…Neka se crpi iz naroda ili
neka se ono što se novo stvori,
stvori u duhu našega puka…
Ljudevit Gaj

Početkom XIX. stoljeća revolucionarna Francuska pokre­nula je u europskoj povijesti nove društvene procese afirmacije građanstva i buđenja nacionalne svijesti. Ona donosi nove ideje o slobodi i svijest o pravu svih naroda na političku i kulturnu samostalnost.

Vlaho_Bukovac,_Hrvatski_preporod-svecani_zastor_Hrvatskog_narodnog_kazalista_u_ZagrebuIsta stremljenja susrećemo i u glazbi XIX. stoljeća. To je stoljeće velikih glazbenih promjena i iznimnog stvaralačkog bogatstva. Demokratizacijom glazbe, krug ljubitelja glazbe iz građanske sredine postaje sve širi, osnivaju se brojna glazbena udruženja i javni glazbeni život postaje sve intenzivniji.

Glazba kroz romantizam, eksploziju emocionalnosti, otkriva jednostavnost i originalnost na­rodne umjetnosti i folklora, otkriva prirodu. Time se otvara put stvara­nju nacionalnih škola i prvih nacionalnih opera u kojima je glazba inspirirana folklornim elementima, likovima i događajima iz legendi, narodne povijesti i narodnog života. Narodna glazba istodobno postaje sredstvo jačanja rodoljublja i uzor umjetničkog stvaranja.

Svijet romantike živi u kratkim glazbenim formama kao što su klavirske minijature, zborne skladbe i solo pjesme ili popijevke koje pogoduju iznošenju tih kratkotrajnih emocionalnih stanja. Za vrijeme Francuske revolucije nastaje tisuće popijevki.

Ako se za prvu polovicu XIX. stoljeća kaže da pripada velikanima kao što su Beethoven, Schubert, Mendelssohn, Weber i Schumann, odnosno narodima koji već stoljećima vladaju glazbenom scenom (Talijani, Francuzi i Nijemci), u drugoj polovici XIX. stoljeća slika se u potpunosti mijenja. Veliki ruski i češki klasici stvaraju raskošna djela s elementima folklora, neobičnim intervalima, novim harmonijama i ritmom.

Glazbene kulture nacionalnih smjerova obogatile su tadašnju europsku umjetničku glazbu doprinosima dotad glazbeno slabo poznatih naroda kao što su: Česi, Poljaci, Rusi, Norvežani, Finci i Španjolci.

shutterstock_41548564Kao odjek ovih promjena u Europi, događaju se promjene i u Hrvatskoj i to upravo zahvaljujući Hrvatskom narodnom preporodu koji književnosti i glazbi daje osobitu društveno-političku ulogu: buđenje nacionalne svijesti na način da se hrvatska riječ i pjesma čuju s javnih mjesta, pozornica i koncertnih podija. Tadašnja hrvatska glazba preuzima one modele europske glazbe koji najviše odgovaraju ovim zadacima. To su glazbene forme u kojima je prisutna riječ: opera, zborske skladbe i solo pjesme pisane na tekstove poznatih budnica i davorija.

U tom preporodnom ozračju, u samo nekoliko godina, počinje buđenje na svim glazbenim poljima. Mladenačkim elanom i borbenošću preporoditelji stapaju riječi pjesnika i glazbene zamisli skladatelja, skupljaju narodne pjesme i napjeve i grade nova djela s obilježjima na­rodnog blaga. Poletom i zanosom savladavali su zapreke slabog pozna­vanja glazbene teorije.

Upravo kroz oživljavanje vla­stite tradicije i jezika i ideju o obno­vi vla­stitim snagama, hrvatski narod u XIX. stoljeću živi pravu kulturnu renesansu: nastaju prve nacionalne opere, stotine solo popijevki, prvi glazbeni časopisi i udžbenici na hrvatskom jeziku, prve glazbene institucije, pjevačka društva i glazbene škole.

Naposljetku, tijekom XIX. stoljeća izgrađeni su i temeljni prostori za izvođenje glazbenih djela: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu, te zgrada Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu.

