Iz dubrovačkih arhiva

Marin Držić, najveće ime hrvatske književnosti XVI. stoljeća i najbolji komediograf u povijesti hrvatske književnosti uopće, rođen je najvjerojatnije 1508. godine u Dubrovniku. Bio je jedno od dvanaestero djece (u životu su ostali petorica sinova i dvije kćeri) Marina Držića i Anuhle, kćeri bogata trgovca Marina Kotruljevića.

Prema arhivskim dokumentima može se zaključiti da je građanski rod Držića potomak Džive Držića, izvanbračnog sina vlastelina Marina Držića. Budući da nije imao druge djece, Marin priznaje Dživu svojim sinom i ostavlja mu imetak i prezime. Dživo je imao sina Marina i unuka Nikolu. Nikola je ostavio četvoricu sinova: Džoru, poznatog petrarkista, Vlahu, Andriju i komediografova oca Marina.

MARIN DRZIC_MD2-sepiaNadimak je Držićev bio Vidra. Vjeruje se da su ga tako prozvali zbog njegovih čestih boravaka u prirodnom krajoliku Rijeke dubrovačke. Nadimak se odnosi na zvijer, neku vrstu kune, koja se mogla vidjeti u tom kraju. Prema drugom mišljenju, nadimak Vidra označavao bi lukavu zvijer koja sprema urotu protiv dubrovačke vlastele, pa bi to možda bio pseudonim koji je Držić mogao uzeti kao član kazališne družine.

Važno je na početku reći da se o Držićevu životu vrlo malo zna, a za ono što znamo možemo zahvaliti brojnim istraživačima dubrovačkih i drugih arhiva. U dokumentima se spominje tek 1526. godine, kada je postavljen za jednog od rektora crkve Domino (Svi sveti). Naime, od davnina su Držići imali pravo rektorata u dvjema crkvama, u crkvi Svih svetih u samom gradu i u crkvi Sv. Petra na Koločepu. Godine 1538. na vlastitu molbu postaje orguljašem u katedrali i crkvi Sv. Vlaha. U arhivskim dokumentima iz tih godina Držićevo se ime veže uz mnoge dugove, zajmove i slično. Svjedoči to o financijskim nevoljama obitelji Držić. U kolovozu te godine Vijeće umoljenih odobrava Marinu jednokratnu pomoć za studij u Italiji. Te jeseni Držić odlazi u toskanski grad Sienu.

Siena je bila renesansno središte i grad duge sveučilišne tradicije kamo su dolazili studenti iz cijele Europe. Ondje je Držić studirao, pretpostavlja se, pravo, književnost i filozofiju. Godine 1541. imenovan je rektorom studentskog doma i prorektorom sveučilišta, što je bila najuglednija student­ska dužnost u Sieni. Zna se također i da je sljedeće godine kažnjen, doduše samo opomenom, jer je tumačio glavni lik u jednoj zabranjenoj predstavi u privatnoj kući. U to je vrijeme u Dubrovniku i definitivno propalo obiteljsko poduzeće Držićevih.

MARIN DRZIC_Potpis2Znamo da je 1545. godine Marin ponovno u Dubrovniku. Tih se godina njegovo ime vezuje uz grofa Kristofa von Rogendorfa, pripadnika stare štajerske plemićke obitelji. Rogendorf je bio kontroverzna ličnost, u zavadi s bečkim dvorom, pa je namjeravao prijeći Turcima. Također je bio u vezi s Bučinčićima, protjeranom dubrovačkom obitelji. U Rogendorfovoj službi Držić odlazi u Beč, no ubrzo je zamolio grofa da ga oslobodi službe i vraća se u Dubrovnik. Uskoro međutim ponovno, ovaj put kao njegov tumač, odlazi s grofom u Carigrad. No, još jednom shvaća da to nije društvo za njega i vraća se u Dubrovnik. Kasnije, u procesu dubrovačke vlade koja je i Držića sumnjičila da je radio protiv Republike, objašnjava da je cilj njegova putovanja s Rogendorfom bio vidjeti svijeta.

Bazilika Zanipolo u Veneciji.

Bazilika Zanipolo u Veneciji.

