Vjerujemo da nema djeteta, a isto tako ni odrasle osobe koja nije čula za šegrta Hlapića i šumu Striborovu. No, malo njih zna da je autorica tih popularnih dječjih priča, Ivana Brlić-Mažuranić, bila prva žena članica tadašnje JAZU (danas HAZU) i od iste te Akademije čak dva puta bila predlagana za Nobelovu nagradu za književnost: 1931. i 1938. godine.

Već od prvih izdanja njezin je nevelik opus u javnosti lijepo prihvaćen, kako od strane književnika i književnih kritičara, tako i djece. Njena su djela omiljena najmlađima, vjernim čitateljima za koje je i stvarala, i stotinu godina od izlaska iz tiska njene prve knjige. Naime, prema podacima hrvatskih knjižnica, Ivana Brlić-Mažuranić već je godinama najposuđivaniji dječji autor.

59djevojcica_ivanaDjetinjstvo i mladost

Rođena je 18. travnja 1874. godine u frankopanskom gradu Ogulinu, u kraju koji je neobično voljela i nepre­stano mu se vraćala. Obiteljska kuća Mažuranića nažalost više ne postoji, no gradski je muzej rekonstruirao njenu sobu i sobu njene obitelji s originalnim namještajem, a grad Ogulin planira otvoriti i muzej – Kuću bajki Ivane Brlić-Mažuranić.

Ivana potječe iz vrlo poznate obitelji. Otac joj je bio istaknuti državni odvjetnik, dožupan, a kasnije i potpredsjednik Banskog stola. Fran Mažuranić, Ivanin bratić, bio je poznati pisac i pjesnik, a Ivanin i Franov djed bio je veliki Ivan Mažuranić, političar, hrvatski ban, pisac i pjesnik, tvorac spjeva Smrt Smail-age Čengića koji je prvi proslavio ime Mažuranića. Brojna obitelj Mažuranić aktivno je sudjelovala u stvaranju modernog društva, a osim navedenih, dala je još nekoliko imena značajnih za našu politiku i kulturu. No, time popis slavnih osoba ove obitelji ne završava: Ivanina baka Aleksandra, supruga bana Mažuranića, bila je sestra pisca Dimitrija Demetra.

Iako su svi oni snažno djelovali na njeno nutarnje oblikovanje, ipak je, iako neizravno, najveći utjecaj na Ivanu imao njen slavni djed Ivan Mažuranić. Naime, Ivana je bila još djevojčica kad se s roditeljima doselila u Zagreb na Gornji Grad i uz djeda provela posljednje godine njegova života. U autobiografiji se s divljenjem i poštovanjem sjeća djedove tjelesno i duševno moćne osobe, te kaže: Svaka njegova riječ (…) bila je uzvišena umom, a još uzvišenija u onoj čistoći i strogosti etičkih nazora…

59Ivana_s_djecom_i_unucadi_na_60ti_rodjendanOKU razgra­natoj obitelji Mažuranić, u vrijeme kada je još bio živ običaj svakodnevnih obiteljskih okupljanja oko stola, takav se skup često pre­tvarao u rasprave o pjesništvu, književnosti ili društvenim zbivanjima. Odrastajući u takvom okruženju Ivana je još kao djevojčica pokazivala strast za čitanjem, odu­ševljeno birajući iz bogatih kućnih biblioteka svojih roditelja i rođaka.

Uz podršku svojih slavnih i utjecajnih rođaka stekla je dobru naobrazbu. Odlične poduke iz hrvat­skog jezika dobivala je od svog strica, profesora Antuna Mažuranića, inače i osobnog suradnika Ljudevita Gaja. Svoje učenje, međutim, sama je smatrala nedovoljno sustavnim, jer je zapravo završila svega dva školska razreda. Uzrok je najvećim dijelom činjenica što se obitelj, zbog očevog posla, u njenom najranijem djetinjstvu često selila. No, s druge strane, dobro je ovladala s čak pet jezika od kojih je francuski osobito voljela. Naučila ga je u kući od svoje majke koja je također potjecala iz ugledne obitelji.