Među hrvatskim glazbenicima, ponesenim narodnim duhom i zanesenim stvaralačkim kulturnim radom, možemo istaknuti tri velikana koji su svojim radom stvorili ili utrli put profesionalizaciji glazbe u Hrvatskoj. Njihov doprinos vidljiv je u radu mnogih skladatelja koji će kasnije stvarati u narodnom duhu i tražiti nadahnuće u hrvatskom folkloru i narodnom stvaralaštvu.

Ferdo Wiesner Livadić

Ferdo Wiesner Livadić

FERDO WIESNER LIVADIĆ

Rodio se 30. svibnja 1799. godine u Celju, odakle se 1809. godine s obitelji seli u Samobor. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i tu stječe glazbeno obrazovanje učeći pjeva­nje i violinu. Godine 1815. odlazi u Graz na studij prava i usporedno studira glazbu kod skladatelja Anselma Hüttenbrennera. Njegovu nadarenost kao violinista, pijanista i skladatelja prepoznaje i Štajersko glazbeno društvo koje ga proglašava počasnim članom.

Nakon diplome na pravnom fakultetu želio je otići u Beč nastaviti glazbeno usavršavanje, međutim, prema očevoj želji, vraća se u Samobor i preuzima brigu o imanju.

Kao jedan od vođa Hrvatskog narodnog preporoda, Livadić je stvarao u duhu tog preporodnog vremena, skupljajući narodno blago i koristeći ga u svojim skladbama.

Dakle moji pjesmotvori jesu pokušaji jednog naturaliste.

Prvi se među preporoditeljima odvažio na skladanje hrvatskih stihova. U svome je domu jedne zimske večeri 1833. godine na tekst Ljudevita Gaja skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu Još Hrvatska ni propala.

Pjesma je prvi put javno izvedena u tadašnjem Zagrebačkom kazalištu 7. veljače 1835. godine u međučinu njemačke predstave Josefa Schweigerta Die Magdalenen Grotte bei Ogulin. Otpjevana na hrvatskom jeziku, doživjela je burne ovacije i redovno je kasnije izvođena u reprizama. Pjesmu je otpjevala tada šesnaestogodišnja plemkinja Sidonija Erdödy. U povijesti hrvatske vokalne glazbe to je bila prekretnica jer bilo je to prvo javno pjevanje na hrvatskom jeziku.

tsManje je poznato da je Ferdo Livadić skladao glazbene točke za prvu dramu na hrvatskom jeziku Juran i Sofija ili Turci pod Si­skom na tekst Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, izvedenu u Zagrebu 1840. godine. Međutim, glazba je zagubljena.

Pod utjecajem europskog romantizma Livadić je ispisao naj­ljepše primjerke klavirskih minijatura i solo pjesama. Najpoznatija klavirska minijatura je Nocturno u fis-molu iz 1822. godine koji spada u rane europske priloge toj klavirskoj vrsti. Nastaje nakon prvih nokturna Johna Fielda i prije Chopinovih 1827. godine.

Poznate su njegove solo pje­sme: Kamena dieva, Samobor, Uspavanka, Udaljenoj ljubi, Pre­lja, Ružica. Sve ove solo pjesme pisane su na stihove poznatih književnika Ivana Kukuljevića-Sak­cinskog, Antuna Mihanovića i Petra Preradovića.

Skladao je više od četrdeset godina, uglavnom solo popijevke i klavirsku glazbu. Ostao je sačuvan opus od sto četrdeset hrvatskih popijevki, desetak slovenskih, četrdeset pet njemačkih, trideset dvije crkvene, četrdeset koračnica za klavir, dvadeset plesova i dvadesetak raznih drugih skladbi.

U kasnijoj dobi Livadić se po­vlači iz glazbenog života. Umire 8. siječnja 1879. godine, a pokopan je na samoborskom groblju.

Livadić je u svom dvorcu u Samoboru bio domaćin svim istaknutim osobama tadašnjeg kulturnog života, stranim umjetnicima i vođama Hrvatskog narodnog preporoda. Upravo zahvaljujući njegovoj aktivnosti, Samobor je u prvoj polovici XIX. stoljeća postao oaza hrvatskog kulturnog razvoja.

Svojim je djelom otvorio put hrvatskoj nacionalnoj glazbi Vatroslava Lisinskog i Ivana Zajca.

Nastavak u idućem broju…

Autor: Ariana Deranja[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]