Hrvatska glazba XIX. stoljeća – III. dio

IVAN pl. ZAJC

Ivan pl. Zajc rođen je 3. kolovoza 1832. godine u Rijeci kao Ivan Dragutin Stjepan Zajc. Otac mu je bio glazbenik i dugogodišnji dirigent riječkog kazališta, te je Zajc rastao u glazbenom okruženju i od malih nogu bio upućen na glazbu. Prve poduke dobiva od oca, a zatim od mjesnog učitelja. Već s četrnaest godina sklada prvu operu, koja će ostati nedovršena.

Očeva je želja bila da Ivan studira pravo, međutim, njegova glazbena nadarenost i uvjeravanja njegovih profesora slomili su očev otpor i on šalje sina u Milano na Glazbeni konzervatorij. U Milanu Zajc studira u razdoblju od 1850. do 1855. godine i dobiva mnoga priznanja i nagrade, a vrhunac je javna izvedba njegove opere La Tirolese kao najbolje u klasi 1855. godine.

Pri kraju školovanja umiru mu iste godine i otac i majka te se Zajc vraća u Rijeku i preuzima očeve dužnosti. Postaje dirigent orkestra i nastavnik gudačkih glazbala u Gradskom filharmonijskom institutu. Taj je posao tada uključivao i vođenje crkvenog zbora, instrumentiranje potrebnih skladbi za orkestar, prepisivanje nota i brigu za rasvjetu.

Godine 1862. seli s obitelji u Beč, gdje radi kao profesor u Pjevačkom i opernom institutu društva Polyhymnia. Za boravka u Beču izvodi se čak jedanaest njego­vih djela. Postaje omiljen operetni majstor čija se djela i tiskaju. Godine 1867. Narodni zemaljski glazbeni zavod u Zagrebu (Musikverein) izabire Zajca za počasnog člana i počinju pregovori o njegovom pre­lasku u Zagreb.

Popuštanjem Bachovog apso­lutizma stvorili su se uvjeti za daljnji glazbeni život Hrvatske i mogućnost formiranja i profesionalizacije stalne hrvatske opere. Na njegov prelazak u Zagreb značajno su utjecali bis­kup Josip Juraj Strossmayer, Petar Preradović, August Šenoa, Franjo Marković i drugi. Zajc se našao u dilemi: nastaviti graditi svjetsku slavu kao skladatelj opernih i glazbenih komedija u Beču ili preuzeti tešku i odgovornu dužnost prema domovini.

Za vrijeme jednog susreta u Beču Petar Preradović mu se obratio riječima: … Reci mi, zapravo, dragi maestro, čemu ti gudiš Ni­jemcima dok te dolje u domovini čeka golema kulturna zadaća? Ti moraš poći s nama da nam osnuješ hrvatsku operu. Naš je Talijin hram obeščašćen stranom glazbom, pa nam moraš narod dignuti iz drijemeža u koji je zapao iza ilirizma… (Sličice o Ivanu pl. Zajcu, Antonija Kassowitz-Cvijić)

Pregovori su 1869. godine urodili plodom i Zajc dolazi u Zagreb na mjesto ravnatelja opere u osnivanju, i redovnog učitelja i ravnatelja glazbene učionice Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda.

Osim obavljanja ravnateljskih dužnosti, vodio je vježbe, koncer­te, mise i podučavao učenike pjevanja u višim razredima. Počinje provo­diti temeljitu reorganizaciju rada jer je glazbeni život tadašnjeg Zagreba spavao zimskim snom, o čemu govori i zapis o stanju opernog orkestra u kojem ga je Zajc zatekao: U orkestru je našao čitav vašarski kaos… Sitničar iz Kapucinske ulice puhao je u frulu, dnevničari s magistrata gudali u gusle i bajs, isluženi veterani udarali na vojničku u timpan, veliki i mali bubanj, žestoko puhali u rogove, a svaki bi se smjestio kako je za onu večer bilo lagodnije za staračke kosti i kako bi se koji bolje domogao svjetiljke… (Sličice o Ivanu pl. Zajcu, Antonija Kassowitz-Cvijić)

Uz veliku dirigentsku i uči­teljsku aktivnost, Zajc je u Zagrebu kao skladatelj napisao gotovo 1200 djela za orkestar, komorne sastave i klavir; 19 opera, 26 opereta, scensku glazbu (za Dubravku Ivana Gundulića), oratorij Oče naš, 50 kantata, 19 misa, 14 Ave Maria, 200 zborova, 170 solo pjesama.