Ivana provodi mladenačku dob između života u gradu, dugih ljetovanja na varaždinskom brijegu, u majčinom obiteljskom ljetnikovcu, te putovanja u Ogulin i Novi Vinodolski, zavičajni kraj Mažuranića. Upravo tu, u tim idiličnim krajolicima i netaknutoj prirodi začeta je želja da se posveti pisanju.

Ovi su njeni mladenački snovi dobili krila u ljeto kad je kao petnaesto­godišnjakinja imala priliku bolje ­upoznati rođaka Frana Mažuranića, tada već poznatog pjesnika. Vrijeme su provodili u dugim šetnjama i razgo­vorima. Po njegovom savjetu Ivana je počela pisati dnevnik i od tada svakodnevno, marljivo ispunjava stranice dojmovima i razmišljanjima, pomno bilježeći važne događaje, što će puno značiti za razvitak budućeg velikog majstora pisane riječi. Uvijek je nosila sa sobom svoju dragocjenu bilježnicu pa su uskoro nastali i njeni prvi mladenački stihovi.

59IBM_pise_na_terasi_BrlicevcaČudesne Zgode

U osamnaestoj godini Ivana Mažuranić udaje se za odvjetnika dr. Vatroslava Brlića i udajom odlazi živjeti u Brod na Savi (Slavonski Brod), gdje je i provela veći dio svog života. Pred sam kraj života vraća se u Zagreb, gdje i umire. No, njen rodni Ogulin, rijeka Dobra te obližnja planina Klek, u njenom su srcu imali sasvim posebno mjesto. Napustila ih je s četiri godine preselivši s roditeljima u Karlovac, no uvijek će im se iznova vraćati, što u mislima, što u stvarnosti. … U mojoj šestoj, a poslije opet u dvanaestoj godini ukazala se prilika da proboravim neko vrijeme u rodnom mjestu Ogulinu. Odande potječu prvi jaki utisci kojih se sjećam. Upravo će ta nježna sjećanja na osebujan ogulinski kraj biti poticaj mašti buduće književnice.

Vjetar u šumi, mirisne livade, pitoma rijeka Dobra, sve je bilo tajanstveno; jesu li u ovoj planini bratac Jaglenac i sestrica Rutvica nadmudrili zle vile, a Potjeh tražio istinu? Evo što o tome sama kaže: Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane da sam daleko u noć prevrtala u mislima najčudnije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka. (…) Štoviše, ove slike koje su mi se prikazivale, nisam držala za tvorevine mašte, već za neko otkrivenje koje mi je iz daljine odavalo istiniti nutarnji život Kleka. (Autobiografija)

Ivana Brlić-Mažuranić se u knji­ževnosti javila relativno kasno. Iako je postala majka šestero djece, nije živjela zatvorena u svoju obitelj; uz supruga je ostala aktivna u društvenom životu koliko god su joj to dozvoljavale obiteljske obveze. Međutim, godinama nije pisala niti išta objavljivala jer to u ono vrijeme nikako nije bilo u suglasju s dužnostima žene. U svojoj biografiji kaže: Ova borba među jakom željom za pisanjem i među ovim (ispravnim ili neispravnim) čuvstvom dužnosti, podvezivala je do pred 15 godina sa­svim moj javni spisateljski rad.

Umjesto pisanja, bila je u stalnoj potrazi za vrijednim štivom za svoju djecu, koje bi bilo primjereno njihovoj dobi, a po sadržaju dovoljno zanimljivo da zadrži njihovu pažnju. Kako kaže u svojoj autobiografiji: Moja djeca žele čitati – koja radost za mene (…) da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem – da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube.

