Trebao bih biti žalostan ako sam svojim djelima publiku uspio samo razonoditi, volio bih da sam ih učinio boljim ljudima.
G. F. Händel
Glazbeni svijet ove godine obilježava 250. obljetnicu smrti skladatelja Georga Friedricha Händela. Ovaj njemačko-engleski skladatelj obišao je gotovo sva glazbena središta tadašnje Europe, usvojio njihove glazbene tekovine te im pridodao obilježja svoje vlastite osobnosti, stvorivši pritom glazbu koja zrači dostojanstvenošću i životnim optimizmom. Uz glazbu J. S. Bacha, Händelova se instrumentalna, orkestralna i vokalna glazba smatra najvrednijim izričajem visokog baroknog stila.
Biografija
Rođen je 23. veljače 1685. godine u gradu Halleu u istočnonjemačkoj pokrajini Sachsen-Anhalt, iste godine kad su rođena i druga dvojica velikih baroknih majstora, Johann Sebastian Bach i Domenico Scarlatti.
Pokazivao je značajan glazbeni talent već u ranoj mladosti; do sedme godine bio je vješt izvođač na čembalu i orguljama, a s devet godina počinje skladati. Jedino formalno glazbeno obrazovanje dobio je od vrsnog lokalnog orguljaša i pedagoga Friedricha Wilhelma Zachowa, koji ga je poučio tehnici sviranja i kompoziciji, a sam Händel marljivo se bavio proučavanjem harmonije i suvremenih glazbenih stilova.
Poštujući očevu želju, započinje studij prava, no ubrzo ga napušta i u svojoj sedamnaestoj godini postaje katedralni orguljaš u rodnom gradu. Godine 1704. seli se u Hamburg, gdje prihvaća položaj glazbenika u orkestru operne kuće. Ovdje upoznaje značajne operne skladatelje i teoretičare Johanna Matthesona, Christopha Graupnera, Reinharda Keisera te, slijedeći njemački skladateljski stil tog vremena, sklada svoje prve opere, Almiru i Nerona, koje postižu zapažen uspjeh.
Putovanja
Između 1706. i 1709. godine Händel putuje Italijom (Firenca, Rim, Napulj, Venecija), gdje upoznaje talijanski operni stil i nove trendove, te susreće važne osobe iz vjerskog i svjetovnog života koje će znatno utjecati na njegovu budućnost (obitelj Medici, markiz Ruspoli i kardinal Ottoboni, te skladatelji Arcangelo Corelli i Domenico Scarlatti).
U Italiji Händel sklada opere po uzoru na talijanski operni stil. Rodrigo je skladan 1707. godine u Firenci, a Agripina (1709.) postiže spektakularan uspjeh u Veneciji, pokazujući njegovu skladateljsku zrelost, te postavlja temelje njegovoj reputaciji vrsnog opernog skladatelja.
Händel i Bach – dva velikana barokne glazbe
Bach i Händel nalik su na dvije velike rijeke što izviru jedna blizu druge na vrhuncu iste gore, ali teku niz njene suprotne strane i utječu u dva međusobno vrlo udaljena mora. Ovim je riječima njemački muzikolog Hugo Riemann obilježio razlike među dvojicom najvećih predstavnika barokne glazbe.
Ostvarenja obojice predstavljaju vrhunce barokne glazbe. Kao djecu iste epohe povezuju ih, razumljivo, mnoge zajedničke crte, no teško je među suvremenicima naći umjetnike koji bi se po karakteru, životu te ostvarivanju umjetničkih ideala više razlikovali.
Rođeni su iste godine, u dva obližnja mjesta, a nikad se nisu sreli. Obojica su pred kraj života oslijepili te su svoja djela morali diktirati.
Bach je bio miran, povučen i skroman, duboko religiozan. Nije težio priznanju i naknadi za svoj rad. Händelov duh je, naprotiv, bio nagao i borben do pobjede ili poraza. Händel je obišao gotovo sva glazbena središta Europe, boravio u društvu vladara i knezova. Postao je i ostao popularan, dok su Bachova djela nakon njegove smrti utonula u zaborav. Također, da bi se potpuno razumjela i osjetila Bachova glazba, potrebna je sabranost i duhovna pripremljenost. Händelova je glazba uvijek zvučna, puna ritma, on voli jasno, pregledno vođenje dionica, za razliku od Bacha koji glasove svoje partiture prepleće, sukobljava i razdvaja. Dok je Händelova glazba jednostavnija, i više djeluje svojim zvučnim bogatstvom i dostojanstvenošću, Bachova je složenija, misaonija i u većoj mjeri odraz njegovih intimnih proživljavanja.
