A šta sam ja?
Tek malen plamen koji velikom ognju u susret hita.
Znakovi pored puta
Ivo Andrić je imao, kako je sam rekao, samo jednu istinsku, osnovnu težnju: da uhvati što više životnog daha oko sebe i da mu na hartiji dade oblik koji bi se smeo, manje ili više zvati umetničkim. Toj težnji bio je predan cijeli život i nije vidio razloga govoriti o sebi, a niti da drugi pišu o njemu, jer pisac treba da piše i priča, ali ne da od svog života stvara priču. Kad je 1961. godine trebao otići u Stockholm na dodjelu Nobelove nagrade, rekao je: Da je bilo po mome, radije bih otišao u Kinu i sačekao da prođe sav taj tutanj. Ali, nisam u pitanju bio samo ja, nego i dug prema zemlji i mom narodu.
Čemu će posvetiti svoj život odredio je s dvadeset i dvije godine, opisavši ideal umjetnika: tiho živjeti i biti u sve dane zaposlen stvaranjem i najrazličitijim formama, ali stvaranjem jedino i davanjem uvijek, da se nema vremena da živi i da se ima od svih radosti samo jednu: veliku radost stvaranja, a potom mirno iščeznuti i ostaviti se u boji, u liniji, u riječi, u gestu, u zvuku, da bi se svijetlilo vjekovima i grijalo svoje i svakog.
Obrađujući različite teme i motive, najčešće je odabirao prošlost Bosne. Prošlost kao medij za komunikaciju s vječnim, a Bosnu kao nešto što mu je suđeno. Smatrao je da je zbog mnogih isprepletenih utjecaja i sudbina teško u Europi naći zanimljiviju zemlju od Bosne.
Tijekom života, imao je prilike živjeti u mnogim gradovima i susretati se s različitim kulturama. Smatrajući se stanovnikom svijeta, odbijao je da ga se povezuje samo s jednim gradom, između ostalog i zato što je bio uvjerenja da pisac treba biti neka vrsta mosta, onaj koji zbližava, a ne razdvaja gradove i krajeve.
Mostovi
Kao simbol veze između ljudi i vremena, mostovi su za Andrića bili trajna inspiracija i nit vodilja u stvaralačkom radu. Mostovi, kako kaže u istoimenom eseju, pokazuju mesto na kojem je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego ju je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvaćanju, ukusu i prilikama kojima je bio okružen. Gradnjom mostova, odnosno uspostavom veza čovjek se ostvaruje jer sve čim se ovaj naš život kazuje – misli, napori, pogledi, osmesi, reči, uzdasi – sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Ta druga obala prisutna je kroz raznovrstan oblik suprotnosti, bilo u vanjskom svijetu, kroz dodir Istoka i Zapada, kroz dodir različitih kultura i vjeroispovijesti, kroz međuljudske odnose, ili unutar samog čovjeka kroz dodir onog što nazivamo duhom i tijelom.
Pričajući nam priču kroz različite likove u svojim djelima, Andrić nudi raznolike poglede na jednu stvarnost. Bez nametanja vlastitih stavova, predstavlja različite krajnosti, naizgled nepomirljive, a zatim svojim nenametljivim pripovjedačkim umijećem, te iste granice ruši, naglašavajući ono zajedničko, univerzalno. To je svet duha… Tu svak ima svoj deo i, po tom svom ma i najskromnijem delu, pravo na celinu. Gledajući očima različitih likova, nudi nam svekolike kutove gledanja s ciljem razumijevanja cjeline, kao što kaže u eseju “Razgovor s Gojom”: Ja sam i tada osećao, kao što danas znam, da je sve što postoji jedna jedina stvarnost, a da nas samo naši instinkti i nejednake reakcije naših čula zavode da u mnogostranosti pojava kojima se ta jedina stvarnost objavljuje, vidimo izdvojene i različite svetove, različne po osobinama i suštini. A ništa ne postoji od svega toga. Postoji samo jedna stvarnost s večitom plimom i osekom nama samo delimično poznatih, a uvek nesumnjivo istih zakona.
Težnju da se što više približi toj univerzalnosti iskazivao je kroz pokušaje razumijevanja ritmova povijesti. Uvijek se vraćao prošlosti jer prošlost, to je valjda ono što ne prolazi! Neki su ga zbog toga etiketirali kao povijesnog pisca, ali on je za sebe govorio da je pre svega pisac, a prošlost je za mene isto što i lepota za ženu. Pričajući o prošlosti, Andrić čitatelju pruža priliku da izgradi svoj vlastiti most između prošlosti i sadašnjosti, odnosno da prepozna ono tipično ljudsko što se ponavlja i provlači kroz vrijeme. Mene je već u samom početku književnog rada zaokupljala misao: kako prikazati čoveka u vremenu koje se kreće kao živi organizam, i u prostoru bez one statičnosti koju nam nameće slika, isključujući posmatrača iz likovnog dela. Ljubav prema povijesti kod Andrića je samo način, odnosno sredstvo komunikacije s čitateljem. Robert Hodel, voditelj Instituta za slavistiku Sveučilišta u Hamburgu, kaže: Historijsko-društveni kontekst je za ovu literaturu samo utoliko značajan ukoliko služi kao primjer vječnih ljudskih zakona. Sam Andrić je u svom govoru pri dodjeli Nobelove nagrade istaknuo važnost duha kojim je određeno djelo nadahnuto, odnosno poruke koju nosi, a samo vrijeme o kojem pisac piše odredio je kao nebitno.
