Flauta

Najstarija flauta je ujedno i najstariji glazbeni instrument čija se starost procjenjuje na trideset i pet tisuća godina. Pronađena je u špilji Hohle Fels, u ­Njemačkoj, a izrađena je od ptičjih kostiju.

Flauta je jedan od najstarijih i najraširenijih glazbenih instrumenata na svijetu. Poznata je od prapovijesnih vremena, a susrećemo je u različitim oblicima kod gotovo svih naroda svijeta. Najstarije flaute izrađivane su od kosti ili rogova, trske, drveta, gline i drugih prirodnih materijala.

Flautu se smatra pretečom svih današnjih puhačkih instrumenata, a tome u prilog govori i porijeklo njezina imena. Naziv flauta dolazi od latinskog pridjeva flatus koji znači puhaći, puhajući (instrument).

U širem smislu, flautama nazivamo instrumente srodne u načinu proizvodnje tona, pa ovdje spadaju različiti oblici frula (koji su samo jednostavniji oblici ovog instrumenta), kao i razne zviždaljke, fućkaljke i okarine.

Tijekom cijelog svog dugačkog razvoja flauta se javljala u dva osnovna oblika: uzdužni i poprečni. Uzdužna flauta ima otvor na vrhu cijevi i u cijev se puše odozgo, pa se ovaj oblik flaute uopćeno naziva tipom frule.¹ Za razliku od uzdužne, poprečna flauta ima otvor za puhanje sa strane, pri gornjem kraju instrumenta, pa to uvjetuje i drugačiji položaj instrumenta kod sviranja.

Iako danas flautu uglavnom zamišljamo kao metalni instrument, ona se po svojim tonsko-tehničkim osobinama i po tradiciji ubraja među drvene puhačke instrumente, a ono što je razlikuje od ostalih puhačkih instrumenata način je dobivanja tona. Zvuk nastaje puhanjem u usnik svirale ili puhanjem u otvore na samoj svirali; unutar cijevi instrumenta stvara se zračni jezičak koji počinje titrati stvarajući mekan ton, a zrak koji bježi kroz otvore instrumenta dodaje prepoznatljiv šum. Otvaranjem i zatvaranjem određenih otvora, odnosno rupica na tijelu instrumenta, mijenja se visina, odnosno nagib zračnog stupca i time se pro­izvode tonovi različitih visina.

Mitologija i simbolizam

Stari su narodi muziku općenito smatrali Božjim darom. U svim se mitovima Istoka i Zapada flauti pripisuju božansko porijeklo i nadnaravne moći.

U jednom od najčešćih prikaza, indijski bog Krišna pojavljuje se kao pastir koji svira flautu. Zvuk njegove flaute zaustavlja tokove rijeka, a ptice se spuštaju na zemlju da bi ga slušale. U hinduističkoj tradiciji zvuk Krišnine flaute ispunjava ljudsko srce božanskom ­ljubavlju.

Kineska legenda o Xiao Sheu i Long Yuu spominje natprirodne vrline zvuka frule – sheng. Od njega nastaju lagani povjetarci, šareni oblaci i feniksi koji odvode spomenuti par na Otoke besmrtnika. Zvuk frule nebeska je glazba, glas anđela. Taoisti govore i o željeznoj fruli koja presijeca korijene oblaka i cijepa stijene, što je dovodi u vezu s gromom i kišom i čini je simbolom plodnosti.

U Mozartovoj operi Čarobna frula instrument ima posebno mjesto u dramaturgiji i postaje jedan od glavnih likova priče. Frula nastaje od grane tisućljetnog hrasta u jednoj olujnoj noći dok sijevaju munje. Bogovi su joj podarili čarobnu moć da onoga tko u nju zasvira štiti od svih nevolja i da sve one koji slušaju njezin zvuk vodi na put dobra, na put prema božanskim izvorima.

Na jugozapadu sjevernoameričkog kontinenta, posebno kod kultura Hopi, Anasazi i Zuni, susreće se legenda o Kokopeliju. Kokopeli se prikazuje kao grbav čovjek koji svira flautu, a njegove prikaze susrećemo na stijenama i na zidnim slikarijama u špiljama. Poznat je kao učitelj, iscjelitelj, simbol je sreće i veselja. Svirajući flautu, Kokopeli najavljuje proljeće i tjera zimu, razgovara s vjetrom i nebom, a njegova flauta može se čuti u proljetnom povjetarcu koji donosi toplinu nakon hladne zime.

