Moj život je lijepa priča, sretna i prepuna događaja. Kao da me, kad sam bio dječak i krenuo u svijet siromašan i bez prijatelja, susrela dobra vila i rekla mi: “Izaberi sada svoj vlastiti životni tijek i ono čemu ćeš težiti, a ja ću te voditi i čuvati do ispunjenja.” Čak ni u tom slučaju moja sudbina ne bi bila sretnije, razumnije ili bolje upravljena. Priča o mom životu prenijet će svijetu ono što je otkrila meni: postoji Bog pun ljubavi koji upravlja svime i vodi najboljem. (Iz Andersenove autobiografije Bajka mog života)
Ponudite li prijateljima na čitanje zbirku ili neku od priča iz pera ovog velikana, možete očekivati da će vam se zahvaliti, držeći da bajke treba napustiti zajedno s djetinjstvom. No Andersen je znan kao najveći danski pisac te jedan od najvećih književnika svih vremena. Zbirke njegovih bajki izlaze i u edicijama za odrasle, jer prema njegovim riječima, nije ih pisao samo za djecu. Preveden je na mnoge jezike pa je gotovo cjenjeniji u inozemstvu negoli kod kuće.
Njegovo ime danas nosi i ugledna svjetska književna nagrada koja se dodjeljuje najboljem piscu s područja dječje književnosti.
Neke od njegovih priča su svima znane: Mala sirena, Kositreni vojnik, Ružni pačić, Kresivo, Carevo novo ruho… Manje je poznato da je napisao oko sto šezdeset priča od kojih su neke kod nas prvi put objavljene tek prije dvadesetak godina.
Djetinjstvo je proveo u rodnom gradiću Odenseu u Danskoj. Otac mu je bio postolar, majka pralja i živjeli su vrlo skromno. Otac je bio pomalo neobičan. Imao je vješte ruke, ne samo za izradu cipela, već je svom sinu izrađivao lutke, igračke, jednom čak i čitavo malo kazalište. A povrh svega mu je pričao priče. Iz dana u dan, iz večeri u večer: bajke, sage, dogodovštine. Takvo je bilo okruženje u ovom gradiću, a i na cijelom otoku Fynu. Tu su još uvijek živjeli stari skandinavski mitovi i predaje. Odense je, kao što mu i samo ime kaže, bio sjedište boga Odina. Andersen se sjećao da je kao dječak nosio na brdašce sijeno za Odinova konja Stiepnira. Taj će ugođaj i mnoge likove iz mitova Andersen utkati u svoje bajke: Vilinsko brdo, Malu sirenu, Klin čorbu…
S jedanaest godina ostao je bez oca, a sa samo četrnaest, odlučan da postane glumac, sam je otišao u Kraljevsko kazalište u Kopenhagenu. Recitirao je, učio ples i pjevanje, u silnoj želji da nastupi na pozornici. Glumac nije postao, ali su se njegova upornost i prostodušnost svidjele mjesnom meceni i Andersen je dobio mogućnost školovanja. Redovno je pohađao i završio nižu klasičnu, a zatim i višu klasičnu gimnaziju te maturu. S dvadeset tri godine okušao se kao pjesnik i odmah osvojio nagradu na međunarodnom natjecanju.
Tada započinje svoja brojna putovanja, ali i neprestano piše: eseje, romane, drame, putopise, no s različitim uspjehom.
S trideset godina, bez pretjeranih očekivanja, objavljuje prvu zbirku bajki. “Tričarije!”, rekao je za njih i dodao da ih je napisao “usput”. Skoro svake godine izlazi mu nova zbirčica dječjih priča. Tek s vremenom, nakon njegove smrti, upravo bajke dolaze u prvi plan i do danas ostaju najcjenjeniji dio njegovog književnog opusa. Njegova najpoznatija bajka svakako je Mala sirena. Tiskana u bezbroj prijevoda, često se nažalost pojavljuje skraćenog i iskrivljenog teksta. Sam se Andersen žalio da mu izdaju djela proizvoljno izmijenjena i skraćena.
