Povodom 500. obljetnice smrti

Marko Marulić, velikan kojeg nazivaju i “ocem hrvatske književnosti”, rođen je 18. kolovoza 1450. godine. Čitav svoj život proveo je u Splitu i njegovoj okolici. Split je u to vrijeme, zajedno s Dalmacijom, bio pod venecijanskom vlašću, nakon što je 1409. godine Ladislav Napuljac prodao prava na Dalmaciju Republici sv. Marka. Grad je tada brojio oko šest tisuća žitelja, a njime je vladalo gradsko plemićko vijeće, čiji je član bio i sam Marulić.

Prve škole izučio je u rodnom gradu, a velike u Padovi. Međutim, upravo će to prvo klasično obrazovanje koje stječe u učilištu talijanskog humanista Tidea Acciarinija u Splitu ostaviti na Marulića najviše traga i kasnije poslužiti kao izvrstan temelj za književni rad.

Završetkom naobrazbe i nakon prerane očeve smrti, Marko preuzima ulogu oca obitelji, koju shvaća vrlo ozbiljno. Biografi bilježe njegov značajan javni rad kao suca, vijećnika, izvršitelja oporuka, ukratko, čovjeka velike aktivnosti u javnom životu.

Marulićevo mladenaštvo

Mišljenja životopisaca o njegovoj mladenačkoj dobi ponešto se razlikuju. Tako će njegov prijatelj i prvi biograf Franjo Božičević Natalis govoriti o gotovo svetačkom životu mladoga Marulića, o danonoćnom trapljenju, postovima, molitvama i neprestanom sudjelovanju u službi Božjoj. Božičević je, kao Markov prijatelj, želio ostaviti svijetlu, gotovo svetačku uspomenu na svoga prijatelja i sugrađanina, što ne treba čuditi. Naime, pjesnik je za života stekao zavidan ugled i hvalu među Splićanima, o čemu svjedoči i nadgrobna ploča u crkvi franjevaca konventualaca te mnogi epitafi sročeni u njegovu čast od strane splitskih humanista. Cvito Fisković, naprotiv, opisuje plemića koji je vodio uobičajen građanski život, brinuo za obiteljsku imovinu, izlazio na trgove i ulice među ljude. Međutim, njegova osobnost i stvarnost koja ga je zaokupljala najbolje progovaraju kroz njegova književna djela, pa se nameće da je Božičević ipak bliže istini kad kaže da je Marulić bio “prijazan i veseo u društvu, ali već od mladih dana ozbiljan, pobožan i marljiv”.

No, njegovi biografi ne spore oko toga da je Marulić bio središnja ličnost tadašnjeg kulturnog života Splita okupljenog oko učenog splitskog humanističkog kruga, sastavljenog od nevelikog broja ljudi vodećeg društvenog sloja. Zanimljivo da je članove tog kruga povezivalo blisko prijateljstvo još iz Acciarinijeva učilišta, u kojem su se obrazovala djeca plemićkih obitelji. Ovo je učilište bilo nositelj snažnih vjetrova promjena koje su već uzele maha s druge strane Jadrana.

Krećući se u krugu splitskih humanista, Marulić se bavio i arheologijom te je zajedno s Dminom Papalićem sakupljao antičke napise po Splitu i Solinu; podjednako je proučavao spise crkvenih otaca i pobožnih pisaca, kao i stihove Vergilija, Horacija, Juvenala i Propercija. Bavio se slikarstvom, o čemu svjedoči oporuka u kojoj svojoj sestri Biri ostavlja vlastitom rukom složenu i oslikanu knjigu, a navodno je osobno ilustrirao i zadarsko izdanje Judite. Nije manje značajan ni njegov prevoditeljski rad. S latinskog prevodi brojne tada popularne naslove antičkih klasika i crkvenih pisaca.