Također sklada i mnoga sakralna djela, oratorije te mnogobrojne manje svjetovne kantate u opernom stilu. Poznati psalam Dixit Dominus je iz ovog perioda, kao i oratoriji Uskrsnuće i Trijumf vremena.
U Njemačku se vraća 1710. godine, gdje prihvaća mjesto kapelmajstora, skladatelja i dirigenta na dvoru kneza Georga Ludwiga od Hannovera, no vrlo brzo odlazi u London, gdje s operom Rinaldo postiže velik uspjeh. Od 1712. godine trajno se nastanjuje u Velikoj Britaniji, koja mu ostaje dom do kraja života. Prihvaćajući britansko državljanstvo anglikanizirao je svoje ime u George Frideric Handel.
Bavi se skladanjem glazbe za crkvu i dvor, a 1717. godine ulazi u službu Vojvode od Chandosa, pod čijim patronatom sklada oratorij Esther i Himne iz Chandosa za zbor i orkestar. U ovom periodu, pod utjecajem engleske pastoralne opere, na temelju Ovidijevih Metamorfoza, nastaje Acis i Galatea, Händelovo prvo dramsko djelo na engleskom jeziku, koje će postati najizvođenije djelo za njegova života.
Tijekom dvadesetih i tridesetih godina XVIII. stoljeća Händel sklada opere talijanskog stila namijenjene londonskim opernim pozornicama. Kao osnivač i ravnatelj Kraljevske glazbene akademije, sklada neke od svojih ponajboljih opera, najčešće zasnovanim na klasičnim tekstovima, kao što su Ottone, Kserkso, Radamisto, Julije Cezar, Rodelinda, Tamerlan, i dr. Surađivao je i s drugim opernim kućama, no suočen s padom popularnosti klasične opere i privremeno onesposobljen nakon moždanog udara koji je pretrpio 1737. godine, Händel se okreće drugim glazbenim oblicima.
Stvara djela manje formalnog karaktera, koja su počela sve više privlačiti novu vrstu publike – englesku srednju klasu. Händela smatramo utemeljiteljem engleskog dramatskog oratorija, s arijama i velikim svečanim zborovima, gdje je maksimalno došao do izražaja njegov melodijski talent. Oratorijima Athalia, Izrael u Egiptu, Samson, Salomon, a posebno Mesija, poklonio je engleskoj glazbi neka od njenih najljepših ostvarenja.
Ništa manje uspješno bavio se i instrumentalnom glazbom, uključujući neke od njegovih slavnih koncerata: solo koncerte iz Opusa 4 (pet za orgulje i jedan za harfu) i Concerte grosse iz Opusa 6. Kao skladatelj Kraljevske kapele, skladao je mnoga djela za potrebe kraljevske obitelji, kao što su četiri himne za krunidbu kralja Georgea II. Jedna od njih, Prorok Zadok, od tada se izvodi na svakoj britanskoj krunidbenoj ceremoniji.
U starosti ostaje bez vida, ali nastavlja skladati. Umire u Londonu, 14. travnja 1759. godine, i uz najviše državne počasti biva pokopan u Westminsterskoj opatiji.
Händel se nikada nije oženio i svoj je privatni život držao u tajnosti. Za razliku od većine skladatelja, stekao je tijekom života razmjerno velik imetak i bio je poznat kao velik donator. Za potrebe bolnice Foundling redovito se svake godine, sve do skladateljeve smrti, održavao dobrotvorni koncert, a novčano je pomagao i siromašne glazbenike s obiteljima.
Glazbena ostavština
Händel je stvarao pod jakim utjecajem velikih skladatelja talijanske barokne ere, kao i engleskog skladatelja Henrya Purcella. Njegov je rad opsežan i obuhvaća 42 opere, 29 oratorija, concerte grosse, suite, preko 120 kantata, trija i duete, mnogobrojne arije, komornu glazbu, velik broj ekumenskih djela, ode i serenate, te 16 koncerata za orgulje.
Händelovi Concerti grossi odaju majstora polifonije, te obiluju raznovrsnim ugođajima, osobito iz prirode. Popularni su Händelovi Concerti grossi Opus 3 i Opus 6, skladba Kukavica i slavuj, te 16 suita za instrumente s tipkama od kojih je najpopularnija Harmonični kovač. Izvanrednu popularnost donijela je Händelu Glazba na vodi, velika suita u 30 stavaka skladana kao glazbena podloga za vožnje brodom po rijeci Temzi bivšeg Händelovog patrona, hanoverskog kneza, koji je 1714. godine postao engleski kralj George I.
