Riđokosi svećenik, Il Prete Rosso, kako su suvremenici i prijatelji zvali Antonija Vivaldija, zasi­gurno je jedan od najistaknutijih skladatelja i violinista baroka.

VivaldiRođen je 4. ožujka 1678. godine u gradu na lagunama, Veneciji. Prvu glazbenu poduku dobio je od oca Giovannija Battiste, violinista u orkestru crkve Svetog Marka, koji je svog glazbeno izvanredno nadarena desetogodišnjeg sina i doveo u orkestar.

Kako je nalagao običaj u to vrijeme, najstariji sinovi iz boljih obitelji bili su predodređeni za svećenstvo. Tijekom desetogodišnjeg studija teologije glavninu vremena oduzimala su mu predavanja i zahtjevni ispiti, ali je svaki slobodan trenutak posvećivao sviranju violine. Iako je 1703. godine zaređen za svećenika, ubrzo je oslobođen služenja mise, navodno zbog astmatičnih napada koji su ga mučili još od djetinjstva. No postoji i anegdota prema kojoj je za vrijeme mise iznenada znao otići u sakristiju da bi zapisao temu fuge koja bi mu sinula, pa je moguće i to bio razlog njegova razrješenja od služenja mise.

Iste godine kada je zaređen, po­staje učitelj vjeronauka i violine u ubožnici Ospedale della Pietà u Veneciji. Uz tu ustanovu za djevojčice ostat će vezan trideset i osam godina. Ona mu je bila izvor prihoda, mjesto učenja, podučavanja, prostor za glazbene izvedbe i slobodno skladanje, ali i vlastito duhovno utočište. Iako je gotovo petnaest godina proveo putujući Italijom, te mnogim europskim gradovima, uvijek joj se vraćao. U njoj je Vivaldi stvorio svoja najvažnija djela, a tamo je većina njih ostala i sačuvana.

Od trenutka kad je počeo raditi pa sve do svoje smrti, Vivaldi se u potpunosti posvetio glazbi: podučavao je violinu, skladao je i dirigirao, a u ubožnici nastaju i njegova prva djela: Knjiga sonata te Nadahnuće skladom (L’Estro armonico). Potonje se smatra jednim od najutjecajnijih djela barokne glazbe XVIII. stoljeća.

Usprkos boležljivosti, posjedovao je izvanrednu energiju, upornost i ustra­jnost, zahvaljujući čemu 1713. godine ubožnica postaje konzervatorij, a Vivaldi njegov prvi ravnatelj. Ko­n­ze­­rvatorijski orkestar Ospedale bio je sastavljen od štićenica ubožnice i ubrajao se među najbolje ansamble ne samo Italije, nego i cijele Europe. Ovdje treba spomenuti da u Vivaldijevo vrijeme Venecija više nije bila snažno trgovačko središte kao nekada, već je prerasla u središte umjetnosti i zabave. Niti jedan europski grad tog vremena nije se mogao usporediti s Venecijom po pitanju glazbenih događanja. Ljudi su dolazili iz različitih krajeva Europe da bi čuli i vidjeli operna djela i koncerte na otvorenom koji su se izvodili tijekom cijele godine. Zbog toga su i ubožnice počele podučavati svoje štićenike glazbi. U Vivaldijevo vrijeme postojale su četiri slične ubožnice, ali je najpoznatija bila Ospedale della Pietà. Njenim su koncertima prisustvovali mnogi uvaženi i utjecajni Venecijanci, ali i stranci. Tako je Ospedale stekla priznanje i novac.

Iste godine kada je Ospedale posta­la konzervatorij, Vivaldi piše svoju prvu operu Limeni instrumenti u seo­skom dvorcu (Ottone in Villa) u Vicenzi i tada uz dozvolu Ospedalea počinje pisati opere za kazalište Svetog Angela.

Godine 1714. skladao je poznatu operu Bijesni Orlando (Orlando furioso), a samo u 1715. godini napisao je čak osamnaest opera za kazalište Svetog Angela. Nije, međutim, zaboravio ni na svoj konzervatorij za kojega je u istoj godini napisao dva oratorija i to: Moyses deus pharaonis i Juditha triumphans. Po popularnosti Juditha triumphans ide uz bok Vivaldijevog najpoznatijeg djela Četiri godišnja doba (Le Quattro Stagioni).