Veliki komediograf

Od 1548. do 1562. godine Držić boravi u Dubrovniku, i to je razdoblje njegova plodna književnog i kazališnog djelovanja, ali i razdoblje dugova, oskudice i mijenjanja slabo plaćenih poslova (bio je npr. pisar u gradskoj solani). Piše pastirske i pokladne igre, plautovske komedije i jednu tragediju. Njegova djela na sceni izvode dobrovoljne glumačke družine Pomet-družina, Gardzarija i Njarnjasi. Pastirske su drame Tirena, Venera i Adon, Grižula (Plakir) i Džuho Kerpeta. Za Tirenu, njegovo prvo djelo, optužen je za plagiranje Mavra Vetranovića, no stari pjesnik osobno odbija autorstvo tog djela i piše poznatu Pjesancu Marinu Držiću u pomoć. Bio je to prvi poznat pri­mjer hrvatskog književnika koji pomaže kolegi u nevolji. Osim mitoloških bića, vila, satira i drugih, pojavljuju se u pastirskim igrama i seljaci iz dubrovačke okolice, sve se događa između privida i zbilje, a završava sretno i bezazleno. No, ima tu i kritike, recimo lošeg odnosa gospodara prema svojim slugama. Prava je pokladna igra Novela od Stanca, koja se smatra remek-djelom u malome. Glavni je motiv u Noveli opreka mla­dost – starost. Neki autori u tome prepoznaju reproduciranje pradavnih sunčanih mitova i šala na račun starog umirućeg Sunca prikazivanog u sred­njem vijeku u liku starca (simbola zimske zemlje). Plautovske su komedije Pomet (izgubljena, s Dundom Marojem činila bi duologiju), Dundo Maroje, Skup (po Plautovoj Aululariji – u Skupu ismijava lakomost i škrtost koje prepoznaje među dubrovačkom vlastelom), Pjerin, Arkulin i Mande (Tripče od Utolče). Plautovska je komedija po uzoru na Plauta i Terencija, i još dalje na Menandra. U njoj stalni tipovi (škrt, zaljubljen starac, mladi ljubavnici, spretni sluga) imaju tipične odnose koje razrješavaju na tipične načine. Tema je suvremena, a cilj joj nije samo nasmijati nego i ukazati na pokvarenost i korupciju. Važno je ovdje naglasiti da Držićeve komedije nikako nisu sputane tim izvanjskim odredbama plautovske komedije. Naprotiv, situacije su i likovi njegovih komedija iznimno životni, on se postojećim okvirom koristi tek da bi izrazio autentičnu stvarnost i, prije svega, kritiku te stvarnosti – kritiku građanske gluposti i političke nepravde. Držićeve su kome­dije oštre i peckave, upravo vrhunci cijele europske književnosti tog vremena. Posebno se to odnosi na Dunda Maroja. Njegova jedina tragedija, Hekuba, posljednje je što je napisao.

MARIN DRZIC_Skup2Slično negromantu u Prologu Dugog Nosa govori Dživo u Skupu: “Moj bože, čudan ti je animao čovjek, tko dobro promišlja, i razlike ti su naravi u njemu, tko dobro stavi pamet. Jedni su, – neka ostalo ostavim, – naravi tihe s kojom se može govorit, koji razlog čuju, koji razlog primaju i slijede, koji svjet razumiju, koji meni paraju pravi ljudi. Druzi su naravi tvrde, od kamena, kojijem para da su razumni, a šnjimi se ne može govorit. Tihi ljudi tizijem paraju ludi; gospodstvo u glavi njeko nose s oholosti, čijem hoće da je sve na njih način, a to je što se zove barbarija; što žude hoće, i scijene njih htijenje da je razum. Razlog u njih glavi ne ima mjesta, oholas tuj sjedi i tvrdoglavstvo. Ti su ljudi indiskreti, bez milosrdja; ti ljudi pravdu riječmi i oholasti brane, a oni su nepravi, kad su indiskreti. A svak je neprav i indiskret tko drugu ne razumije i tko ne mjeri svijet i eta i kondicioni od ljudi mjerom pravom, mudrom i od milosrdja.”