Händelove opere pisane su u talijanskom stilu, ali bez pretjeranih isticanja vokalnog virtuoziteta, čemu su robovali talijanski skladatelji toga vremena. Sadržaj im je pretežno povijesnog karaktera (Julije Cezar, Kserkso, Tamerlan). Nakon Händelove smrti, njegove talijanske opere pale su u zaborav, no jedan mali broj odlomaka iz tih opera ostao je popularan, kao arija Ombra mai fù iz Kserksa.
Krunu Händelova stvaranja predstavljaju oratoriji kojima je posvetio posljednje razdoblje svoga rada: Mesija, Juda Makabejac, Izrael u Egiptu, Šaul, Heraklo, i dr. Njegovo najpoznatije djelo, oratorij Mesija, danas predstavlja jedno od najpopularnijih i najizvođenijih vokalno-instrumentalnih djela.
Prilikom prve izvedbe Mesije u Londonu (1743.), kad je zbor zapjevao Gospodin Bog svemogući vlada, kralj George III. i svi gosti u publici ustali su i stajali sve dok zbor nije završio. Nekoliko dana poslije, Händela je posjetio Lord Kinnout koji mu je čestitao na velikoj zabavi. Händel mu je na to odgovorio: Moj gospodine, trebao bih biti žalostan ako sam ih samo razonodio, volio bih da sam ih učinio boljima.
Nakon praizvedbe tog djela u Dublinu (1724.), jedan je kritičar napisao: Najbolji poznavaoci glazbe ocijenili su taj oratorij najsavršenijim glazbenim djelom. Riječi nisu dovoljne da izraze užitak što ga je glazba pružila začuđenom i zadivljenom slušateljstvu.
Za potrebe brojnih svečanosti, obljetnica, vjenčanja, krunidbi, Händel je skladao i popriličan broj takozvane ceremonijalne glazbe, ostvarujući gotovo uvijek iznimno efektna djela koja su i danas gotovo nezaobilazna kada su svečanosti u pitanju. Poznat je i po tome što je u svoja djela počeo uvoditi instrumente koji do tada nisu bili česti, te ih je time popularizirao: violu d’amore i violettu marinu (Orlando), lutnju (Oda danu svete Cecilije), trombon (Šaul), klarinet i kornet (Tamerlan), tiorbu, francuski rog (Glazba na vodi), kontrafagot, violu da gamba, zvona, orgulje i harfu (Julije Cezar, Aleksandrova gozba).
Iako je Händel danas najviše poznat po tek nekoliko djela, poput Glazbe na vodi i Mesije, ponovnim buđenjem interesa za baroknu glazbu šezdesetih godina prošlog stoljeća oživjelo je i zanimanje za Händelove talijanske opere. Agripina, Rinaldo, Orlando, Alcina, Ariodanta i Kserkso i danas se izvode diljem opernih kuća i koncertnih dvorana, no po nekima su najbolje Julije Cezar i Rodelinda, koje su zbog svoje orkestracije i vokalnih dijelova redovito nalaze na repertoarima opernih kuća.
Händelova ostavština leži u dramatskoj snazi i lirskoj ljepoti sve njegove glazbe. Njegova sposobnost izgradnje scene oko jednog karaktera vidljivo je utjecala na Mozarta i Rossinija. Händelova najveća ostavština budućim naraštajima nedvojbeno je njegov dramatski oratorij, stvoren djelomično iz postojećih opernih tradicija, a djelomično njegovom vlastitom muzičkom imaginacijom. Oratoriji Haydna i Mendelssohna duguju bez sumnje mnogo Händelovim.
Njegova je glazba bila vrlo cijenjena i popularna još za njegovog života. Primjerice, premijeri djela Glazba za kraljevski vatromet prisustvovalo je dvanaest tisuća ljudi.
Jedan je od prvih glazbenika kojem je, nedugo nakon smrti, napisana biografija i kojem se obilježila stogodišnjica rođenja (1785.), te kojem je objavljen cjelokupan skladateljski opus (četrdeset svezaka).
Općenito, bio je vrlo uvažen među kolegama glazbenicima, kako za vrijeme života, tako i danas. Poznata je Mozartova izjava o Händelu: Händel razumije efekte bolje od ikoga od nas. Kada odluči postići učinak, udara kao munja. Beethoven ga je smatrao majstorom nad majstorima…. najvećim skladateljem koji je ikada živio… Pognut ću svoju glavu i koljena pred njegovim grobom… Ugledajte se u njega, svi kompozitori svijeta, i naučite kako jednostavnim sredstvima postizati najveće učinke!
Autor: Maja Pehar[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