Njegova opsežna knjižnica uključivala je ugledna imena grčko-rimske baštine kao što su Aristotel, Platon, Herodot, Vergilije, Horacije, Tit, Livije, Ciceron, Plinije, Seneka. Tu su zatim crkveni autori: Toma Akvinski, Augustin Zlatousti, Jefrem Sirski, Ciprijan i Origen. Uči grčki i nastavlja sa širokim obrazovanjem, praktički do kraja svog životnog vijeka. Njegovi životopisci zabilježit će da Marulićev izbor literature svjedoči da je on čovjek novog doba i velike intelektualne znatiželje koja se više ne zadovoljava samo Biblijom kao vrelom spoznaja i nadahnuća. Navedena širina interesa i djelatnosti nesumnjivo ga smješta među velikane tadašnje Europe, stoga ostaje otvoreno pitanje što je Marka skrenulo s humanističke staze i vratilo u okrilje srednjovjekovne kršćanske filozofije.

Povijesni okvir Marulićeva doba

Prijelaz 15. u 16. stoljeće bio je buran, obilježen pomorskim otkrićima, turskim prodorima i vjerskim krizama. U tom je razdoblju Dalmacija u vlasti Mletaka, pod kojom ostaje do propasti Republike sv. Marka 1797. g. Time Dalmacija dolazi u tješnji dodir s Italijom pa se utjecaj humanizma mogao neposredno odraziti u tim krajevima.

Istodobno se počela sve jače osjećati pogibelj od Turaka. Obruč oko Splita sve se više stezao; Poljica su Turcima počela plaćati danak, vode se borbe za Klis. Turci pljačkaju po splitskom i kaštelanskom polju. U bitkama padaju Marulićevi prijatelji ban Petar Berislavić i Žarko Dražojević, čiju je smrt opjevao u latinskim stihovima Ad Xarcum Araxoevium. U svojoj poslanici papi Hadrijanu VI. Marulić najbolje opisuje nezavidan položaj u kojem se našao njegov grad s okolicom: “Uznemireni smo svako­dnevnim turskim upadima… pale nam sela i zaseoke; polja od kojih smo živjeli su opustošena, i ostaju pusta… i mjesto voćem trnjem rode…” U istoj poslanici moli Papu “da skupi gospodu krstjansku i da grad oslobodi od ruku poganskih…”

Stoga ne čudi da je Marulić čitavog života bio okupiran turskom opasnošću i zanimljivo je da će upravo ta strepnja od Turaka obojiti najveći dio njegova književnog rada i stalno raspirivati njegovo kršćansko nadahnuće.

U isto vrijeme, talijanska je renesansa u punom zamahu: Lodovico Ariosto, Niccolo Machiavelli, Michelangelo Buonarroti i drugi, stvaraju temelje europske renesanse. Split u turskom obruču, nespreman za novi duh renesanse, gurnut je u provincijske okvire tih zbivanja.

Marulić, odgojen u skučenim prilikama još uvijek srednjovjekovnog Splita, nije potpuni renesansni čovjek fasciniran otkrićima novoga. Uza sve humanističke utjecaje, bio je daleko dublje vezan uz srednjovjekovnu tradiciju i do kraja života širi srednjovjekovni kršćanski moralizam. Taj duh srednjovjekovlja opće je obilježje njegova stvaralaštva, a samo na mahove u nekim njegovim djelima izbijaju humanistička vedrina i širina.

No, valja napomenuti da je među pojedinim humanistima bilo znatnih razlika; neki su oštro napadali Crkvu, dok su drugi nastojali pomiriti antiku i kršćanstvo, ne dirajući u autoritet Crkve ili se pak zalažući za nj. Marulić se nalazio među posljednjima. Najveći dio svog književnog rada posvetio je učvršćivanju kršćanskog morala, držeći ga jedinom sigurnom okosnicom života.

To potvrđuje i njegovo uvodno slovo u predgovoru Judite gdje kaže da je to djelo napisao “po običaju naših začinjavac1 i jošće po zakonu onih starih poet”. Pa tako u Juditi nailazimo na tragove Vergilija kojeg je Marulić odlično poznavao i cijenio iznad svih drugih antičkih pjesnika.

Marulić – latinski pisac

Marko Marulić je u prvom redu latinski pisac. Njegova latinska djela u stihovima i prozi daleko nadmašuju rad na hrvatskom jeziku, a najveća i najvažnija latinska djela su moralno-religioznog i filozofsko-etičkog sadržaja.

