VATROSLAV LISINSKI
Rođen je 8. srpnja 1819. godine u Zagrebu kao Ignac Fuchs, a u vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda mijenja ime u Vatroslav Lisinski. Kao dijete je ozlijedio nogu i zbog toga čitav život šepao, što je utjecalo i na njegov povučeni karakter.
U Zagrebu je studirao filozofiju i pravo, a nakon završetka školovanja postaje bilježnik Banskog stola, obavljajući to bez naknade.
Još kao gimnazijalac učio je glazbu kod J. K. Wisnera Morgensterna. No, na njega je osobito utjecao i davao mu poticaje za skladanje amaterski pjevač Alberto Štriga, pristaša Hrvatskog narodnog preporoda, koji je 1841. godine osnovao jedno od prvih pjevačkih društava u Zagrebu, Ilirsko pjevačko društvo, čiji je prvi dirigent bio upravo Vatroslav Lisinski.
Vatroslav Lisinski
Sidonija Erdödy
Alberto Štriga
U razdoblju dok je radio kao bilježnik Banskog stola, Lisinski sklada više zborskih i solo pjesama, nekoliko klavirskih kompozicija i, što je naročito važno, svoju i hrvatsku prvu operu Ljubav i zloba, koju piše na nagovor Alberta Štrige. Libreto ove opere, prema Štriginoj zamisli, piše prvo Josip Car, a u konačnu verziju prerađuje Dimitrije Demeter.
Nadahnut rodoljubljem Lisinski je ovu operu skladao po uzoru na prve ruske narodne opere Mihaila Glinke. Pisana je u stilu rane operne romantike, a na nizu mjesta glazba je prožeta nacionalnim izrazom sjeverne Hrvatske.
Opera je praizvedena u Zagrebu 28. ožujka 1846. godine, a u tome je opet najveću zaslugu imao Alberto Štriga koji se pobrinuo za pjevače i sve ostalo što je bilo potrebno da bi se opera izvela; prvi pjevači bili su članovi njegovog pjevačkog kvarteta i grofica Sidonija Erdödy koja je tumačila lik Ljubice. Postava je marljivo vježbala čitavu 1845. godinu i opera je svojom prvom izvedbom postigla velik uspjeh te je ponavljana pet dana za redom.
Značenje Ljubavi i zlobe više je povijesno nego glazbeno, jer Lisinski je u to doba još uvijek bio neiskusan skladatelj i libreto ga je više sputavao nego što mu je pomagao. Međutim, izvođenje ove opere bilo je povijesni događaj jer to je bila prva opera na hrvatskom jeziku i sa sadržajem iz hrvatske povijesti.
Godine 1847. Lisinski odlazi u Prag na glazbeno usavršavanje, naravno zahvaljujući Albertu Štrigi koji je prikupio novčana sredstva za njegovo školovanje. Već je na početku doživio razočaranje jer mu zbog previše godina, tada je imao dvadeset sedam, nisu dopustili upis na Konzervatorij. Ipak ostaje u Pragu učeći glazbu kod privatnih skladatelja Kittla i Pitcha.
Živio je u oskudici jer novac koji mu je Štriga slao nije bio dovo-ljan za pokrivanje osnovnih životnih troškova, a stalno je i pobolijevao.
Slijede nemirne godine za Austro-Ugarsku monarhiju (1848.-1849.) koje paraliziraju daljnji kulturni razvoj Hrvatske; zamire glazbeni život i većina sponzora Lisinskom otkazuje financijsku pomoć.
U međuvremenu se Lisinski zbog bolesti nekoliko puta vraćao u Zagreb te opet na nagovor Alberta Štrige piše svoju drugu, važniju operu Porin koju dovršava 1851. godine. Libreto za ovu operu napisao je Dimitrije Demeter. Radnja se zbiva u Posavskoj Hrvatskoj u IX. stoljeću kada su njome poslije pogibije Ljudevita Posavskog zavladali Franci. Ova je opera dramaturški zanimljivija i kvalitetom glazbe pokazuje skladateljevu glazbenu zrelost. Ima nekoliko prekrasnih arija koje se često izvode na koncertnim programima. Najpoznatije arije su Zbor Hrvatica, ljubavna romansa Zorko moja i arija Sveslava u tamnici.
Bez obzira na brojne pokušaje Alberta Štrige, ni on ni Lisinski nisu doživjeli njenu praizvedbu koja se dogodila tek 2. listopada 1897. godine, godinu dana nakon Štrigine, i četrdeset tri godine nakon smrti Lisinskog.
Krajem 1850. godine Lisinski se konačno za stalno vraća u Zagreb. Prije prerane smrti bio je dirigent Društvenog orkestra tadašnjeg Glazbenog zavoda u Zagrebu i tu se pokazao kao izvrstan organizator jer je uspio prirediti koncert orkestralne glazbe sa šezdeset članova, što je za Zagreb tog vremena bio apsolutni rekord. Međutim reakcija publike bila je više nego slaba. Zagreb nije znao što bi sa svojim prvim profesionalnim skladateljem, pa Lisinski posljednje godine svog života teško proživljava, dijeleći sudbinu ostalih glazbenika onovremene Hrvatske. Prije smrti natjecao se za mjesto kotarskog bilježnika, ali je negativno rješenje došlo godinu dana nakon njegove smrti.
Umire 1854. godine u svojoj 35. godini na rukama zaručnice Hedvige Ban. Narodne novine objavile su tek kratku vijest: Jučer, 31. svibnja, preminuo je ovdje (u Jurjevskoj ulici) poslije dugotrajne teške bolesti jedini naš glazbeni kompozitor gosp. Vatroslav Lisinski.
Iako je stvorio djela velike ljepote, nakon njegove smrti posve se ugasilo sjećanje na njegov život i stvaralaštvo. Igrom sudbine, tome je kumovao upravo onaj koji mu je za života najviše pomogao. Alberto Štriga kod sebe je čuvao sto dvadeset njegovih skladbi i tek ih je 1893. godine prodao Pjevačkom društvu “Kolo” u Zagrebu, trideset devet godina nakon skladateljeve smrti. Tko zna, možda ih je na taj način i sačuvao.
Lisinski je skladao više od sedamdeset solo pjesama od kojih su i danas najpoznatije: Prosto zrakom ptica leti, Vojnička pjesma, Ribar, te biseri ljubavne lirike: Miruj, miruj srce moje, Tuga djevojke, Na vjetar. Napisao je oko četrdeset zborskih skladbi, ofertorij Cum invocarem i razna instrume- ntalna djela za klavir i orkestar.
Zastao je na početku svog stvaralačkog puta, ali je svojim djelima pokazao pravu romantičarsku prirodu. Bio je lirik profinjenih osjećaja, ali je u isto vrijeme glazbom izražavao hrabrost i herojstvo.
Autor: Ariana Deranja
