Daleke večeri jedne – ja čuh u mračnom vjetru
Lutnju koja je u srce prodirala…
I uzeh lutnju svoju u tome vjetru;
Ona je svoj odgovor drugoj lutnji dala.
Otad se i ptice čuju po mračnom vjetru:
Jezikom svojim tako i noć se raspjevala…
Li Bai
Drevni kineski mit kaže kako je car Huang Ti (Žuti car), jedan od pet mitskih careva, poslao svog učenika, matematičara Ling Luna, u Zapadne planine odrezati bambusove grane od kojih će napraviti siringu s dvanaest bambusovih cijevi. Frula je trebala proizvesti osnovni, primordijalni ton, nalik glasanju ptice feniks, iz kojeg će nastati glazba. Tako nastali osnovni ton, nazvan huang kung (žuto zvono), odražavao je harmoniju između vladara i univerzuma, odnosno između Zemlje i Neba.
U vrijeme dok je europska glazba bila u svojim začecima, kineska je imala već potpuno razvijenu teoriju i profinjene instrumente. Urediti glazbu bio je jedan od prvih zadataka svake nove dinastije, a vladari su ga povjeravali astrolozima, matematičarima i glazbenicima. Prvo bi odredili visinu tona žutog zvona, a zatim na temelju njega redefinirali čitav sustav tonova kako bi se nova dinastija uskladila s prirodnim redom univerzuma i tako omogućilo blagostanje u državi.
Korišteno je više metoda kako bi se odredila visina žutog zvona. Npr. duljina cijevi frule koja daje osnovni ton morala je biti jednaka duljini devedeset zrna prosa srednje veličine (ponegdje se spominje i osamdeset jedno zrno) poredanih jedno do drugog po širini. Osnovni ton žuto zvono kasnije je predstavljao i osnovu kineskog mjernog sustava pa frula napunjena zrnima postaje i mjera za težinu koju je, osim carskog Odjela za glazbu, koristio i kineski Ured za mjeru i težinu.
Najstarije pisane izvore o kineskoj glazbi nalazimo u kineskih Pet klasičnih djela. Knjiga obreda (Li Ching) govori o glazbi kao harmoniji Neba i Zemlje i o nebeskom podrijetlu glazbe: Plemenit čovjek stvara glazbu da bi uspostavio odnos s nebeskom glazbom, a obrede da bi uspostavio odnos sa Zemljom. Knjiga povijesti govori o upotrebi glazbe na dvoru i pjevanju seoskih skupina, a Knjiga pjesama sadrži 305 pjesama nastalih u razdoblju od X. do VII. st. pr.Kr. koje govore o ljubavi, obredima i sl. Šesto klasično djelo bila bi izgubljena Knjiga glazbe (Yueh Ching) iz koje su sačuvani samo fragmenti.
Ova klasična djela utkana su u učenja Konfucija koji je isticao estetsku i etičku važnost glazbe. Za njega istinska glazba dolazi s Neba, a zemaljska glazba odraz je nebeske glazbe. Glazba se rađa iz ljudskog srca u trenutku kad ga dotakne vanjski svijet pa je bilo kakva promjena glazbenog izraza rezultat nutarnje promjene u čovjeku. Prema Konfuciju, glazba zauzima važno mjesto u državi i uz moralni zakon li važna je za odgoj čovjeka. Zadaća joj je dovesti čovjeka u red, učiti ga odanosti i privrženosti. Zbog toga su drevni carevi uvijek bili oprezni s onim što djeluje na ljudsko srce i nastojali su pomoću glazbe širiti slogu, oplemenjivati ljude i uspostaviti harmoniju u državi.
Konfucije kaže: Glazba uzdiže ljudsko srce. Kad se svira s osjećajima, oni se izražavaju u zvucima, a kad zvuci poprime konačne oblike, dobivamo glazbu. Na ovaj je način glazba miroljubive i napredne zemlje spokojna i radosna, a njena vlast je uređena; glazba nemirne zemlje odaje nezadovoljstvo i žučljivost, a glazba zemlje u rasulu otkriva patnju i žudnju za prošlošću, a narod je zdvojan. Tako vidimo kako su glazba i vlast na ovaj način izravno povezane.