Njegov veliki doprinos je i pisanje edukativne literature koja nije postojala na hrvat­skom jeziku. Najviše literature ostavio je pjevačima, ali i sviračima klavira i violine; razne etide za pojedine glasove i etide za rješavanje pro­blema sviranja.

Brzina i lakoća kojima je stva­rao postala je gotovo poslovična pa se često prepričavao slučaj kad je Zajcu došla delegacija jednog pjevačkog društva s molbom da im napiše himnu; Zajc je uzeo tekst koji su mu donijeli, povukao se u svoju radnu sobu i za petnaestak minuta pojavio se s gotovom glazbom.

Čitav Zajčev dan bio je posvećen radu, učenju i stvaranju. Jedan zapis govori o tome da je ustajao vrlo rano, već oko 4 sata ujutro, i skladao zviždeći za svojim radnim stolom. U 7 je doručkovao i do 8, odnosno 9 sati bavio se ružama u vrtu. U glazbenoj školi radio je od 9 do 11 i od 15 do 18 sati, a u kazalištu od 11 do 14, tako da za ručak nije imao puno vremena. Poslije večere skladao je do iza ponoći. Uživao je u radu kad sve spava. Skladao je bez klavira i sam je prepisivao partiture i dio-nice. Kao učitelj i dirigent uvijek je bio strpljiv i miran; nije bio odviše rječit, više je slušao nego govorio.

Za razliku od Lisinskog, doživio je izvedbu gotovo svih svojih djela. Za zasluge na području glazbe imenovan je vitezom 1895. godine. Umire 1914. godine u snu u svojoj kući.

Najzanimljiviji je kao operni skladatelj. Pisao je pjevnu glazbu talijanskog tipa, pod utjecajem Verdija, ali prožetu hrvatskim nacionalnim sadržajima. Njegove najpoznatije opere su Mislav i Nikola Šubić Zrinski.

Mislav je romantična povijesna opera čija se radnja zbiva u VI. stoljeću u pradomovini Hrvata zvanoj Velika Hrvatska. Praizvedbom te opere započela je s radom stalna Opera tadašnjeg Narodnog zemaljskog kazališta. To je prva Zajčeva opera na hrvatskom jeziku.

Navedena opera s vremenom pada u zaborav u sjeni Zajčevog remek-djela, opere Nikola Šubić Zrinski koja predstavlja njegovo životno djelo. Ova je opera prožeta rodoljubnim oduševljenjem koje je nekoliko desetljeća ranije pokazao i Lisinski. Opisuje pogibiju jednog od najistaknutijih predstavnika stare hrvatske plemenitaške obitelji Zrinskih pod mađarskim gradom Sigetom. Libreto opere napisao je Hugo Badalić, tada mladi pjesnik, prema drami Zriny njemačkog romantičkog pjesnika Theodora Kornera.

Opera je praizvedena u Zagrebu 1876. godine i Zajc je tom prigodom sam dirigirao. Također je izvedena na otvaranju nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1895. godine.

Njena popularnost širi se i izvan granica Hrvatske. Naime, kad je 1919. godine austrougarski vojni brod koji je bio oštećen u ratu proveo dva mjeseca u japanskoj luci Kobe na popravku, članove lokalnog muškog zbora Kwansei Gakuin oduševila je arija U boj, u boj iz Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinski koju su pjevali hrvatski mornari. Ovaj najstariji japanski zbor svoje je nastupe redovito završavao, a to čini i danas, upravo Zajčevom arijom pa se njena popularnost brzo proširila među japanskim muškim zborovima. Članovi Kwansei Gakuina sa Zajčevom su arijom nastupali na brojnim zborskim natjecanjima i osvojili niz zlatnih medalja. Arija je postala jedan od najpopularnijih napjeva, a o njenom se podrijetlu i autoru u Japanu doznalo tek 1972. godine.

Rijetko se može naći primjer umjetnika koji gotovo četiri deset­ljeća vlada glazbom jednog naroda kao što je to bio slučaj sa Zajcem. Zbog toga se i razdoblje hrvatske glazbe od 1870. do 1916. godine naziva njegovim imenom. Ovaj skla­datelj, dirigent, pedagog i organiza­tor stvorio je u vrijeme potpune glazbene stagnacije hrvatsku ope­ru sa suvremenim repertoarom i dao temelje glazbenom školstvu i daljnjoj afirmaciji hrvatske glazbe.

Autor: Ariana Deranja