Frederic Chopin

George Sand

Djetinjstvo u Varšavi

Frederic Chopin je poljski skladatelj i pijanist iz razdoblja roma-ntizma. Rodio se 1. ožujka 1810. godine u Želazowoj Woli u Poljskoj, no odrastao je u Varšavi kamo njegovi roditelji sele uskoro po njegovom rođenju.

Biografi pišu da je njegov dom bio gnijezdo u kojem je kao sin jedinac bio okružen ljubavlju majke, oca i sestara, te glazbom. Njegov otac Nicolas bio je Francuz koji je podučavao francuski na Varšavskom liceju, a izgleda da je i sam bio glazbeno nadaren; svirao je flautu i violinu. Majka mu je pripadala poljskom plemstvu, bila je vrlo religiozna, svirala je klavir i lijepo pjevala. Starija Chopinova sestra Ludwika davala mu je prve poduke na klaviru i prema biografima bila čitav život odani prijatelj i suputnica kakvu nije uspio pronaći među ženama koje su ga voljele. Bilo je to vrijeme kad su tekovine europskog građanskog društva još bile žive: pisala su se lijepa pisma, ljudi su jedni drugima posvećivali pjesme, skladali kompozicije, u kućama se sviralo i pjevalo, a poznato je da su Chopin i sestra Emilka roditeljima za imendane izvodili komedije koje su sami sastavljali, naravno uz klavirsku pratnju starije sestre Ludwike. Chopinovi roditelji držali su internat za dječake koji je bio na vrlo dobrom glasu. Tu su se održavali sati stranih jezika i glazbe, govorio se francuski pa se smatralo vrlo otmjenim davati dječake kod “gospode Chopinovih”. Sam Frederic često je odlazio i na selo te se tamo upoznao s poljskom narodnom glazbom čije je elemente kasnije ugrađivao u svoje stvaralaštvo.

Kako se tradicionalno smatra, obitelj u kojoj se čovjek rađa i stječe prve neizbrisive utiske dio je sudbine čovjeka i odgovara njegovim potrebama i zadatku na ovom svijetu. Zahvaljujući dobroj sudbini, Chopin je od najranijih dana bio izložen dobrim utjecajima i imao podršku svojih bližnjih.

Prvi učitelji i prve kompozicije

Prvi učitelj sedmogodišnjem Chopinu bio je Wojciech Zywny. Tada se pojavljuje i prvo Chopinovo tiskano djelo Poloneza u g-molu. Ovaj učitelj, koji ga je podučavao šest godina, upoznaje Chopina s Bachom koji je u to vrijeme bio gotovo zaboravljen i potisnut mode-rnom talijanskom operom. Smatra se da mu je Bach u kasnijim godinama bio utočište pred lavinom moderne glazbe s kojom se borio u Varšavi. Sljedeći učitelj bio mu je Wilhelm Würfel.

U Varšavi se u to vrijeme mnogo svira, a glazbene se večeri odvijaju gotovo isključivo u salonima varšavskih velikaša. Od najranijeg djetinjstva Chopin je prisu-stvovao koncertima velikih virtuoza poput Paganinija, upoznao je Jana Nepomuka Hummela i njihovi su koncerti ostavili velik utisak na njegovu dušu.

Prvi javni nastup kao pijanist Chopin je imao u devetoj godini. Iste godine predao je ruskoj carici Mariji Fjodorovnoj rukopise dviju novokomponiranih poloneza. Ljupki Chopin postaje ljubimac Varšave, miljenik aristokratskih salona, i iz tog vremena potječe njegova opčinjenost tim iluzornim rajem salonskih parketa, jarkih svjetala, svilenih toaleta i posluge u livrejama koja ga nikad nije potpuno napustila. No uviđa i njihovu površnost.

Iz tog su razdoblja sačuvana mnoga Chopinova pisma koja odišu živošću, srdačnošću, bistrinom, duhovitošću, nerijetko nadopunjena karikaturama različitih osoba. Imao je izuzetnu moć zapažanja, pisma su puna portreta, skica, pejzaža. Volio je crtanje i kazalište, a posjedovao je glumački i imitatorski dar.