Vještinom se svijet pobjeđuje – urota

Godine 1562. odlazi u Veneciju. Nakon toga u Dubrovnik će tek rijetko svraćati. Godine 1563. primio je zvanje kapelana mletačke nadbiskupije i na toj će dužnosti ostati do smrti.

MARIN DRZIC_Dundo Maroje1Važno je spomenuti često zanemarenu činjenicu da je posljednje što je veliki komediograf napisao – tragedija. To je prepjev Euripidove Hekube nastao prema preradi Lodovica Dolcea. Njezino je izvođenje u Dubrovniku u dva navrata bilo zabra­njeno! Što je nagnalo pisca komedija da se izrazi tragedijom? Jedan proučavatelj Držićeva djela vjeruje da se radi o intenzivnoj etičkoj napetosti koja se razvila u sukob do te mjere da se on mogao razriješiti samo tragičkim oblikom.

Godine 1566. nalazimo ga u Firenci, u koju je došao želeći stupiti u kontakt s firentinsko-toskanskim gospodarom, vojvodom Cosimom I. Medicijem. Želio je da mu on svojim političkim i osobnim ugledom pomogne srušiti isključivi vlastelinski režim u Dubrovačkoj Republici, a kako bi se vlast podijelila između vlastele i građana (misli na viši sloj građana). Medici bi zauzvrat zadržali vrhovnu vlast nad Gradom. Vojvodi Cosimu Mediciju šalje tri pisma (od kojih je prvo izgubljeno) u kojima ga opširno obavještava o nedosta­cima uređenja dubrovačke vlasti, o lošoj dubrovačkoj vanjskoj politici, koja, prema Držiću, služi Turcima i šteti Zapadnome svijetu. Također mu do u detalje predlaže kako bi se imao izvesti taj državni udar. Inspiraciju za taj urotnički čin dobio je očito čitajući mnoge suvremene teorijske spise, kao što je npr. Machiavellijev Vladar, O umijeću ratovanja i dr. – zanimljivo je primijetiti da se i sam Machiavelli obratio Mediciju – kao i promatranjem suvremenih dubrovačkih i europskih prilika. Kompleksan je Držićev odnos spram rodnoga grada. On Dubrovnik voli i zamjera mu. U njegovim je djelima Grad istovremeno i čarobna Arkadija, ali i grad ograničene, zatucane uprave, grad koji vodi “dvadeset ludih nakaza“, no on to želi promijeniti, angažira se, traži pomoć od za to najrelevantnije osobe renesansnog svijeta, zapravo žudi za ostvarenjem svoje zemlje nazbilj, polazeći pritom od dane, konkretne stvarnosti Dubrovačke Republike XVI. stoljeća (razdoblje najvećeg dubrovačkog gospodarskog napretka!).

Budući da ne dobiva odgovora od Cosima, piše njegovu sinu Francescu Mediciju. Piše da je shvatio da je pogriješio, jer očito još nije sazrelo vrijeme za takve akcije, moli za oprost ako je što krivo učinio i preporučuje se.

Sljedeće, 1567. godine, 2. svibnja u Veneciji umire pjes­nik i komediograf Marin Držić. Pokopan je u crkvi Zanipolo, dominikanskoj bazilici Sv. Ivana i Pavla, jednoj od najljepših i najuglednijih crkava u Veneciji. Inače je bila grobnica duždeva pa se od davnina smatra mletačkim Panteonom.