Između 1718. i 1728. godine Vivaldi neprestano putuje, piše opere i koncerte koje postavlja i izvodi po kulturnim prijestolnicama Italije i Austrije: Rimu, Firenci, Beču, Veroni i Anconi. Iako je čitavog života pobolijevao, na svojim je nastupima ostavljao sasvim drugačiji dojam. Suvremenici su se divili njegovom briljantnom sviranju i izuzetnoj energiji: pun zanosa izvodio je solo dionice na violini, a u pauzama mahao gudalom dajući ritam orkestru. Zbog ove, u to vrijeme nove i neobične tehnike, Vivaldi je ušao u povijest glazbe i kao preteča današnjeg dirigenta.

Zanimljivo je da ga je na tim desetogodišnjim putovanjima pratila njegova učenica i glavna izvođačica njegovih glazbenih djela – Anna Giro (Giraud). Ona je bila jedna od najboljih violinistica Italije, a navodno je bila odlična i u sviranju viole, violončela, lutnje, mandoline i harpsikorda.

Venecija2Kroz čitavo to vrijeme Vivaldi također sklada i postavlja koncerte za Ospedale della Pietà. Zbog sve veće popularnosti, pozivaju ga u Njemačku gdje provodi iduće dvije godine neprekidno skladajući i izvodeći svoja djela. U rodnu se Veneciju vraća 1731. godine, no godine koje slijede ponovno su obilježene brojnim putovanjima po Europi i Italiji. Posljednja Vivaldijeva opera, Feraspe, nastaje 1739. godine i Vivaldi je poklanja ubožnici od koje se na taj način oprašta.

Na poziv bečkog dvora, točnije cara Karla VI. koji je bio veliki štovatelj njegove glazbe, preseljava u Beč, nakon što je prodao svu svoju imovinu u Veneciji. Iduće godine Karlo VI. iznenada umire, a kako nakon njegove smrti nitko više nije mario za njegovu glazbu, Vivaldi jedva preživljava prodajući svoje koncerte. Nakon godinu dana takvog života, umire 28. srpnja 1741. godine. Sahranjen je na groblju za siromašne, a grob mu nije bio niti obilježen. Nakon smrti gotovo je posve pao u zaborav.

Vivaldijev puni značaj ponovno je otkriven tek 1930. godine kada je u Nacionalnoj knjižnici u Torinu pronađen veći dio njegova dotad nepoznatog opusa. Tek su ga tada biografi počeli svrstavati među najveće glazbene ličnosti baroka i ujedno proglasili prethodnikom novog doba klasike. Njegov golem opus obuhvaća oko 750 djela, i to: 450 koncerata, 75 sonata, 49 opera, 38 kantata, 23 simfonije-predigre, 18 trija, 3 oratorija, te mnoštvo crkvenih kompozicija. Mnoga su ta djela danas izgubljena. On sam je tvrdio da je napisao oko stotinu opera, dok ih je danas sačuvano tek četrdeset i devet. Najpoznatije njegovo djelo jest Četiri godišnja doba u kojem su tonski oslikani detalji dovedeni do savršenstva.

Vivaldi je osobito zaslužan za razvoj violinske tehnike. Sviranje ra­stavljenih akorda preko sve četiri žice u brzom tempu ubraja se među karakte­ristike njegova violinskog sloga.

Četiri godišnja doba (Le Quattro Stagioni)

Četiri godišnja doba dio su ciklusa od 12 violinskih koncerata koji nose zajednički naziv Sukob izuma i sklada. Prvih šest koncerata oslikava prirodu i sklad; tu spadaju Četiri godišnja doba, Oluja na moru, te šesti Lov. Drugih šest koncerata opisuje izume i njihovo narušavanje prirodnih ljepota. Kroz Četiri godišnja doba, koja su velik doprinos baroknoj i klasičnoj glazbi uopće, Vivaldi se otkriva kao pažljivi promatrač prirode i života.

