Marguerite Yourcenar je spisateljica koja je na bogatoj tradiciji francuske memoaristike i povijesnog romana stvorila kapitalno djelo svjetske književnosti – Hadrijanove memoare.
Rodila se u Bruxellesu 1903. godine, u aristokratskoj obitelji koja je puno pažnje posvetila njezinom obrazovanju. Voljela je čitati od rane mladosti. Pročitala je sva Shakespeareova djela, Dostojevskog, Tolstoja… Učila je engleski, latinski, grčki i talijanski. Već sa šesnaest godina odlučila je postati književnicom. Prvo njezino djelo je Ikar, vrlo zahtjevna drama u stihovima, zatim Nova Euridika i Pindar. Prvi roman objavljuje s dvadeset i četiri godine, nakon čega slijede mnoga raznorodna djela kao što su zbirke pripovjedaka inspirirane velikim umjetnicima, kraći romani, priče nadahnute mitovima i legendama, kao i prijevodi velikih imena svjetske književnosti.
Svoj roman Hadrijanovi memoari, započet još 1928., nastavlja nakon rata 1948. godine. Nakon tri godine studioznog rada, roman je objavljen 1951. godine i postigao je neočekivan uspjeh. Potom dolazi razdoblje intenzivnog putovanja te pisanja niza novih djela.
Francuska akademija, koja broji samo četrdeset članova, prima Marguerite Yourcenar 1981. godine u svoje redove kao prvu ženu u svojoj povijesti. Umire na svoj 84. rođendan, 8. lipnja 1987. godine.
Ostavila je iza sebe razna književna djela (romane, pripovijetke, eseje, drame i poeziju). Prevodila je razne pisce, s raznih jezika, a svakom je poslu pristupala vrlo savjesno i odgovorno; istraživala je, proučavala i uspoređivala jer je smatrala da o nama ovisi da budemo više sveti, to jest bolji od onoga što jesmo.
Djelo Hadrijanovi memoari je povijesno-filozofski roman pisan u prvom licu. To je zapravo opsežno pismo koje car Hadrijan (76. – 138. g.) piše svome unuku, posinku svoga posinka Antonina, i budućem vladaru Marku Aureliju, pismo u kojem govori o životu, bolesti, smrti, ljubavi, strasti, vlasti… Hadrijan ima šezdesetak godina, boluje od neizlječive bolesti i svjestan je da se bliži kraj njegova života te želi svom budućem nasljedniku ostaviti poruke, savjete, razmišljanja, objašnjenja i obrazloženja svojih postupaka. Književnica je uspjela vrlo uvjerljivo opisati vrijeme, okruženje i duh dalekog Rimskog Carstva i njegova vladara zato što je dugo i opsežno proučavala svu dostupnu povijesnu građu. Uz roman, objavila je i Radnu bilježnicu i Bibliografsku napomenu, gdje navodi sve povijesne izvore kojima se služila, sve dileme i razmišljanja koja su je vodila tijekom pisanja.
Izdvajamo dijelove iz njezina romana Hadrijanovi memoari.