Kineski tonski sustav
Kineska se glazba kreće u pentatonskom okviru. Na temelju matematičkih principa, drevni su Kinezi definirali seriju od dvanaest frekvencija međusobno udaljenih za pola stupnja. Počevši od osnovnog tona žutog zvona, postoji pet osnovnih tonova pentatonske ljestvice i sedam polutonova između njih. Ovo se smatra najstarijim poznatim zapisom o tonskom sustavu. Ne može se saznati točna visina tona žutog zvona jer se između ostalog mijenjala s promjenom dinastija, no smatra se da je bio između naših Cis i F.
Ovih pet kineskih osnovnih tonova bilo je uključeno u čitavu mrežu kozmoloških značenja kao odraz kineskog gledanja na život i svijet i upućivalo je na važnost glazbe u njihovom životu. Prema kineskom učenju čitav je svijet stvoren iz pet elemenata (drvo, voda, zemlja, metal i vatra), a svakom elementu odgovara jedan ton. Isto tako, elementi i tonovi povezuju se sa stranama svijeta (sjever, istok, sredina, zapad i jug), planetima (Merkur, Jupiter, Saturn, Venera i Mars), godišnjim dobima (ljeto, kasno ljeto, jesen, zima i proljeće), bojama, organima, ali i sa samom državom. Konfucije je vladara povezivao s tonom C, ministra s tonom D, narod s tonom E. Ton G je bio simbol radova vezanih uz zemlju, a ton A simbol prirode. Ako postoji sklad tonova, onda u državi vlada harmonija, u protivnom dolazi do nesklada. Kad ton C gubi svoju vrijednost, vladar zanemaruje svoje dužnosti, a kad ton A izgubi vrijednost, više se ne živi u skladu s prirodom.
Bogatstvo instrumenata
O glazbi Kine više od riječi govori mnoštvo zadivljujućih instrumenata, od prapovijesnih drvenih i kamenih pa sve do lutnji, citri i harfi prekrasnih zvukova. Prema vrsti materijala od kojih su izrađeni, instrumenti su razvrstani u osam skupina: bambusovi, tikvini, drveni, svileni (žičani), zemljani, metalni, kameni i kožni instrumenti.
Odakle se čuje ta žadna frula što pušta svoje tamne note da plove,
raspršuju se na proljetnom vjetru ulicama Lo-yanga?
Ako čujemo noćas pjesmu koja slama vrbu,
kako da ne čeznemo za vrtovima doma?
Li Bai
Instrumente su povezivali i s godišnjim dobima zbog toga što su njihovi zvuci prizivali atmosferu određenog godišnjeg doba. Na drvenim i bambusovim puhačkim instrumentima sviralo se u proljeće, ljeto je bilo vrijeme žičanih (svilenih i drvenih) instrumenata, brončana zvona instrumenti su jeseni, kao i kameni instrumenti, a u vrijeme zime prevladavali su bubnjevi. Tako je zvuk hsüna (okarina), prvobitno kamenog, a kasnije glinenog instrumenta, bio zvuk jeseni. Priča kaže da je kamen kojim su drevni Kinezi lovili imao po sebi rupe. Kad je kamen letio kroz zrak, strujanje zraka stvaralo je zvuk koji je podsjećao na jesenje vjetrove, kao da zemlja nježno plače.
Pitaš me zašto sam ostajem na zelenoj planini,
Smiješim se u tišini, dok mi duša slobodno luta.
Potok nosi pupoljak breskvinog cvijeta u nepoznato,
Odvojen od svijeta ljudi, imam svoje nebo i zemlju.
Li Bai
Posebno mjesto među instrumentima uživao je guqin. Za obrazovane ljude drevnog carstva očekivalo se da poznaju četiri umjetnosti: sviranje na guqinu, kaligrafiju, slikanje i igranje igre go. No, guqin su svirali i siromašni i bogati pa je tako bio sastavni dio svakodnevnog života.
Kroz povijest je imao različit broj žica (izvorno pet, a od III. st. pr.Kr. sedam žica), a glazba koju je proizvodio obogaćivala je srce i uzdizala duh. I Konfucije je svirao i skladao na ovom instrumentu, kao i poznati kineski pjesnik Li Bai (VIII. st.). Jedini danas postojeći primjerak ovog instrumenta iz porodice citri nađen je u grobnici vladara Yija od Zenga.