Na temelju kršćanske etike stvorio je dva svoja najšire poznata djela. Prvo od ta dva djela, De institutione bene vivendi (Upute za dobar i čestit život), u latinskom je izvorniku doživjelo dvadesetak izdanja, a prevedeno je i na talijanski, njemački, portugalski i francuski. Zanimljivo da je talijanski prijevod izašao u dvanaest, njemački u šest, a ostali u jednom izdanju.

To je opsežan zbornik uputa za krepostan život u svakodnevnoj praksi, koje imaju za cilj postizanje kršćanskog ideala, blaženstva na nebu. Svojevrsna je to enciklopedija pouka o moralnom životu, utemeljena na izrekama iz Svetog pisma, crkvenih otaca, grčkih i rimskih klasika.

O popularnosti njegova drugog djela, Evanđelistar, svjedoči činjenica da je u latinskom izvorniku doživio dvanaest izdanja, a preveden je na talijanski. Evangelistar predstavlja sintezu njegovih moralno-religijskih pogleda i uvjerenja izraslih na temelju iscrpne obrade triju glavnih vjerskih kreposti: vjere, ufanja i ljubavi, na što se, prema njegovim vlastitim riječima, može svesti cijela Biblija.

Ta su dva djela, u izvorniku i u prijevodima, tiskana u različitim europskim gradovima, u Veneciji, Firenci, Baselu, Kölnu, Parizu i Antwerpenu, i tako je Marulić postao poznat čitavoj Europi. Ta djela nedvojbeno prikazuju Marulića kao enciklopedistu praktične kršćanske filozofije, koji u svojim djelima traži obnovu kršćanskog života. Na kraju svog Evangelistara navodi: “Dakle, vam, o filozofi, neće ništa pruditi, što učeno i tanko razložite, ne budete li i živjeli nevino i čisto. A ni vama, retori, neće biti ni od kakve koristi što besjedite kićeno i obilno, ne bude li naše ponašanje skladno i kreposno… To, dakle, želite, u tome nastojte, ako možete u isto doba biti učeni i kreposni, da radije odaberete dobrotu bez učenosti, negoli učenost bez dobrote”.

Tri Markova epa

Budući da predstavljaju početke hrvatske književnosti, Marulićeva su nam hrvatska djela ipak puno značajnija. Uz Marulića, predstavnici rane hrvatske književnosti bili su Petar Hektorović i Petar Zoranić.

Tri Marulićeva epa govore o događajima iz Starog zavjeta: Judita, nastala 1501. godine, Davidijada pisana između 1510. i 1516. god. i epilij Susana, manje poznat, mada pripada istom ciklusu.

Judita, ili u izvorniku “Istorija svete udovice Judit u versih harvackih složena”, najveće je i najljepše Marulićevo hrvatsko pjesničko djelo, nastalo u zreloj pjesnikovoj dobi. Pjesnik u posveti kaže da ga je napisao za one “ki nisu naučni knjige latinske aliti dijačke”, dakle, za široke slojeve pa je Judita najstarije hrvatsko djelo s ovom namjenom i uopće najstarija hrvatska epska pjesma.

Nesumnjivo je pjesnik iz naročitih razloga odabrao priču o Juditi jer već od prvih stihova izbija njegova glavna tendencija. U doba uspona turske sile i najtežeg stradanja našeg naroda, obrada biblijske priče o junakinji koja je spasila izraelski narod od silne Holofernove vojske, imala je za cilj dati nadu i utjehu vlastitom narodu da ne klone u očajničkoj borbi, već ustraje uz Božju pomoć. U invokaciji Juditi, kao i u drugim svojim djelima, on ne zaziva antičke muze, već Boga da mu donese nadahnuće.

Dike i hvaljenja presvetoj Juditi,
smjela djela njena želim govoriti;
zato ću moliti, Bože, tvoju svjetlost,
nemoj mi kratiti u tom punu milost.

U Juditi se ogleda Marulićevo poznavanje poezije trubadura i starih klasika, ali se on duhom odvojio i od jednih i od drugih, slijedeći stope srednjovjekovnih latinskih pjesnika.