U dvanaestoj godini susreće poznatog glazbenog pedagoga Jozefa Ksaweryija Elsnera, ravnatelja opere i konzervatorija u Varšavi, koji mu daje privatne satove iz kontrapunkta i harmonije, da bi kasnijim pre­laskom na konzervatorij Chopin potpuno prešao pod njegovo okrilje. Konzervatorij je bio mjesto budućih glazbenika s naizgled istim ciljem, ali kao i u svemu, malo ih je bilo poput Chopina koji su svirali iz čiste unutrašnje potrebe. Na posljednjem Chopinovom ispitu Elsner je napisao: Chopin Frederic. Izuzetne sposobnosti. Glazbeni genij.

Elsner je odmah uočio Cho­pinov dar pa ga je više usmjeravao nego obučavao. Ovaj je postupak bio idealan za Chopina koji nije bio “glazbeni zanatlija” već je trebao donijeti nešto novo. Na jednom mjestu Elsner piše ovako: U učenju kompozicije ne treba davati previše podrobne propise, a naročito učenicima čije su sposobnosti vidne, upadljive: neka ih sami pronalaze kako bi mogli nadići sebe i doći do otkrića onog što još nije otkriveno.

Prava je sreća da je Chopin naišao na takvog učitelja koji je, kako je rekao njegov biograf Jaroslaw Iwaszkiewicz, zaštitnički bdio nad njegovim razvojem, bojeći se da suvišnim pedantizmom ne obriše prah s leptirovih krila njegovog genija. Svoj stav o Chopinovom urođenom geniju učitelj mu otvoreno iskazuje u pismima, podsjećajući ga, s ponosom, da je on prvi uočio njegove neobične sposobnosti: …našem Fredericu je previše dobro poznato da ga ja veoma poštujem i volim – veoma volim, jer on to kao čovjek-genij zaslužuje od svih koji su kadri u tome se razabrati.

Dakle, Chopinovo djetinjstvo proteklo je u okrilju obožavanja. Vrlo rano su mu dali do znanja da u sebi ima nešto veliko, dar koji treba iskoristiti. Borio se između tog velikog zadatka i svih onih stvari koje donosi mladost – želju za zabavljanjem, zaljubljivanje, druženje, ćudljivost karaktera. Od najranijeg djetinjstva Chopin je imao krhko zdravlje i bio vrlo mršav tako da će ga teškoće sa zdravljem pratiti čitav život.

Tadašnja varšavska publika naviknuta na plesnu i popularnu glazbu tražila je isto i od skladatelja kao uvjet za dobar prijem. Publika, ljubitelj prosječnosti, o čemu je govorio i veliki Goethe, ravnatelj vajmarskog kazališta, bila ja sklona diktirati umjetnički život. Zato Goethe kaže da je nastojao obrazovati publiku i uzdići joj ukus, jer ako se na sceni daju banalne stvari, publika se na to navikne pa to isto i traži, što je začarani krug poguban za temeljnu ulogu umjetnosti – oplemenjivanje čovjeka. Chopin je izražavao ono što je nosio u sebi, a ne isključivo ono što se sviđalo publici. Tako na jednom mjestu piše: Prvi Allegro, dostupan malobrojnima, postigao je uspjeh, ali, kako mi se čini, samo zato što je bio red diviti se – “kako je to lijepo” – i izigravati znalce!

S nekih devetnaest godina Chopin kratko putuje u Krakow, Prag, Berlin, Beč i stječe prva iskustva o “velikom svijetu”. Kad je bio u Berlinu, poslušao je nekoliko opera i prema njegovu sudu, jedino se Handelov oratorij Praznik svete Cecilije približio idealu koji je stvorio o velikoj muzici.

U Beču, gradu u kojem su nekada stvarali veliki bečki klasici Mozart, Beethoven i Haydn, nije bilo ni traga sjaju ovih velikana koji su sišli sa scene. Ono što tu zatječe postaje predmet Chopinovih ne baš blagih opaski. U Beču održava besplatne koncerte s oskudnim brojem djela, ali ona odišu svježinom i novim pa postaje “nova igračka bečke aristokracije”. Iz tog vremena izdvajaju se Rondo a la Krakowiak i Varijacije na temu “La ci darem la mano” iz Mozartove opere Don Giovanni.