Kao i svi ljudi, raspolažem sa svega tri sredstva da ocijenim ljudski život: proučavanje sama sebe, najteža i najopasnija, ali i najplodotvornija metoda; promatranje ljudi koji se ponajčešće trude da sakriju od nas svoje tajne ili da nas uvjere kako ih imaju; knjige, s posebnim pogreškama u perspektivi što nastaju između redaka. Pročitao sam gotovo sve što su napisali naši povjesničari, naši pjesnici, pa čak i naši pripovjedači, iako ove posljednje bije glas da su neozbiljni, ja im dugujem možda više podataka nego što sam ih uspio prikupiti u prilično raznolikim situacijama u svom životu. Pisana me riječ naučila slušati ljudski glas, baš kao što me uzvišeno držanje nepomičnih kipova naučilo da cijenim geste. Poslije mi je, naprotiv, sam život protumačio knjige. (29-30)
Pravo je mjesto rođenja ono u kojem je čovjek prvi put bacio razuman pogled na sama sebe: knjige su bile moj prvi zavičaj. U nešto manjoj mjeri bile su to škole. (39)
Dovijeka ću biti zahvalan Skauru što me zarana uputio na učenje grčkoga… Zavolio sam taj jezik zbog njegove gipkosti nalik na gipkost tijela u punoj snazi, zbog njegova bogata rječnika u kojem svaka riječ potvrđuje izravnu i neizravnu vezu sa stvarnošću, i zbog toga što je gotovo sve što su ljudi najljepše kazali rečeno na tom jeziku. Znam da ima i drugih jezika, ali oni su okamenjeni ili se tek rađaju… Grčki jezik, naprotiv, ima već za sobom svoje riznice iskustva, ljudskog i državnog. Od jonskih tirana do atenskih demagoga… sve ono što svaki od nas može pokušati da napakosti svojim bližnjima ili da im bude od koristi, već je bar jednom učinio jedan Grk. Isto je tako s našim osobnim izborom: od cinizma do idealizma, od Pironova skepticizma do Pitagorinih svetih snova, sva naša odbijanja i prihvaćanja, sve je to već jednom bilo; naše vrline i poroci imaju svoje grčke uzore. Ništa nije ravno po ljepoti latinskom zavjetnom ili pogrebnom zapisu: ono nekoliko riječi uklesanih u kamen sažimaju s bezličnom veličanstvenošću sve ono što svijet treba da zna o nama. Ja sam na latinskom jeziku upravljao carstvom; moj će epitaf biti na latinskom uklesan na zidovima mog mauzoleja na obali Tibera, ali ja sam mislio i živio na grčkom. (41)
Ne prezirem ja ljude. Kad bih ih prezirao, ne bih imao prava pa ni razloga da nastojim njima vladati. Znam da su tašti, neuki, lakomi, zabrinuti, spremni gotovo na sve da bi uspjeli, da bi se proslavili, čak i u svojim očima, ili jednostavno da ne bi patili. Znam da sam i ja kao oni, bar na mahove, ili da sam mogao biti takav. Razlike koje zapažam između sebe i drugih previše su neznatne da bi nešto značile u ukupnom zbroju. Stoga se trsim da mi držanje bude isto tako daleko od hladne nadmoćnosti filozofa koliko i od cezarske bahatosti. Ni najmračniji ljudi nisu bez tračka svjetlosti: taj ubojica, recimo, dobro svira frulu, taj nadstojnik što bičem para leđa robovima možda je dobar sin; taj idiot možda bi podijelio sa mnom svoju posljednju koricu kruha. Malo ih je od kojih čovjek ne bi mogao ponešto naučiti. Naša je velika zabluda što pokušavamo izvući od svakog ponaosob vrline kojih on nema, i što se ne trudimo razvijati u njega one koje ima. (45)
Život mi je bio konj čijim se pokretima prepuštamo, ali tek pošto smo ga ukrotili najbolje kako smo znali i umjeli. Sve je zapravo odluka uma, ali polagana, ali neosjetna, koja povlači za sobom i tijelo. (46)
I najmučnije sam poslove obavljao bez po muke pod uvjetom da ih zavolim. Čim bi me nešto odbijalo, nastojao sam to proučiti, vješto sam se trudio da izvučem odatle neki razlog da se radujem. Kad bih naišao na nešto nepredviđeno ili gotovo očajno, na neku zasjedu ili oluju na moru, poduzeo bih sve mjere potrebne za sigurnost drugih, a onda bih pokušao prihvatiti taj slučaj kao nešto što mi je dobro došlo, uživati u onome što mi je nenadano donio, pa su se ta zasjeda ili oluja bezbolno uklapale u moje planove ili snove. (47)
Ako ikada budem morao podnijeti mučenje, a bolest će se svakako pobrinuti da me podvrgne mukama, nisam siguran da ću moći dugo biti ravnodušan kao Trazeja, ali ću se bar znati pomiriti sa svojim jaucima. (47)
Sanjao sam o vojsci izvježbanoj da održava red na našim granicama, ispravljenim ako treba, ali pouzdanim. Svaki novi porast golemog imperijskog organizma nalikovao mi je na bolesnu izraslinu, na rak ili oteklinu od vodene bolesti, od čega ćemo naposljetku umrijeti.
