljiv, a mi smo stvoreni samo da jedemo i da opstanemo što dulje možemo. (…)
– Neodgovornost? Braćo! – uzvikne. – Tko je odgovorniji od galeba koji pronađe i slijedi smisao i viši cilj života? Tisuću godina mučimo se da dođemo do ribljih glava, a sad imamo razloga da živimo – da učimo, da otkrivamo i postanemo slobodni! Dajte mi priliku, dopustite mi da vam pokažem što sam naučio. (…)
Ostatak života Jonathan je proveo u samoći, ali je odletio mnogo dalje od Dalekih Hridi. Nije ga toliko boljela samoća koliko spoznaja da njegova braća nisu htjeli povjerovati u uzvišenost letenja; nisu htjeli otvoriti oči i vidjeti. Svakim je danom učio sve više. (…)
Vladajući savršeno samim sobom, letio je kroz guste morske magle i penjao se iznad njih, do blistavo vedrog neba… dok su drugi galebovi čepili na zemlji i znali jedino za sumaglicu i kišu. Naučio je služiti se vjetrovima u visinama da odleti duboko u unutrašnjost i ondje se pogosti ukusnim kukcima.
Sve što je nekoć želio jatu, sad je činio sam za se; naučio je letjeti i nije mu bilo žao cijene koju je platio. Jonathan je otkrio da su dosada, strah i gnjev glavni razlozi zbog kojih galebovi žive kratko, a budući da se svega toga oslobodio, proživio je zaista dugo i lijepo. (…)
“Ovo je dakle, nebo”, pomisli i licem mu preleti osmijeh. Nije bilo baš dolično razglabati o nebu u trenutku kad se približavao njegovim dverima. (…)
Slijedećih dana Jonathan shvati da ovdje može naučiti o letu isto onoliko koliko i u životu što ga je ostavio za sobom. Samo na drugi način. Ovdje su galebovi mislili kao i on. Svaki od njih smatrao je najvažnijim u životu doseći i dotaknuti savršenstvo u onome što su najviše voljeli – u letenju. (…)
– Gdje su ostali, Sullivane! – upita ga nijemo, služeći se već sasvim lako telepatskim sporazumijevanjem kakvim su se ovi galebovi služili umjesto kriještanja i kričanja. – Zašto nas nema više! Ondje odakle sam došao bilo je…
– …na tisuće galebova. Da, znam. – Sullivan kimne glavom. – Odgovor je u tome što si ti, Jonathane, rijetka ptica, jedan među tisućama galebova. Svi smo mi prevalili dug put dok nismo stigli ovamo. Prelazili smo iz jednog svijeta u drugi, koji se nije mnogo razlikovao od prijašnjeg, zaboravljajući odmah odakle smo stigli, ne razmišljajući kamo hrlimo, ne misleći na sutra. Znaš li koliko smo života proživjeli dok nismo shvatili da nam se život ne sastoji samo od hrane, borbe i premoći u jatu? Tisuću života, Jone, deset tisuća! Pa još stotinu života dok nismo naslutili da postoji nešto što se zove savršenstvo, a onda još stotinu života dok nismo naučili da je svrha življenja u tome da otkrijemo to savršenstvo i da ga pokažemo drugima. Sada, naravno, vrijedi jednako pravilo za sve nas: biramo svoj idući svijet prema onome što smo naučili u ovom. Ne naučiš li ništa, idući ti je život jednak sadašnjem, ista ograničenja i iste poteškoće koje treba nadvladati. On raširi krila i okrene se prema vjetru.
– Ali ti, Jone, – proslijedi – ti si naučio sve odjednom i nisi morao proživjeti tisuću života da bi stupio
u ovaj život. (…)
– Što će biti poslije ovoga? Kamo idemo? Zar nebo uopće ne postoji? (…)
Galebovi koji prezru savršenstvo radi putovanja, putuju polako i nikad ne stignu na odredište. Oni koji se odreknu putovanja radi savršenstva, mogu stići svuda, u tren oka. Zapamti, Jonathane! Nebo nije ni mjesto ni vrijeme, jer su mjesto i vrijeme beznačajni. Nebo je… (…)
Stvar je u tome da znaš da je tvoja prava priroda, savršena kao i neispisan broj, istovremeno svagdje u vremenu i prostoru. (…)
Prošlo je mjesec dana, možda i više, Jonathan je neobično brzo napredovao. Još dok je bio učio iz vlastitog iskustva, bio je dobar i brz učenik, a sad, kad ga je poučavao starješina glavom, učio je i pamtio kao kakav aerodinamični pernati računar. (…)
I što je Jonathan dulje vježbao kako da bude dobar, i što je više proučavao pravu prirodu ljubavi, to je više težio da se vrati na Zemlju. Iako je njegova prošlost bila ispunjena samoćom, bio je stvoren da postane učitelj, te je i svoju ljubav iskazivao tako što je htio prenijeti djelić istine, koju je spoznao, galebu koji bi pokazao makar samo želju da tu istinu i sam spozna. (…)
Jonathan je ostao i radio s pridošlicama koji su svi odreda bili pametni i brzo učili. Ali pomisao da ondje dolje, na Zemlji, ipak postoji jedan ili dva galeba koji bi mogli sve to naučiti, nije ga nikako napuštala. (…)
– Sully, moram se vratiti – reče naposljetku. – Tvoji učenici vrlo dobro napreduju. Oni će ti pomoći oko pridošlica.
Sullivan uzdahne, ali mu se ne usprotivi.
– Nedostajat ćeš mi, Jonathane – samo reče.
– Sully, zaboga, – obrati mu se Jonathan prijekorno – ne budi budalast! Što mi to svakodnevno uvježbavamo? Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru, onda bismo, svladavši vrijeme i prostor, upropastili i naše bratstvo! Svladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE.
Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između Sada i Ovdje, ipak povremeno sretati?
Galeb Sullivan se i nehotice nasmije.
Ti luda ptico! – reče blago. – Ako je itko kadar pokazati nekome dolje na zemlji kako se može vidjeti na tisuću kilometara, onda je to galeb Jonathan Livingston. – Zagleda se u pijesak. – Zbogom, Jone, prijatelju moj!
– Zbogom, Sully! Do viđenja.
Tim riječima se Jonathan oprosti i prenese se u mislima među veliko jato galebova, na obalu nekog drugog vremena, i shvati s uvježbanom lakoćom da nije samo kost i perje, već ničim ograničen, savršen simbol slobode i leta. (…)
Do izlaska Sunca sakupilo se gotovo tisuću ptica. Stajale su u krugu oko učenika i znatiželjno promatrale Maynarda. Ne hajući da li ih tko vidi, slušale su i upijale riječi galeba Jonathana.
A on im je pričao o vrlo jednostavnim stvarima – kako je pravo svakog galeba da leti, kako je sloboda njihova prava priroda i kako sve ono što se ispriječi toj slobodi treba odbaciti, bilo da je posljedica propisa, praznovjerja ili ograničenja ma koje vrste.
– Odbaciti, – javi se glas iz mnoštva – zar i zakon jata?
– Jedini je pravi zakon onaj što vodi do slobode – odgovori mu Jonathan. – Nema drugog zakona!
Citati preuzeti iz knjige: Richard Bach. Galeb Jonathan Livingston.
VBZ. Zagreb. 1999.
Priredio: Vlado Janković