59ognjiste_IBM_novo_str4S vremenom se u njoj rodila ideja da ipak na papir pretoči priče koje je izmaštala u dugim zimskim večerima da bi zabavila svoju djecu. Želja za pisanjem koja je sve ove godine tinjala u njoj, sada je konačno našla i svoju praktičnu svrhu. Tako nastaje prva knjižica Valjani i nevaljani – pripovijetke i pjesme za dječake. Objavljena je 1902. u vlastitoj nakladi, za obiteljski i prijateljski krug. Četiri godine kasni­je izlazi joj knjiga Škola i praznici, kojoj je kao i prvoj zbirci književnica namijenila pedagošku ulogu. Njena knjiga pjesama Slike tiskana je 1912., a sljedeće godine svjetlo dana ugledale su Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića, čime je Ivana definitivno skrenula pažnju na sebe kao pisca. Hlapićeve zgode i nezgode opisane su jednostavno i blisko djeci, sadržavajući u sebi elemente avanture; na granici razigrane mašte i stvarnosti, s mnogo iznenadnih obrata i neočekivanih događaja. Sve skupa uključuje moralnu poruku da dobro i ljubav uvijek na kraju pobjeđuju.

Priče iz davnine

Svojim Pričama iz davnine Ivana Brlić-Mažuranić odškrinula nam je vrata u jedan tajanstven svijet, drevan, ali istovremeno blizak, svijet koji je izmaštan jednako kao i stvaran. Vila Kosjenka, div Regoč, kućni duhovi-zaštitnici, ribar Palunko, Potjeh, Morski kralj, Kraljica svih pčela, Zora djevojka, bog Svarožić… stara božanstva i likovi iz izgubljene slavenske mitologije. Ivana Brlić-Mažuranić smjestila ih je u njihovu prirodnu formu: mitološku priču, bajku, djeci privlačnu, a pedagoški opravdanu.

Teme i događanja su životni i općeljudski i u tom smislu ove bajke govore o stvarnosti. Junaci Priča iz davnine tragaju za izgubljenom čistoćom, za ljubavlju i dobrotom koje sve osnažuju, za istinom i smislom života. Uviđaju da ih lakovjernost može stajati života, da se vjernost uvijek isplati, da hrabrima sreća pomaže, itd. Sve je još oživjela originalnim zapletima i blagim, odmjerenim humorom.

Priče iz davnine napisane su u maniri narodnih priča, vješto i uvjerljivo, pa se u javnosti pojavilo mišljenje kako se zapravo radi samo o interpretacijama starih slavenskih legendi što je, međutim, autorica odlučno opovrgla u svom pismu sinu Ivanu. Bez obzira na to, njene su priče, u kojima je vješto spojila elemente slavenskih mitova i narodne predaje, dostojno popunile prazan prostor zagubljenog hrvatskog mitološkog blaga. Tajne koje su naši preci povjerili šumama i vodama, jednog su dana iznenada izletjele kao iskre s ognjišta jednog drevnog slavenskog doma.

59IBM_Hlapic_sjedi_uz_stolŠegrt Hlapić
Malim čitateljima

Ovo je pripovijest o čudnovatom putovanju šegrta Hlapića.

Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce. A jer je bio takav, zato je sretno isplivao iz mnogih neprilika.

Hlapićevo putovanje bilo je isprva tako lako kao dječja igrarija, pa će čitatelji na početku ove knjige reći: “Što će Hlapiću tolika mudrost i tolika hrabrost na ovako laku putovanju? (…)

No poslije je Hlapićevo putovanje bivalo sve teže i sve opasnije, kako to već češće biva. Pa kad čitatelji ugledaju maloga Hlapića u velikoj pogiblji i teškim neprilikama, reći će oni: “Zaista je dobro učinio Hlapić što je za svaku sigurnost ponio sa sobom puno dobrote, mudrosti i hrabrosti kad se u ranu zoru otputio u svijet.”

Pa upravo zato svršilo se na koncu sve onako kako je najbolje bilo.