Ni jedno od ovih mišljenja nije se moglo iznijeti pred carem (Trajanom). On je došao do onog trenutka u životu, različitog za svakog od nas, kad se ljudski stvor predaje svom demonu ili svom geniju, pokoravajući se tajanstvenom zakonu koji mu nalaže da uništi ili nadmaši sama sebe. (69)
Humanitas, Felicitas, Libertas (Čovječnost, Sreća, Sloboda): ove lijepe riječi ispisane na novčićima za moje vladavine nisam ja izmislio. Bilo koji grčki filozof i gotovo svaki naobraženi Rimljanin ima iste svjetonazore kao ja… I zahvaljivao sam bogovima što su mi dali da živim u dobu kad se dužnost koja me zapala sastoji u razumnom preuređivanju svijeta, a ne da iz kaosa izvlačim nešto amorfno … (99)
Moj se način postupanja zasniva na nizu davnašnjih zapažanja o samome sebi: mene je uvijek svako jasno tumačenje uvjerilo, svaka me uljudnost osvojila, gotovo me svaka sreća uvijek urazumila. Stoga se nisam mnogo obazirao na one dobronamjerne ljude koji tvrde da sreća razdražuje ljude, da ih sloboda omekšava, da čovječnost kvari one kojima se iskazuje…
Kad se suvišne ovisnosti svedu na najmanju moguću mjeru, kad se uklone nepotrebne nedaće, za održavanje junačkih vrlina ostat će još uvijek cio niz pravih zala, smrt, starost, neizlječive bolesti, neuzvraćena ljubav, razvrgnuto ili iznevjereno prijateljstvo, osrednji život manjih raspona od naših planova i bljeđi od naših snova: sve one nedaće izazvane božanskom naravi stvari.
Moram priznati da ne vjerujem mnogo u zakone. Kad su prestrogi, ljudi ih s pravom krše. Kad su prezamršeni, ljudska oštroumnost lako nađe u toj razvučenoj i slaboj mreži rupe kroz koje će se provući… Loš je svaki onaj zakon koji se prečesto krši: na zakonodavcu je da ga poništi ili promijeni, da se ne bi prezir koji je taj ludi propis na sebe navukao proširio i na druge, pravednije zakone. (100)
Naše nevolje potječu dijelom iz činjenice što je previše ljudi sramotno bogato ili očajno siromašno. (103)
Malo ljudi voli duga putovanja, to vječito raskidanje s navikama, neprestano potresanje svih predrasuda. Ali ja sam nastojao živjeti bez predrasuda i sa što manje navika. Cijenio sam slatku mekoću postelje, ali isto tako i dodir i miris gole zemlje, nejednakosti svakoga segmenta Zemljina kruga. (106)
Moram ovdje priznati nešto što nisam još nikome rekao: nikad nisam imao osjećaj da sav pripadam jednom mjestu, pa čak ni svojoj voljenoj Ateni, čak ni Rimu. Svagdje stranac, nigdje se nisam osjećao posve izoliran. (107)
Graditi znači surađivati sa zemljom: udariti ljudski pečat na krajolik koji će se time promijeniti za vječna vremena. (109)
Osjećao sam se odgovoran za ljepotu svijeta. Želio sam da gradovi budu sjajni, prozračni, zalijevani bistrom vodom, napučeni ljudima kojima tijelo neće biti nagrđeno ni tragovima bijede ili ropstva, ni podbuhlošću vulgarnog bogatstva… Želio sam da se silna velebnost rimskog mira proširi na sve, neosjetna i prisutna kao glazba nebeskih tijela u pokretu; da i najskromniji putnik može putovati od jedne zemlje do druge, od jednog kontinenta do drugog, bez mučnih formalnosti, bez opasnosti, posvuda siguran u postojanje minimuma zakonitosti i kulture; da naši vojnici nastave svoj vječiti ratni ples na granicama, da sve teče glatko, i u radionicama i u hramovima; da morem brode lijepi brodovi a da cestama prolaze zaprege; da u dobro uređenom svijetu imaju svoje mjesto i filozofi i plesači. Tom idealu, u biti skromnom, ljudi bi se češće približili kad bi mu služili bar jednim dijelom one energije koju troše na glupe i okrutne djelatnosti. (114)