U mladosti izvodi dosta gla-zbenih improvizacija (nadahnuto sviranje bez pripreme), od kojih se ništa nije sačuvalo. Tradicija improvizacije, koje danas gotovo da nema pri izvođenju kompozicija, potječe od velikih umjetnika. Bach je bio veliki majstor improvizacije i znao je dva sata improvizirati na jednu temu.

Chopinovi su mladenački dani u stvaralačkom smislu bili iznimno plodno razdoblje. Izdvajaju se Rondo a la Mazurka, Rondo a la Krakowiak, Koncert u e-molu, Koncert u f-molu, Fantazija na poljske teme, nokturni, etide. Sva ova djela imaju svijetao ton, ispunjena su najljepšim i najčišćim osjećanjima mladog, obožavanog umjetnika.

Odlazak u Beč

Chopin napušta Varšavu u svojoj dvadesetoj godini. Prva mu je stanica bila Beč u kojem ovaj put ostaje osam mjeseci. U stranom se svijetu uvjerio u ono što su oslikavali veliki književnici poput Balzaca, Prousta i drugih kad su govorili o buržujskom društvu, tj. ponašanju ljudi u situaciji kad im bivši prijatelj u nevolji zatraži pomoć. Bilo je to razdoblje njegovog sazrijevanja u samoći i upoznavanja naličja svijeta kojeg je ponešen uspjesima i u mladenačkom zanosu vidio samo u ružičastom svjetlu. U jednom pismu iz tog vremena kaže: Svi ovi ručkovi, večere, koncerti, plesovi kojih sam sit do grla, dosadni su mi: tako mi je ovdje tužno, gluho, sumorno. Sve to ja volim, ali ne kad je ovako okrutno. Ne mogu činiti što mi drago, moram se svečano oblačiti, frizirati, obuvati; u salonu glumim da sam miran, a kad se vratim kući, grmim na klaviru.

Odlazak u Pariz

Nakon osam mjeseci besplodnog stvaralaštva, odlučuje otići u davno sanjani Pariz. Prvi Chopinovi utisci o Parizu bili su da je on najveća vrlina i najveći porok, možeš činiti što god ti se sviđa i nitko te neće ni pogledati. U pariškoj džungli u kojoj je svatko zauzet vlastitom borbom za dobit, karijeru, u kojoj je čovjek čovjeku vuk, našao se naš senzibilni i plemeniti umjetnik sasvim sam. Bilo mu je teško jer mu se činilo da nigdje nema toliko pijanista kao u Parizu, a on sam nije imao novca i crpio je posljednje zalihe od rodite-lja. Ali, sreća mu je bila naklonjena i zahvaljujući zaštiti nekih poljskih obitelji, otvaraju mu se vrata visokog društva pariške aristokracije. Davao je satove klavira, a velik izvor prihoda bile su i kompozicije koje sklada kao posvete tadašnjim velikašima, tako da je s vremenom postao jedan od najbogatijih Poljaka u Parizu. Vrlo se brzo nametnuo visokoj pariškoj aristokraciji. Poznavao je Franza Liszta, Hectora Berlioza, Felixa Mendelssohna, Roberta Schumanna, Vincenza Bellinija, Eugena Delacroixa, Honorea de Balzaca i mnoge druge.

Jedna od Chopinovih odlika, koju skladatelj Franz Liszt podvlači, bila je i ta da njegova individualnost nikoga nije gušila i da se nikada nije uplitao u tuđe sudbine. Liszt je također rekao da je Chopin, iako naizgled povezan s tadašnjim poznatim osobama, njima uvijek ostajao tuđ.
Ulazim u najviše krugove, sjedim među ambasadorima, kneževima, ministrima; a čak ni sam ne znam kakvim čudom, jer se sam nisam gurao. Za mene je to veoma potrebno, jer otuda, kažu, dolazi dobar ukus; jer odmah si darovitiji ako su te slušali u engleskoj ili austrijskoj ambasadi, ako te je protežirala kneginja Vaudemont…