Razgovijetno pisanje
Za Andrića, život je i neprestana borba s ciljem uspostave ravnoteže. U pisanju je, između ostalog, prisutna borba za sklad između riječi unutar rečenice. U strahu od upotrebe suvišnih riječi, govorio je: Stanite na svaku svoju reč svom težinom tela, izmerite joj nosivost, isperite njome usta kao što radi dobar vinar ispitujući vino. Ako vaša reč sve to ne izdrži, treba je izbrisati, jer umeti izbrisati teže je nego napisati. Jedna riječ ne smije egzistirati nauštrb cjelokupne rečenice, već sve riječi moraju biti usklađene da bi rečenica ispunila svoj smisao. To je otprilike kao i u sportu: ceo tim mora da igra, a ne samo pojedinac… Kod Andrića sve riječi igraju za tim koji ima za cilj razgovijetno pisanje. Razgovetno pisati – to sam imao na umu svaki put kad sam sedao za radni stol gde je trebalo izdržati zaslepljujući blesak prazne hartije. Nerazgovijetnim pisanjem nemoguće je doprijeti do čitatelja, a to onda dovodi u pitanje smisao samog pisanja. Jasnoća i eliminacija svega suvišnog odraz su brige za čitatelja u smislu adekvatnog prijenosa poruke, a ne u vidu zabrinutosti hoće li se čitatelju svidjeti napisano. Brigu za čitatelja iskazuje i načinom pisanja kojim ga ne želi isključiti, odnosno, ne želi mu baš sve reći, te mu daje prostora za vlastite zaključke. Loš je onaj pisac koji se trudi da sve kaže, treba bar ponešto ostaviti i čitaocima…
Priznavao je brojne uzore na koje se, što svjesno a što nesvjesno, ugledao, a jednostavnosti pisanja, kako kaže, učio se od epskog narodnog pjesnika, te od Vuka Karadžića i Njegoša. Osim toga, uvijek je isticao kako je puno naučio od nepismenog čovjeka u Bosni. Kakvo je to bogatstvo jezika i izraza! Beležio sam, proučavao, nastojeći da bar ponešto preuzmem od mudrosti našega sveta. Istraživanje starih zapisa i usmena predaja starijih ljudi u Bosni bili su mu velika inspiracija. U pismu Tugomiru Alaupoviću piše: A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija. Između ostalog, u izjavi u kojoj se objašnjava zašto mu se dodjeljuje Nobelova nagrada, stoji: Za epsku snagu kojom je opisao teme i ljudske sudbine iz povijesti svoje zemlje.
Mitovi i legende
Andrićeva ljubav prema narodnim pjesmama i pripovijetkama zapravo je ljubav prema legendama o kojima se priča u tim djelima jer su, smatrao je, legende stvarnost života. Za bosansko dijete mitovi i legende imaju moć majčinog mlijeka. Kao pisac koji je težio približiti se stvarnosti, odnosno tome da uhvati što više životnog daha oko sebe, Andrić je znao kako je to nemoguće ako se bavi isključivo povijesnim činjenicama. Da bi se razumjela povijest i sudbina zajednice i pojedinca, ne smiju se zaobići mitovi i legende. U eseju “Razgovor s Gojom” kaže: Zbunjivan dugo onim što se neposredno dešavalo oko mene, ja sam u drugoj polovini svog života došao do zaključka: da je uzaludno i pogrešno tražiti smisao u beznačajnim, a prividno tako važnim događajima koji se dešavaju oko nas, nego da ga treba tražiti u onim naslagama koje stoleća stvaraju oko nekoliko glavnih legendi čovečanstva. Te naslage stalno, iako sve manje verno, ponavljaju oblik onog zrnca istine oko kojeg se slažu, i tako ga prenose kroz stoleća. U bajkama je prava istorija čovečanstva, iz njih se da naslutiti, ako ne i potpuno otkriti, njen smisao. Ima nekoliko osnovnih legendi čovečanstva koje pokazuju ili bar osvetljuju put koji smo prevalili, ako ne i cilj kome idemo. Legenda o prvom grehu, legenda o potopu, legenda o Sinu čovečjem, raspetom za spasenje sveta, legenda o Prometeju i ukradenoj vatri. Aluzije na neke od spomenutih mitova vidimo npr. u romanu Na Drini ćuprija u kojem su povijesni događaji isprepleteni mitskim. Jedan od njih je i veliki potop ispričan kroz priču o velikom povodnju, kad je voda preko noći poplavila kasabu i sve bez izuzetka oštetila ili bar izmenila, a od mještana je svatko znao da u tom njihovom životu ima nešto što odoleva svakoj stihiji i što zbog neshvatljivog sklada svojih oblika i nevidljive, mudre snage svojih temelja izlazi iz svakog iskušenja neuništivo i nepromenjeno. Inače, sama gradnja mosta prožeta je legendama koje svjedoče da se sve što je trajno i veliko ne može postići bez mnogo truda, odricanja i žrtve.
Trud i skromnost smatrao je pokroviteljima bilo kakvog stvaranja, pa tako i književnog. Osjećaj zadovoljstva i uspješnosti držao je opasnim, a u nezadovoljstvu je vidio ključ uspjeha. Hteti daleko i želeti mnogo, kad je reč o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije greh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači izneveriti i sebe i druge, ostati dužan životu.
(…) Želite mnogo, težite smelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smelo ka savršenstvu velikih dela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jevtinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojima živite, a trošite se neštedimice na svim i nevidljivim poslovima svakog dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage.
Autor: Doris Toić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