No zato ipak neka nitko ne pobjegne od svoje kuće. Nikomu nije tako zlo kako je bilo Hlapiću kod majstora Mrkonje, a bogzna bi li svaki bio takve sreće na svom putu kao Hlapić. Čudit ćete se ionako da se i po njega sve tako dobro svršilo.

Sjednite dakle na prag i čitajte!

Pismo sinu Ivanu

Pismo koje je Ivana Brlić-Mažuranić uputila svome sinu dr. Ivanu Brliću 1929. godine, a koje je iduće godine objavljeno u Hrvatskoj reviji, broj 5, široj je javnosti manje poznato. Pismo je zanimljivo kako sadržajno, tako i umjetnički, i baca svjetlo na njenu ose­bujnu ličnost, njen spisateljski dar, od jednog povjesničara književnosti s pravom nazvanim nenadmašenim. Iako pisano bez namjere da dospije u javnost, možemo ga smatrati još jednim njenim književnim biserom, koji jedno­stavnim, toplim izrazom potvrđuje da se radi o čarobnici pripovijedanja.

“Dragi Ivo!
Brod na Savi, 30.XI.1929.

Iz pisma gospođe (…) vidim da se obi­stinilo ono što već dugo naslućujem. Knjiga Priče iz davnine imade već “svoju sudbinu”. A ta je sudbina (…) jednaka sudbini Homerovih pjesmo­tvora. Samo što ovaj puta stizava ubrzanim tempom, 100 : 1. Jedva je prošlo 10 godina otkako su te priče izašle, a već se većina čitalaca pita: ‘Tko je napisao te priče? Da li narod? Puk? Ili pojedinac? Je li Homer živo biće, individuum, ili je on fikcija, le­genda, pojam, duh narodne poezije?’ – Ovu analogiju, koju ću (ustraje li sudbina) nakon nekoliko stoljeća zahvalno i radosno primiti kao najveći njezin dar, želim za sada skromno otkloniti.

Uspjele ili neuspjele, manjkave ili savršene, te su Priče koli u svojoj biti, toli u svojoj izvedbi čisto i po­tpuno moje originalno djelo. One su sačinjene oko imena i likova uzetih iz slavenske mitologije i to je sva vanj­ska veza koju one imaju s narodnom mitološkom predajom. Ni jedan pri­zor, ni jedna fabula, ni jedan razvoj, ni jedna tendenca u ovim pričama nisu nađeni gotovi u našoj mitologiji (Tko se iole bavio studijom mitologije, znade uostalom, da je nažalost naša slavenska mitologija u svojoj cjelini jedan sklop malone sasvim nesuvislih nagađanja, jedno polje ruševina, iz kojeg kao uspravni stupovi vire baš samo imena.).

Prijevodi Ivaninih knjiga.

Prijevodi Ivaninih knjiga.

