Kanon u D-duru Johanna Pachelbela nesumnjivo je jedno od najpoznatijih baroknih glazbenih djela. Pachelbel, skladatelj njemačkog porijekla, skladao je komornu glazbu, sonate i fuge, a većina njegovih djela je izgubljena.
Ne postoji niti jedan pouzdan povijesni izvor o tom glazbenom djelu, kako i zašto je napisano, ali najpoznatija verzija kaže da ga je Pachelbel skladao za vjenčanje Johanna Christopha Bacha, starijeg brata Johanna Sebastiana Bacha.
Pachelbelov Kanon u D-duru glazbeno je djelo za komorni ansambl triju violina, violončela, čembala i mandore (vrsta lutnje). S tim ansamblom uspio je skladati jednostavnu, suptilnu glazbu koju i nakon više od tristo godina doživljavamo jednako živom, jednako lijepom.
Kanon je bio popularan glazbeni oblik na društvenim okupljanjima 15. stoljeća. To je imitacijska tehnika prema kojoj višeglasna glazba nastaje na podlozi samo jedne melodije koja se naziva temom.
Zakoračimo li dalje, to je tehnika imitacijskog kontrapunkta, a kontrapunkt pak predstavlja tehniku kombiniranja dviju ili više istodobnih glazbenih linija koje su melodijski i ritmički samostalne, ali se u određenom trenutku moraju uskladiti. Skladbe napisane u tehnici kontrapunkta nazivaju se polifone skladbe.
Johann Pachelbel bio je najpoznatiji po svojim skladbama za orgulje i vrlo cijenjen kao učitelj glazbe i orguljaš. Skladao je veliki broj djela sakralne i svjetovne glazbe te dao značajan doprinos razvoju koralnog preludija i fuge koje je smatrao oblicima prenošenja univerzalnih i duhovnih vrijednosti. Pachelbelov kontrapunkt odiše lakoćom i jednostavnošću kojima postiže melodijsku i harmonijsku jasnoću. U svojoj komornoj i vokalnoj glazbi koristio je različite ansamble i instrumentalne kombinacije, a većina njegovih djela ima iznimno bogatu instrumentaciju.
Razvoj kontrapunkta započeo je s ranim višeglasjem koje je u renesansnoj polifoniji doživjelo veliki procvat. Prekretnica se dogodila na prijelazu u 15. stoljeće kada su nizozemski majstori upravo u višeglasje unijeli ideju kontrapunkta, tj. ideju istovremenog zvučanja nekoliko glasovnih linija gdje svaka od njih ima svoj vlastiti glazbeni identitet, svoju vlastitu melodijsku i ritmičku samostalnost, a međusobno postavljene tvore potpun, harmoničan odnos. Pri tome se ne ističe ni jedna glasovna linija već sve one imaju jednako važnu ulogu.
U doba baroka došlo je do preporoda instrumentalnih kontrapunktskih oblika, pa tako i kanona.
Autor: Nija Androjna
Sa slovenskog prevela: Maja Tokić