Bianzhong – brončana zvona
Za vrijeme dinastije Chou, kineski vladari uspostavili su sustav obredne glazbe uz značajnu uporabu bianzhong i bianqing brončanih zvona. Upravo iz tog razdoblja potječe nalaz od 125 različitih instrumenata nađenih u grobnici vladara Yija od Zenga, vladara države Zeng – čitav jedan dvorski orkestar pažljivo položen u grobnicu.
Bianzhong zvona iz te grobnice sastoje se od tri tipa čvornatih zvona, bez klatna, neobično izrezanih otvora i spljoštenog tijela. Radi se o ukupno šezdeset pet ceremonijalnih zvona obješenih u tri reda, različitih veličina i ukupne težine četiri i pol tone. Najveće je zvono teško čak 203 kg i visoko 153 cm. Zvona proizvode tonove u pet oktava, a svaki red stvara sedmotonsku (heptatonsku) ljestvicu pa se može proizvesti polifona glazba. Ispisana su s 3700 kineskih znakova te se smatra da sadrže izgubljeni traktat o drevnoj kineskoj glazbenoj teoriji iz Knjige glazbe.
Ono što se smatra briljantnim izumom drevne kineske glazbene znanosti jest to da svako zvono može proizvesti dva različita tona ako se drvenim štapićem udari točno na označeno mjesto. Današnji glazbenici i akustičari pokušavaju shvatiti način njihovog funkcioniranja i vrlo zahtjevnog sviranja. Interesantno je da se zvona u zapadnoj civilizaciji razvijaju i usavršavaju tek u srednjem vijeku, ali nisu dostigla ovu sofisticiranost i mogućnost sviranja dva tona na jednom zvonu.
Akustični uređaj junzhong (ugađač zvona), također nađen u grobnici i jedini takve vrste do danas pronađen, služio je ugađanju brončanih zvona. Ukrašen je s dvanaest feniksa što se povezuje s legendom o nastanku glazbe. Poleđina ugađača ukrašena je s dvije slike legendarnog cara Xia Qija koji jaše zmaja. Legenda o tom caru vezana je i uz drugu legendu o nastanku glazbe koja kaže da je Xia Qi uzašao tri puta na nebo i tamo ukrao za svoju zabavu Devet pjesama i Devet Rasprava od Vladara Neba. Na ovaj je način glazba donesena čovječanstvu.
Drevna bianzhong zvona nalaze se danas u muzeju pokrajine Hubein, a prvi se put na njima sviralo na otvaranju novog kongresnog centra u Hong Kongu 1997. godine, proslavljajući uz poeziju Li Baija pripajanje Hong Konga Kini, povezujući tako dugu kinesku prošlost i budućnost.
Pjevanje kao pratnja sviranju guqina bilo je važna forma u drevnoj Kini tako da postoji velik broj pjesama napisanih upravo s tim ciljem. Postojale su mnoge legende o ovom instrumentu, a jedna od njih kaže kako je u VI. st. pr.Kr. živio glazbenik Yu Boya, veliki majstor u sviranju guqina. Jednog je dana na obali rijeke svirao svoju melodiju ne znajući da ga netko sluša. Bio je to drvosječa koji mu je rekao: Vi ste prvo svirali o veličanstvenosti visokih planina, a onda o šumorenju rijeke. Yu Boya je bio iznenađen kako drvosječa poznaje njegovu dušu i srce i postali su iznimni prijatelji. Drvosječa je ubrzo umro, a prije smrti tražio je da ga pokopaju na obali rijeke gdje svira Yu Boya. Kad je sljedeće godine Yu Boya došao na obalu i vidio da je drvosječa umro, ožalošćen što je izgubio iskrenog prijatelja razbio je guqin i zakleo se da ga više neće svirati. Njegove melodije Visoka planina i Rijeka koja teče simboliziraju iskreno prijateljstvo dvoje ljudi. Sedamdesetih godina XX. stoljeća ove su dvije melodije, zajedno s melodijama iz cijelog svijeta, poslane u svemir kao kulturna baština čovječanstva.
Povezanost kineskog naroda s glazbom i važnost koju su pridavali svakom glazbenom izričaju vidljiva je kroz njihovu dugu povijest. Bogatstvom instrumenata koji su stvarali skladne tonove nastojali su izraziti povezanost prirode i čovjeka, Neba i Zemlje, jer svaki zvuk u prirodi, pjev ptice i žubor šuma nije ništa drugo do izraz hvale božanskom.
Autor: Ariana Deranja[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