Chopin i George Sand

Jedan od najintrigantnijih dije­lova Chopinova života bila je njegova ljubavna veza sa slavnom spisateljicom George Sand, ekstra­vagantnom ženom poznatom u cijelom Parizu. Smatra se da je ta veza bila korisna za Chopina jer mu je omogućila da u miru stvara svoja djela. Na njenom seoskom imanju u Nohantu provodili su zajedno s njeno dvoje djece sva ljeta u razdoblju od 1839. do 1846. godine. Ovdje se Chopin mogao odvojiti od pariške vreve i tu su nastala njegova najvažnija, najveličanstvenija i najzrelija djela. George Sand postavila se materinski i zaštitnički prema Chopinu, koji je tada već bio izrazito slabog zdravlja. Jedan od mnogobrojnih gostiju koji su dolazili kod gospođe Sand bio je i veliki slikar Eugen Delacroix kojeg je Chopin odmah oduševio. Delacroix je izradio i Chopinov portret. U svom dnevniku je zapisao: Vodim sada beskrajne razgovore sa Chopinom, kojeg veoma volim; on je doista izuzetan čovjek, najistinskiji umjetnik kojeg sam u životu sreo. On je jedan od malobrojnih umjetnika kojima se čovjek može diviti i poštivati ih.

Chopinov opus

Chopin je skladao isključivo glazbu za klavir, koja je danas enciklopedija za sve one koji žele postati pija-nisti, a to se pogotovo odnosi na njegove etide. Chopinovo stvaralaštvo obuhvaća 166 vrlo raznovrsnih djela i to poloneze, valcere, mazurke, scherze (šale), nokturne (noćne muzike), etide, sonate, preludije, balade, itd. U njima se osjeća utjecaj rodne Poljske i njenih motiva, pa tako mazurke i poloneze koje sklada predstavljaju cjelinu složenu od poljskih narodnih plesova – mazureka, kujavijaka i obereka. Chopinovi valceri nisu pogodni za ples kao bečki: oni su ili prebrzi ili prespori i nemaju svi vedar ton. Općenito, kroz Chopinova djela izbijaju različita raspoloženja, od veselog do sjetnog i melankoličnog.

Chopin je bio virtuoz na klaviru. Franz Liszt je zabilježio: On je svemu davao neopisivu otmjenost, vibrirajući impuls koji je, kako se činilo, brisao sve materijalno, obraćajući se izravno slušateljevoj duši bez posredovanja čula.

Nakon raskida devetogodišnje veze s George Sand, Chopinovo zdravstveno stanje naglo se pogoršavalo zbog uznapredovale tuberkuloze.

U posljednjim danima zašti­tnice su mu bile njegova učenica Jane Stirling iz Škotske i njena sestra. Prije nego što ih je posjetio u Londonu, održao je posljednji koncert u Parizu, sedam dana prije početka revolucije 1848. godine. La Gazette musicale objavila je oduševljenje posljednjim Chopinovim koncertom u Parizu.

Iako vrlo bolestan, koncer­te je održavao i u Engleskoj, i to u Manchesteru, Glasgowu i Edin­burghu. Svladan bolešću vraća se u Pariz i umire od tuberkuloze u trideset devetoj godini života. Dok je ležao na samrtničkoj postelji, posjećivali su ga mnogi prijatelji i poznanici, sve više svjesni veličine ovog skladatelja i pijanista. Tijelo mu je sahranjeno u Parizu, a srce prenijeto u Crkvu Svetoga križa u Varšavi, u skladu s njegovom oporukom.

I za kraj, riječi Chopinovog učenika Georgea Mathiasa: Oni koji su slušali Chopina mogu reći da nikad više nisu čuli ništa sli­čno. Njegovo sviranje bilo je kao njegova muzika; kakva sloboda i kakva snaga, da, snaga. Ali trajalo je to samo kroz mali broj taktova… Taj čovjek je sav treptao. Klavir je počeo živjeti najintenzivnijim životom. Instrument koji ste slušali kad je Chopin svirao, nikad nije postojao; tek pod Chopinovim ­prstima instrument je postao klavir.

Autor: Biljana Lukarić