Violina i note2U autobiografskom djelu Ispovijesti, Jean-Jacques Rousseau govori o glazbi koja se njegovala u venecijanskim ubožnicama od kojih je Ospedale della Pietà bila najpoznatija:

Glazba je u Italiji tako jeftina da je se ne mora odricati nitko tko za nju ima smisla… Glazba koja po mom mišljenju daleko nadmašuje opernu glazbu, i kojoj ni u Italiji, ni igdje drugdje nema ravne, to je glazba u “scuo­lama”. “Scuole” su domovi milosrđa gdje se odgajaju siromašne djevojčice kojima Republika poslije daje miraz kad se žele udati ili otići u samostan. Od svih talenata koji se njeguju kod tih djevojaka glazba dolazi na prvo mjesto. U četiri crkve, od kojih svaka pripada jednoj od četiri “scuole”, svake nedjelje za vrijeme večernjice veliki kor uz pratnju velikog orkestra izvodi motete koje skladaju i dirigiraju najveći glazbenici Italije, a pjevaju ih na galerijama, iza rešetaka, jedino djevojke, od kojih najstarija nema još ni dvadeset godina. Ne mogu zamisliti nešto što bi bilo toliko prekrasno i toliko dirljivo poput te glazbe: umjetničko bogatstvo, izvanrednim osjećajem uvježbano pjevanje, ljepota glasova, točnost u izvođenju, ukratko, sve na tim divnim koncertima ide za tim da bi se u slušatelju izazvao dojam, koji dakako nije po posljednjoj modi, ali kome, mislim, ne može odoljeti ni je­dno ljudsko srce… Crkva je uvijek bila puna ljubitelja glazbe: čak su i glumci iz opere dolazili da od tih izvrsnih uzora uče što znači pjevati s osjećajem.

Živahni tonovi Proljeća u slušatelju bude želju za pokretom, radom, donose nešto obećavajuće, optimistično, bude nadu da je baš ovo proljeće posebno. Kroz kolorističke opise slušatelj čuje pjev ptica i “vidi” buđenje prirode, ratare koji veselo rade na poljima – idiličnu sliku pod vedrim nebom.

Ljeto, za razliku od Proljeća, započinje sporijim ritmom. Toplo lje­tno jutro kod slušatelja stvara osjećaj opuštenosti. Kako odmiče dan, sparina raste i sve se više osjeća usporenost u prirodi. Sve je kao u nekom polusnu, dok se iz daljine povremeno čuje potmula grmljavina koja nagoviješta oluju. Ljetni dan kulminira olujom koja se obrušava na popodnevnu obamrlost. Snažni koloristički opisi dočaravaju nam silovit vjetar praćen grmljavinom i kišom koji nose sve pred sobom. Oluja hara poljima tjerajući ljude i životinje u zaklon.

Jesen donosi zahlađenje pa jesenji dan započinje lepršavo i veselo. Seljaci ubiru plodove, a nakon napornog rada slijedi gozba kada se ispija vino i blaguju ukusna jela. Nakon gozbe se­ljaci se odmaraju pa potom hrle u lov s psima.

Zima dolazi s hladnoćom pro­žetom mističnom atmosferom. Sve je okovano ledom i snijegom, rađa se potreba za toplim domom, za obitelji i zajedništvom. Kraj zimskog dana završava oštrim hladnim vjetrom.

Slušajući glazbom obojana Četiri godišnja doba, slušatelj dobiva priliku proživjeti i doživjeti ih te biti nadahnut njima, jer i sam je čovjekov život puto­vanje od razigranog proljeća mladosti, kroz sazrijevanje i stvaralaštvo, do sabiranja iskustava i povlačenja u starosti. Svojim živim tonskim opisima čudesnih mijena u prirodi tijekom godišnjih doba Vivaldi predočava različita lica vremena. Upravo je vrijeme, ili prije bezvremeno, ono što je prekrasno obuhvatio u svoja Četiri godišnja doba.

Vivaldijeva su djela izvor trajnog nadahnuća, a ponajviše su utjecala na glazbeno stvaralaštvo njegovog suvremenika Johanna Sebastiana Bacha.

Autor: Erik Škara