Ivan Lukačić, jedan od najznačajnijih skladatelja glazbenog baroka Dalmacije, rođen je u Šibeniku, između 1585. i 1587. godine. O njegovom životu ima vrlo malo podataka. Poznato je da je već s dvanaest godina stupio u red franjevaca konventualaca u Šibeniku. Samostanska knjižnica, jedna od najbogatijih na hrvatskoj obali s knjižnim fundusom iz ranog srednjeg vijeka, mogla je biti Lukačićev izvor prvih saznanja i mjesto primanja prvih poduka. Samo tri godine nakon zaređenja poslan je u Italiju na daljnje studije. Jedini pouzdani podatak o njegovom glazbenom školovanju i djelovanju vezan je uz Rim i uz dvije kratke rečenice iz dokumenata hrvatske crkve sv. Jeronima u Rimu. Ovdje se Lukačić spominje kao predvodnik glazbene svečanosti u crkvi 1614. godine, a na drugom mjestu spominje se da je stekao naslov magistra glazbe 1615. godine.
Godine 1618. napokon se vraća u Dalmaciju i to u svoj rodni Šibenik, u isti samostan iz kojeg je i krenulo njegovo životno putovanje. Ključna je godina u njegovom životu 1620. kad seli u Split i prihvaća dužnost gvardijana samostana sv. Frane na Obali i kapelnika katedrale sv. Duje u Splitu. Poznato je da je, poduzetan i energičan u svom radu, bio poštovan i cijenjen kao malo koji gvardijan prije njega.
Međutim, služba u splitskoj katedrali bila je za njega kao glazbenika važnija od službe gvardijana.
U knjižnici samostana sv. Frane i danas nalazimo rijetke primjerke tiskanih muzikalija iz tog vremena, što govori o vrlo razvijenom glazbenom repertoaru koji mu je bio dostupan.
Stoljećima nepoznat
Pretpostavlja se da je njegov opus bio značajan, međutim ostala je sačuvana samo jedna zbirka moteta pod naslovom Sacrae Cantiones Singulis Binis Ternis Quaternis Quinisque vocibus Concinendae (Svete pjesme pjevane jednoglasno, dvoglasno, troglasno, četveroglasno i peteroglasno), koja je danas jedini izvor o vrijednosti njegovog rada i djelovanja. Zbirka je izdana u Veneciji 1620. godine i sastoji se od pet svezaka: Cantus, Altus, Tenor, Bassus i Organum. Objavio ju je njegov prijatelj, franjevac Jacobo Finetti, ugledni skladatelj Ancone i kapelnik u Veneciji.
Neobično je što je jedini poznati tiskani primjerak zbirke slučajno pronašao dr. Dragan Plamenac u Državnoj knjižnici u Berlinu 30-tih godina XX. stoljeća. Do tada ime Ivana Lukačića kao skladatelja nije bilo poznato na ovim prostorima, čak ga ne spominje ni najpoznatiji hrvatski muzikolog Franjo Ksaver Kuhač koji je krajem XIX. stoljeća revno tragao za glazbenicima hrvatskog podrijetla.
Sacre cantiones
Zbirka Sacrae Cantiones (Svete pjesme) zbirka je moteta namijenjenih bogoslužju. Njihovi su tekstovi uzeti iz Biblije ili liturgijskih crkvenih knjiga, osim dva moteta s tekstom nepoznata podrijetla. Kreću se od jednoglasnih pa sve do peteroglasnih, a iz njihove strukture se razabire da se radi o višegodišnjem skladateljskom opusu majstora polifonog oblikovanja.
Vidljivo je da je Lukačić mijenjao i prilagođavao biblijske tekstove, izostavljao dijelove rečenica, mijenjao redoslijed stihova kako bi ih prilagodio svojim skladbama. Ali uvijek nenametljivo i s mjerom kako bi stvorio određeni dramski naboj dionice, što predstavlja preteču budućih oratorija; motet Quam pulchra es koji je strukturiran kao niz dijaloških situacija između zbora i četiri solista, te Domine, puer meus kao dijalog između Isusa i stotnika koje povezuje pripovjedač, da bi na kraju sva trojica pjevala tekst koji pripada pripovjedaču. Sami su tekstovi u književnom smislu monolozi. Također, niti jedan tekst ni glazba se ne ponavljaju.
Lukačić se često služi i ecco efektima u pjevanju, a skoro svaki motet sadrži neki poseban kontrapunktski postupak, što upravo pokazuje Lukačićevu veliku i za ono doba iznenađujuću maštovitost.
Analizom njegovih djela uočava se uvijek srednji put u melodiji, utemeljen na proporciji i skladu između renesansnih elemenata na zalazu i novopridošlih baroknih karakteristika. Od svega uzima ponešto, ali ostaje vjeran svom stilu koji kroz jednostavnost donosi osjećaj duhovnog mira.
Svaki je motet jedinstven i zasebna cjelina u odnosu na druge. Najljepšim se smatraju: troglasni Domine, puer meus iacet (Gospodine, moj sluga leži), četveroglasni Quam pulchra es (Kako si lijepa) i Ex ore infantium (Iz usta djece), te peteroglasni Canite et psallite (Pjevajte i svirajte) u kojima dolazi do izražaja visoka umjetnička ljepota.
Danas su Lukačićevi moteti dio standardnog baroknog koncertnog repertoara. Da li su oni prvo ili zadnje Lukačićevo djelo, jedino djelo, ili samo dio bogatog repertoara, za sada možda zagubljenog ili zauvijek izgubljenog, ostaje nepoznanica. U svakom slučaju, zahvaljujući upornim istraživačima i ljubiteljima glazbe dobili smo priliku odškrinuti jedan zatvoreni glazbeni prozor XVII. stoljeća i približiti današnjem vremenu živu ljepotu baroknog zvuka.
Autor: Ariana Deranja