Uz Malu sirenu, u grupu velikih i složenih bajki možemo ubrojiti Snježnu kraljicu i Jedanaest labudova. Tu su zatim i kraće bajke: Ružni pačić, Kositreni vojnik, Pastirica i dimnjačar, Posljednji san starog hrasta te mnoge druge, jednako lijepe i zanimljive, poznate i manje znane. Svaka od njih zaslužila bi potpunu i zasebnu pažnju. Specifične su i kratke ironične priče na temu ljudskih mana, kao što su Carevo novo ruho, Princeza na zrnu graška itd. Gotovo je iz svakog predmeta znao načiniti priču: čajnik, pero i tintarnica, graškova mahuna… “Čitav je život prepun čudesa, ali mi smo na njih toliko navikli da nam se čine svakodnevnima”, govorio je.
Kroz mnoge njegove bajke provlači se neizbježnost smrti, no kao prirodni prijelaz i dio života samog, kao neminovnost kojom ništa ne završava, jer kako kaže u svojim stihovima:
Duša što na Božju je sliku postala
Vječna je – ne može izblijediti
Vječnosti sjeme u naš život utkano je –
Tijelo propada, ali duša ne umire.
Neke od njegovih bajki zapravo su autobiografske priče; pune su životne radosti, ali istovremeno nose i pečat sjete čovjeka koji nije ostvario svoju veliku želju: da stekne obitelj i vlastitu djecu. Prostodušan i dobroćudan, mršav i povelikog nosa ispod visokog šešira, kažu da je pomalo sličio na vilenjake iz bajki kojima je zauvijek osvojio djecu cijelog svijeta.
Za života je često putovao, ponajviše Europom, upoznavši tako mnoge svjetske književnike, znanstvenike i intelektualce te je bio pozivan i na kraljevske dvore.
Na kraju svoje autobiografije zapisao je: Moj cijeli život, svijetli kao i sivi dani, vodili su prema najboljem. To je kao putovanje do nekog poznatog cilja: ja stojim za kormilom, ja sam izabrao svoj smjer, ali Bog upravlja olujom i morem. On može promijeniti smjer, ali što god da bude, bit će najbolje za mene. Ova je vjera čvrsto usađena u mojim grudima i čini me sretnim. (…) Iznad mene sja sretna zvijezda; postoje tisuće koje zaslužuju daleko više od mene; često ne mogu razumjeti zašto sam ja, u odnosu na nebrojene druge, dobio toliko radosti: neka samo sja! Ali ako zađe – možda upravo dok završavam ove redove – jednom je sjala i ja sam dobio bogati dio; neka zađe! Iz toga će opet proisteći samo najbolje. Moje hvale i ljubav Bogu i ljudima! (srpanj, 1846.)
SVIJEĆE (1870.)
Bila jednom velika voštana svijeća koja je bila vrlo svjesna svoje važnosti.
“Ja sam rođena iz voska i lijevana u kalup,” pričala je, “ja dajem bolje svjetlo i gorim duže od drugih svijeća, moje je mjesto u visećem lusteru ili na srebrnom svijećnjaku!”
“To mora da je divan život!” rekla je lojanica. “Ja sam napravljena od loja, ali se tješim mišlju da je to još uvijek bolje nego biti samo stijenj. Ja sam zadovoljna! Zacijelo je ljepše i sretnije biti rođen kao voštanica nego kao lojanica, ali nitko ne određuje svoje mjesto na svijetu. Tebe postavljaju u veliku sobu u viseći kristalni luster, a ja ostajem u kuhinji, ali to je također dobro mjesto jer otuda cijela kuća dobiva jelo.”
“Ali postoji nešto što je važnije od hrane”, rekla je voštanica. “Okupljeno društvo! Da ih vidiš osvijetljene i da osvijetliš sebe! Večeras je bal i uskoro će doći po mene i cijelu moju obitelj.”
Tek što je to izrekla, došli su po voštanice, ali je s njima otišla i lojanica. Sama ju je gospodarica uzela u svoje fine ruke i odnijela u kuhinju: tamo je stajao dječačić s košarom punom krumpira, uz koje su se našle i dvije-tri jabuke. Dobra je gospođa sve to dala siromašnom dječaku.
