Hrabrost, upornost, odlučnost, postojanost i radišnost bile su osobine koje su krasile Mariju Jurić Zagorku. Još od najranije mladosti bila je svjesna svojih ideala. Unatoč teškom životu i napornom radu, nije se predavala nego se do kraja borila za ono što je smatrala ispravnim i vrijednim.
Rođena je, najvjerojatnije, 2. ožujka 1873. kraj Vrbovca, na imanju u vlasništvu grofa Ivana ErdÖdyja, gdje je njezin otac bio upravitelj. Djetinjstvo provodi u Začretju kod Krapine, kamo je otac bio premješten na imanje grofa Raucha. Roditelji se nisu slagali i više su bili zaokupljeni svojim prepirkama, a manje brigom oko vlastite djece. Majka je bila psihički neuravnotežena pa je svoj bijes i nezadovoljstvo iskaljivala na djeci, pogotovo na Mariji, koja je od najranijeg djetinjstva pokazivala želju za čitanjem, učenjem i pisanjem, što se tada baš i nije očekivalo od ženskog djeteta u malom mjestu Hrvatskog zagorja. Primijetivši Marijin talent, grof Rauch je ponudio njezinim roditeljima plaćeno školovanje u Švicarskoj, ali roditelji su to odbili i udali je sa svega sedamnaest godina za sedamnaest godina starijeg mađarskog činovnika. U braku je bila psihički pa i fizički zlostavljana što ju je dovelo do ruba. Nakon tri godine braka, prerušena u služavku pobjegla je od muža i iz Mađarske se vratila u Zagreb. Tada odlučuje da će se uzdržavati vlastitim radom. Želi pisati za novine, što je bilo gotovo nezamislivo.
Primili su je u uredništvo novina Obzor, i to na izričito inzistiranje biskupa Josipa Jurja Strossmayera koji je u njezinom pisanju prepoznao snažne rodoljubne osjećaje. No, dali su joj malu sobicu bez prozora u kojoj je radila i u kojoj nije mogla biti viđena jer bi ugled novina odmah bio narušen kad bi se saznalo da za njih piše žena, k tome žena koja je pobjegla od muža… Objavljivala je pod pseudonimima, najčešće muškim: Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica…
Često je nailazila na prepreke u profesionalnom, ali i u privatnom životu. No, pokazala je izuzetnu snagu, hrabrost i odlučnost da ustraje na svom putu. Ugledni književnici Gjalski, Matoš i Krleža nisu joj pridavali važnost, ali ona je i dalje nalazila smisao u svom radu, u pisanju. Pisala je novinske članke, pamflete, feljtone, putopise, pripovijetke, humoreske, kazališne jednočinke, a najpoznatija je po svojim romanima.
Brojni čitatelji s užitkom su čitali njezine povijesne romane koji su izlazili u nastavcima. Zagorka je u arhivima Zagreba, Beča, Budimpešte i Praga vrlo temeljito proučavala dostupne povijesne dokumente i bogatom literarnom maštom stvarala vrlo zanimljive fabule u kojima su žene bile prikazane kao važni povijesni likovi koji ravnopravno s muškarcima sudjeluju u društvenim zbivanjima, a nisu samo ukrasne lutke ili zločeste pokretačice sukoba i ratova. Tim romanima je evocirala prošlost 16.,17. i 18. stoljeća Hrvatske te čitateljima ponudila zanimljivo i poučno štivo na materinskom jeziku.
Bila je prva profesionalna novinarka, i to politička novinarka, prva žena izvjestiteljica iz Sabora, te stalna dopisnica iz Budimpešte i Beča. Bila je stalno zaposlena u redakciji Obzora od 1895. do 1910. godine, a kad su joj kolege dospjeli u zatvor, šest mjeseci je samostalno vodila list. Sama je pokrenula časopis za žene Ženski list 1925. i Hrvaticu 1938. godine. Surađivala je u Vijencu i u sarajevskoj Nadi, pisala je također i za Jutarnji list. Osnovala je Društvo hrvatskih književnica s mlađim kolegicama Zlatom Kolarić, Zdenkom Jušić i još nekima. Adaptirala je Šenoine i neke svoje romane za kazalište i čak ih je četrnaest praizvedeno u HNK do 1940. godine.
Zanimljivo je kako je prvu poduku dobila na mađarskom jeziku, a iako je dobro poznavala i njemački i mađarski, od rane se mladosti zalagala za upotrebu hrvatskog jezika. Pamflet o potrebi uvođenja hrvatskog jezika na željeznicama, gdje se samo koristio mađarski i njemački, objavila je prvi put pod pseudonimom Zagorka i svi su mislili da je autor teksta Čeh, muškarac.
Zalagala se za ravnopravnost spolova, pravo žena na obrazovanje, profesiju, imovinu i pravo glasa.
Djela su joj dobila biljeg “šund” literature i dugo se nitko nije usudio ozbiljno pozabaviti njezinim radom. Josip Horvat prvi vrednuje njezin profesionalni novinarski rad, a književnim radom se počinju baviti Stanko Lasić i Ivo Hergešić. Pavao Pavličić u Rukoljubu govori da nitko nije uspio tako dobro napisati fabulu, čak ni njezini cijenjeni muški kolege, realisti Kovačić, Kozarac i drugi.
Njezinu biografiju Zagorka – kroničar starog Zagreba napisao je i objavio 1965. godine kolega novinar Bora Đorđević.
Prvi roman Roblje Zagorka je napisala još 1899. godine. Poznati su joj povijesno-pustolovni romani: Grička vještica, Kći Lotrščaka, Tajna krvavog mosta, Mala revolucionarka, Vitez slavonske ravni, Republikanci, Gordana, Jadranka… Napisala je prvi krimić Kneginja iz Petrinjske ulice (1910.) te socijalno utopijski roman Crveni ocean. Svojevrsnu romansiranu autobiografiju je objavila u trećem licu pod nazivom Kamen na cesti.
Marija Jurić Zagorka je unatoč nesklonim vremenima ustrajala u radu koji je najviše voljela, a to je pisanje. Ustrajala je u tome da sama sebe uzdržava svojim radom, zalagala se za javnu upotrebu hrvatskog jezika u Austro-Ugarskoj Monarhiji, za emancipaciju žena te objavila seriju ženskih portreta u Obzoru, napisala trideset i pet romana, brojne novinarske članke i eseje…
Bila je mala žena, ali veliki čovjek i zato zaslužuje veliko hvala!
Autor: Lovorka Cvitić