…svaki čovjek vazda, u svom kratkom vijeku, mora birati između vječite nade i mudrog pomanjkanja nade, između slasti kaosa i slasti uravnoteženosti, između Titana i Olimpijaca – birati između njih ili ih napokon jednom uskladiti. (116)
Oduvijek sam bio prijatelj astronoma i klijent astrologa. Znanost je ovih potonjih neizvjesna, netočna u pojedinostima, ali možda točna u cjelini. Budući da za čovjeka, česticu svemira, vrijede isti zakoni koji vladaju i nebom, nije besmisleno tragati ondje gore za obrisima naših života, za hladnim privlačnostima što sudjeluju u našim uspjesima i u našim pogreškama. (123)
Borio sam se svim snagama da u čovjeku ohrabrim osjećaj za božansko ne žrtvujući ništa ljudsko. (137)
Ondje gdje bi tkač popravio svoje tkanje, gdje bi vješt matematičar ispravio svoju pogrešku, a umjetnik dotjerao svoje još nesavršeno ili lakše oštećeno djelo, priroda više voli početi iznova od same gline, od sama kaosa, a to se rasipništvo zove prirodni poredak stvari. (195)
Nemam djece, i nije mi žao što ih nemam. Dakako, u trenucima umora i slabosti, kad se čovjek odriče sama sebe, požalio sam ponekad što se nisam potrudio da začnem sina koji bi me produžio. Ali to pusto žaljenje počiva na dvije podjednako dvojbene pretpostavke: da nas sin nužno produžuje, i drugo, da ta čudna hrpa dobra i zla, ta masa sitnih i bizarnih osobitosti što čine jednu osobu, zaslužuje da bude nastavljena. Iskoristio sam svoje vrline kako sam najbolje znao i umio, a nisam zanemario ni svoje poroke, ali mi nije bilo osobito stalo do toga da sve to nekome ostavim. Uostalom, pravi se ljudski kontinuitet ne zasniva na krvi… (203)
Ja tebe poznajem još od kolijevke, mali moj Anije Vere, koji se sad mojom zaslugom zoveš Marko Aurelije… Slutim da se iza tvoje tako dobro naučene strogosti krije blagost, možda i slabost; naslućujem u tebi genija koji ne mora biti državnički. Ipak će svijet zacijelo zauvijek postati bolji kad se jednom taj genij udruži s vrhovnom vlašću. Učinio sam sve što je potrebno da te Antonin adoptira. Pod tim novim imenom koje ćeš nositi jednog dana na popisu careva, ti si već sad moj unuk. Vjerujem da svijetu dajem jedinstvenu priliku da ostvari Platonov san, da njime zavlada filozof čista srca. (214)
Život je okrutan, to dobro znamo. Ali upravo zato što ne očekujem mnogo od ljudske sudbine, sretna razdoblja, djelomičan napredak i čovjekovi napori da uvijek počinje iznova i nastavlja, čine mi se pravim čudom što nadoknađuje gotovo nepreglednu masu zala i neuspjeha, nebrige i zabluda. Nastupit će katastrofe i propasti, nered će prevladati, ali od vremena do vremena bit će i reda. Opet će zavladati mir između dva rata, a riječi sloboda, čovječnost, pravda ponovo će ovdje-ondje zadobiti smisao koji smo im nastojali pridati. Neće sve naše knjige propasti, netko će popraviti naše razbijene kipove, iz naših frontona i kupola poniknut će drugi frontoni i kupole, neki će ljudi misliti, raditi i osjećati kao mi; usuđujem se računati na te nastavljače što će se pojavljivati u nepravilnim razmacima tijekom stoljeća, na tu isprekidanu besmrtnost. Ako barbari ikad zavladaju svijetom, bit će prisiljeni prihvatiti neke od naših metoda i na kraju će biti slični nama.(231)
Mala moja dušo, nježna i nestalna dušo, družice moga tijela što ti bijaše domaćin, ti ćeš sići u ona blijeda mjesta, tvrda i gola, gdje ćeš se morati odreći nekadašnjih svojih igara. Gledajmo još časak zajedno dobro poznate obale, predmete koje više jamačno nećemo vidjeti… Pokušajmo u smrt stupiti otvorenih očiju… (233)
Autor: Lovorka Cvitić