Posve je drugo pitanje nutarnja veza koju Priče iz davnine imadu s naro­dnim pjesništvom. S toga gledišta moje su priče zaista ne moje, nego su one pričanja, predviđanja, nade, vjerovanja i uzdanja cijele duše slavenskog plemena. Iz slavenske zemlje i zraka, iz bijelih para slavenskih voda i mora, iz slavenskih snjegova i mećava, iz žita slavenskih poljana stvara se i obnavlja se naše tijelo – tijelo svih nas Slavena. A iz slavenskih čuvstava, ganuća, iz slavenskih naziranja i zaključivanja sasta­vljena je naša duša. Kada nam dakle uspije da uronimo sasma u sebe, da napišemo nešto ravno iz srca našega, tada je sve ono što je tako napisano, zaista prava slavenska narodna poezija. U to ime i s te strane radosno prihvaćam da se ne zamijeti ime autora (premda jasno kao takav stoji napisan na svakom primjerku Priča iz davnine) i da se kaže: ‘Ovo i ovako priča duša slavenskog plemena.”O praktičnoj genezi Priča pitali su me već često. Meni se riječ ‘geneza’ čini odviše učena. Ona razara predodžbu ‘pričanja’. Ipak se mogu sjetiti da je zapravo bilo s genezom ovako:Jedne zimske večeri bio je naš dom, protiv običaja, potpuno tih. Nigdje nikoga, sobe velike, svuda polutama, nastrojenje tajnovito, u pećima oganj. Iz posljednje sobe – velike blagovaonice – začuje se: “kuc! kuc!” – “Tko je?” pitam. – Ništa! Opet: “kuc! kuc!” – “Tko je?” – i opet ništa. Nekim tajnovitim strahom stupih u veliku blagovaonicu, i najednom: radosni prasak, udarac, mala eksplozija! U velikom kaminu prasnula je na vatri borova cjepanica, – na vratašca kamina izlete mi u susret iskrice, kao da je roj zvjezdica, a kad raskrilih ruke da uhvatim taj živi zlatni darak, podigle se one pod visoki strop i … nije ih više bilo. – Čitala sam u ono doba Afanasjeva (…) – padoše mi u taj tren na pamet “domaći”. I tako onaj roj iskrica-zvjezdica ipak bi uhvaćen – i to u Šumi Striborovoj – i ona nastade uslijed njih. Iza ove priče nastadoše ostale, njih još sedam, bez ikakve zasebne ‘geneze’, dakle su i one kao i Šuma Striborova izletjele kao iskre sa ognjišta jednog drevnog slavenskog doma.

Šteta što se ovako raščinja nešto čemu ipak pravi i prvotni začetak naći ne možeš. (…)

Grlim Te, a prekrasno jesensko veče zove me van u prirodu, u tu neizrecivo divnu priču, kojoj, hvala Bogu, zaludu tražimo pronaći genezu.

I.B.M.

Dječje igraće karte "Crni Petar".

Dječje igraće karte “Crni Petar”.

IVANA BRLIĆ-MAŽURANIĆ U SVIJETU

Prvi prijevod Priča iz davnine na engleski jezik izašao je u Londonu već 1924. g. i to pod naslovom Croatian Tales of Long Ago. Po svemu sudeći, bio je to važan kulturni događaj jer je izazvao snažnu reakciju popraćenu osvrtima i pohvalnim komentarima u čak tridesetak uglednih engleskih revija i časopisa. Daily Dispatch naziva Ivanu Brlić-Mažuranić hrvatskim Andersenom, a Church Times kaže da priče izražavaju etički genij Hrvata koji će očarati ne samo djecu, nego i starijima pružiti pogled u dušu jednog malo poznatog naroda.

Nakon što su izašle na engleskom jeziku Priče iz davnine i roman o šegrtu Hlapiću prevedeni su na švedski, njemački, češki, slovački, danski, ruski, ukrajinski, a do danas su djela Ivane Brlić-Mažuranić izašla na čak 40 svjetskih jezika, uključivo kineski i esperanto. Time ona do danas ostaje najprevođeniji hrvatski pisac.

Zapravo, možemo reći da je Ivana Brlić-Mažuranić danas prisutnija nego ikad: osim mnoštva izdanja njenih djela, tu su i brojne adaptacije za scenu, lutke, animirani filmovi, a 1971. g. utemeljena je nagrada za najbolji tekst namijenjen djeci koja nosi ime naše jedinstvene Ivane Brlić-Mažuranić.

Noviji kritičari predlažu još jednu laskavu usporedbu: zovu je hrva­tskim Tolkienom zbog toga što je poput čuvenog J.R.R. Tolkiena vrlo uspješno posezala za narodnim pabircima i krhotinama oživjevši zaboravljene ­mitove.
Kako vrijeme odmiče, čini se da se njeno djelo to više cijeni, potvrđujući time da se radi o istinskoj umjetnici.

Autor: Marina Obradović