“Imam i svijeću za tebe, mali moj prijatelju”, rekla je. “Tvoja majka sjedi i radi do kasno u noć, dobro će joj doći!”
Kad je čula riječi “do kasno u noć”, djevojčica iz bogate kuće koja je stajala uz njih oduševljeno je uskliknula: “I ja ću isto ostati budna do kasno u noć! Imamo bal, a ja ću nositi veliku crvenu mašnu!”
Lice joj je blistalo od radosti! Nikakva voštanica ne može sjati kao dva dječja oka!
“Pravi je blagoslov to vidjeti,” pomislila je lojanica, “nikad to neću zaboraviti i zacijelo to više nikada neću vidjeti.”
Tada je stavljena u košaru s poklopcem s kojom se dječak zaputio van.
“Kamo ja to sad odlazim?” pitala se lojanica. “Idem kod siromašnih ljudi i vjerojatno neću dobiti niti mjedeni svijećnjak, dok voštanica sjedi u srebrnom i gleda sve velike i važne ljude! Ali moja je sudbina da budem lojanica i ništa više!”
I tako je svijeća došla k siromašnim ljudima, udovici s troje djece, u malu, nisku sobicu, upravo preko puta bogate kuće.
“Bože blagoslovi dobru gospođu za njezine darove,” rekla je majka, “kakva lijepa svijeća! Ta može gorjeti do kasno u noć.”
“Uf-fuj,” stresla se, “s kakvom me to smrdljivom šibicom upalila! Voštanica iz bogate kuće preko puta zasigurno ne bi otrpjela takvo što.”
I tamo su također upalili svijeće: bacale su svjetlo skroz na ulicu; kočije su pristizale s elegantnim uzvanicima bala, glazba je odjekivala.
“Dakle, počeli su oni tamo”, primijetila je lojanica i prisjetila se obasjanog lica bogate djevojčice čije je lice svijetlilo više od svjetala svih voštanica. “Tu sliku nikada neću zaboraviti!”
Tada je najmlađe dijete u siromašnoj kući, mala djevojčica, došla i zagrlila brata i sestru: imala im je nešto vrlo važno reći, nešto što je morala prišapnuti: “Večeras ćemo imati – zamislite… Večeras ćemo imati vruće krumpire!”
I lice joj je zablistalo od radosti: lojanica je bacila svjetlo baš na njezino lice i vidjela je zadovoljstvo i sreću veliku baš kao i u bogatoj kući preko puta kad je ona djevojčica rekla: “Večeras imamo bal i ja ću nositi svoju veliku crvenu mašnu!”
“To je gotovo ista sreća kao večerati vruće krumpire”, razmišljala je lojanica. “Ovdje ima isto toliko radosti među djecom.” Pritom je šmrcnula, to jest, prsnula; to je sve što lojanice mogu.
Postavljen je stol i krumpiri su pojedeni. Kako su bili ukusni! Bila je to savršena gozba, svatko dijete dobilo je i po jabuku sa strane, a najmlađe je sročilo molitvu:
“O, dobri Bože, zahvaljujem Ti što si me ponovno nahranio. Amen!”
“Nije li to lijepo rečeno, majko?” upitala je malena.
“Ne smiješ to pitati ili govoriti”, rekla je majka, “moraš samo misliti na dobrog Boga koji te je nahranio.”
Djeca su otišla u krevet, dobila su poljubac za laku noć i ubrzo su usnula. Majka je sjela i šivala do kasno u noć kako bi mogla uzdržavati njih i sebe. A iz velike kuće preko puta sjala su svjetla i odjekivala je muzika. Zvijezde su blistale ponad svih kuća, bogatih i siromašnih, podjednako jasno i s istim blagoslovom.
“Ovo je zaista bila prekrasna večer!” zaključila je lojanica. “Pitam se je li išta bolje prošla voštanica u srebrnom svijećnjaku? Htjela bih to saznati prije nego što izgorim do kraja.”
I razmišljala je o dvoje sretnih, o jednoj djevojčici obasjanoj voštanicom i drugoj obasjanoj lojanicom.
I to je cijela priča!
Autor: Marina Obradović