Prolog Dugog Nosa

Dundo Maroje najslavnija je i najprikazivanija Držićeva komedija. Prvi ju je put na sceni izvela Pomet-družina 1551. godine, u gradskoj Vijećnici. Komedija ima pet činova i dva prologa. U prologu pisac iznosi svoje književne, filozofske i društvene stavove. S obzirom na to, ovdje nam je posebno zanimljiv prvi prolog Dundu Maroju, poznati govor negromanta Dugog Nosa, koji mnogi smatraju najboljim proznim tekstom hrvatske renesansne književnosti. U mitološkim jezikom ispričanoj alegoriji iz Starih Indija govori negromant o dvjema vrstama ljudi, o ljudima nazbilj (pravim ljudima) i ljudima nahvao (lažnim ljudima). O ljudima nazbilj kaže: “Tuj ne ima imena ’moje’ i ’tvoje’, ma je sve općeno svijeh, i svak je gospodar od svega. A ljudi koji te strane uživaju ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni. Narav, kako ih je uresila pameti, tako ih je i ljepotom uljudila: svi općeno uzrasta su učinjena; njih ne smeta nenavidos, ni lakomos vlada; njih oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava; srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli; i, za dugijem mojijem besjeđenjem ne domorit vam, ljudi su koji se zovu ljudi nazbilj.“ Dalje opisuje ljude nahvao: “Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, – čovuljci, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao – useliše se u ovi naš svijet u brijeme kada umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primiše ljudi nahvao, i smiješaše se među dobre i razumne i lijepe. Tako čovuljci, žvirati… naplodiše to gadljivo sjeme: nasta veće ljudi nahvao neg ljudi nazbilj. Minu vrime od zlata, za gvozdje se svak uhiti, počeše ljudi nahvao bit boj s ljudmi nazbilj za gospoctvo… i današnji dan ljudi su nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda.“

MARIN DRZIC_DomU Prologu Dugog Nosa razvija Držić svoju najvažniju anti­tezu: ljudi nazbilj – ljudi nahvao, a negromantove, Držićeve!, ideje dalje u samoj komediji razvija sluga Pomet Trpeza. Pomet je najživlji lik najljepše naše komedije, on, inteligentan, ali vječno gladan, služi gospodare – site, glupe i nesposobne, koji žude za novcem i ljubavnim užicima. Oni su ljudi nahvao, a Pomet, koji pripada ljudima nazbilj, odlučan je svladati ćudljivu i promjenjivu Fortunu. On osjeća snagu inteligencije i zna da sreću na svoju stranu pridobit može samo vjertuoz (lat. virtus – vrlina). I doista, inteligencija trijumfira nad glupošću – čovjek nazbilj poražava ljude nahvao i zasluženo mijenja svoj status, utjelovljujući tako renesansnu ideju ostvarena čovjeka. No, radi se tu, naravno, i o izravnoj kritici dubrovačke ari­stokracije.

MARIN DRZIC_Dubrovnik3Što je nama Držić

Iako o njegovu životu ima vrlo malo podataka, i ono što je ostalo, a napose njegova djela, komedije kojima govori preko životnih likova i prologa, te njegova urotnička pisma vojvodi Mediciju, omogućuju nam prepoznati duh velik, buntovan i nemiran, iznimnog talenta, koji je stvarao brzo i lako, duboka osjećaja za okolnu zbilju, koju ne propušta izložiti oštroj kritici. Uostalom, komedija je ona književna vrsta koja više od svih ostalih omogućuje piscu izravno kritizirati ono nevaljano u društvu, prozivati odgovorne, na kraju krajeva, ismijavati zao­stalost i glupost ljudi nahvao. A scenska je izvedba najneposredniji i najneugodniji (za one koji se prepoznaju) oblik literature. Iako bi se moglo reći – bez posljedica, nije tako. U dubrovačkim je arhivima zabilježeno nekoliko fizičkih ili verbalnih napada na komediografa. Ne radi li se tu možda o onima koji su se prepoznali u dum4 Marinovim komedijama te se osjetili prozvanima i uvrijeđenima? Najvjerojatnije. Prvi se takav napad dogodio neposredno nakon uprizorenja Pometa.

Možemo još za kraj, da bismo pojmili značaj Držićeva djela u kontekstu šire, europske kulture, parafrazirati našeg ponajboljeg anglista, znalca i prevoditelja Shakespearea Josipa Torbarinu. Kad bi bila realna nemoguća hipoteza, kaže on, da je Shakespeare poznavao hrvatski jezik i čitao djela Marina Držića, mogli bismo napisati učenu doktorsku disertaciju o Držićevu utjecaju na Shakespearea. A više nego učenu diser­taciju o Shakespeareovu utjecaju na Držića zacijelo bi već netko i napisao, da je samo Držić živio poslije Shakespearea.

Autor: Ivana Majcen