Mogli bismo reći da je u Juditu autor utkao sve ono što je smatrao pjesničkim uzorima svoga vremena. Tu je prisutna inspiracija Vergilijevom Eneidom, Petrarkinom ljubavnom poezijom, crkvenim uzorima te ljubavnom poezijom hrvatskih trubadura (tzv. “leutaša”). Ukratko, u hrvatskoj književnosti Judita zauzima isto ono mjesto koje pripada Danteovoj Božanstvenoj komediji u talijanskoj književnosti. Još za Markova života ovaj će ep doživjeti tri izdanja zaredom: 1521., 1522. i 1523. godine i zahvaljujući njoj je Marko Marulić postao “ocem hrvatske književnosti”.

Davidijada je kronološki druga u nizu. Ova religiozno-vjerska poema jest edukativno-didaktička obrada isječka iz Biblije, u kojoj se, kao i u Juditi, bavi starozavjetnim uzorom. Nije slučajno da je Marulić izabrao biblijsku priču o Davidu koji ubija Golijata, imajući pri tom na umu tursku silu koja se prijeteći nadvijala nad Splitom.

Davidijada, pored Judite, predstavlja Marulićevo najvažnije djelo u kojem se ogleda Marulićev najveći pjesnički napon.

Za treće djelo iz ove trilogije, epilij Susana, ne zna se točno kad je napisano. Ovdje Marulić obrađuje biblijsku priču o proroku Danijelu, ali ne ponavlja uspjeh dva prethodna epa.

Ono što je zajedničko ovim epovima jest nadahnuće crpljeno iz kršćanske duhovnosti, a zajednički im je i cilj: ohrabriti opkoljeni Split pred turskom opasnošću.

Djela Pismo Papi Hadrijanu VI, Molitva suprotiva Turkom te Traženje grada Hjerozolima nastaju također inspirirana patnjom njegova naroda, grada i ljudi tog vremena uopće.

Preostali Marulićev književni rad

Osim ova tri epa, Marulić je na hrvatskom jeziku najvećim dijelom pisao poučnu, pobožnu poeziju, od čega se sačuvalo: Ureke duhovne, Dobri nauci, Prigovaranje razuma i človika, Suprot slasti od blaga, a u rukopisu su ostali: Životopis Svetog Jerolima i Nauci sv. Bernarda k sestri svojoj. U njima prevladava duh srednjeg vijeka i nigdje se ne osjeća da ih je stvorio pjesnik zadojen humanističkom kulturom.

O nagnućima i stremljenjima ovog kršćanskog mislioca i “splitskog začinjavca” koji je utemeljio hrvatsku književnost, neka posvjedoče same njegove riječi iz Davidijade:

A ovo molim svoje čtioce: da mi oproste na
nezgrapnosti mojih riječi
i da se umom svojim uzdignu više k razumijevanju o božanskim stvarima
nego što sam ih ja ovdje uspio objasniti jer time biti zaokupljen
znači živjeti u Bogu.
A njemu dika i slava dovijeka.

Prema nekim izvorima, on se u svojim šezdesetim godinama povukao u samostan sv. Petra u Nečujmu na otoku Šolti. Otkrivši i kod redovnika kojima se od svijeta utekao “zla hotinstva, nesklada dovolje, a malo jedinstva”, ostavio je samostan te se vratio u Split, gdje je živio do svoje smrti 5. siječnja 1524. godine.

Nepotpuni, a često i kontroverzni biografski podaci o ovom nesumnjivom velikanu s naših prostora ne mogu, dakako, iscrpno obuhvatiti sve aspekte njegova života i stvaralaštva.

Nedvojbeno je da Marulić proživljava svoj životni i umjetnički vijek u doba mnogih promjena i sukoba staroga i novoga, u vremenu koje nerijetko uspoređuju s današnjim. On je u tom vremenu učinio svoj izbor, upoznavši novo, ali ostajući uz ono staro, poznato i njemu blisko, vjerujući pritom u plemeniti cilj.

1 Začinjavci su bili stari srednjovjekovni pjesnici-pjevači koji su pisali i pjevali pobožne pjesme.

Autor: Siniša Bencetić