I u islamskoj je tradiciji trščana frula važan simbol. Mevlana Dželaludin (Jalal-od-Din) Rumi, osnivač derviškog reda Mevlevi, u svom obraćanju Bogu kaže: “Mi smo frula, a glazba dolazi od Tebe.” U jednom četverostihu govori: “Poslušaj trstiku, ona priča toliko toga! Ona kazuje skrivene tajne Uzvišenog; njezino je lice blijedo, a nutrina prazna. Glavu je prepustila vjetru i ponavlja: Bože, Bože, bez riječi i bez jezika.” Ovi derviši upotrebljavaju trščanu frulu tijekom svoje ceremonije, sema, koja se izvodi kao ples uz muziku. Frula simbolizira dušu odvojenu od njezina božanskog izvora, kojemu se želi vratiti, te zbog toga jadikuje.

Rumi priča da je prorok Muhamed otkrio svom zetu Aliju tajne koje ovaj nije smio odati. Četrdeset dana Ali se trudio održati riječ, a onda je, ne izdržavši, otišao u pustinju, nagnuo glavu nad otvor bunara i počeo pričati… U ekstazi mu je slina pala u vodu bunara, a malo zatim iz njega je izrasla trstika. Jedan ju je pastir odrezao, probio na njoj otvore i počeo svirati u sviralu. Njegove su melodije očaravale slušatelje i postale su nadaleko slavne. Vijest o tome došla je i do proroka, koji je dao dovesti pastira i zamolio ga da svira. Svi prisutni pali su u ekstazu. “Te su melodije”, reče tada prorok, “tumačenje misterija koje sam u tajnosti povjerio Aliju. Onaj koji među ljudima nema čistoće, taj u melodiji frule ne može čuti tajne, niti u njima uživati, jer ­potpuna je vjera užitak i muka”.

U grčkoj mitologiji jednostruka flauta pojavljuje se kao atribut Euterpe, muze tragedije. U staroj Grčkoj frule su se upotrebljavale naročito prilikom svečanosti u slavu boga Pana, po kome je instrument i dobio ime. Drugi naziv Panove frule – sirinks (siringa), potekao je iz mita prema kojem se nimfa Sirinks (Siringa), želeći se sakriti od Panovog ljubavnog proganjanja, pretvorila u snop trske. Pan je odsjekao snop, izrezao ga u niz frula različite dužine koje je međusobno povezao i načinio instrument koji je za utjehu svirao.

Flaute kroz povijest

Spomen različitih oblika flauta susrećemo od najranijih vremena. Staroegipatski nalazi iz trećeg tisućljeća prije Krista potvrđuju postojanje dviju vrsta flauta: mem – slične fruli, i sebi – poprečne flaute. Takve poprečne flaute također se spominju u Kini u IX. st. pr. Kr. pod imenom di. Zanimljivo je da kineski ideo­gram za flautu također označava i glazbu. U Japanu susrećemo poprečnu flautu shinobue te shakuhachi, poznatu tradicionalnu uzdužnu flautu od bambusa koja se nekada svirala samo u hramovima, a danas je možemo vidjeti i kao instrument umjetničke glazbe. Najrasprostranjenija indijska flauta naziva se bansuri, poznata i kao Krišnina flauta.

Jedan od najstarijih oblika instrumenta je ney, uzdužna flauta Bliskog Istoka koja se u neznatnim varijacijama susreće od Maroka na zapadu do Pakistana na istoku. Panovu frulu (sirinks) susrećemo kao instrument europske antike, no poznata je na cijeloj zemaljskoj kugli, od Oceanije i istoka do Europe i Amerike, dok je danas najpoznatija kao južnoamerički instrument. U Rumunjskoj se još i danas može čuti virtuozno sviranje na instrumentu sličnom Panovoj fruli pod imenom naion. Zanimljivo je da se pronalazak prvih orgulja (tzv. hydraulusa) temelji na Panovoj fruli, budući da se svirale orgulja još i danas izrađuju od cijevi različitih dužina.

U našim krajevima susrećemo nekoliko vrsta instrumenata tipa flaute. Jedinka, dvojnice, sluškinja, trojka i četvorka su glazbala tipična za Hrvatsko zagorje, a njihov naziv govori o broju cijevi koje sadrži tijelo instrumenta. Glazbala tipa jedinki i dvojnica u raznim su varijantama bila prisutna i u drugim dijelovima Hrvatske. Jedinka se još naziva i ćurlika (Ravni kotari, Lika, Dalmacija) te čaruminka (Korčula), a vidalice su dvojnice u Istri.

Flauta kao umjetnički instrument

Europa je do X. stoljeća poznavala tek uzdužnu flautu, a tada je, nakon križarskih ratova, preko Bizanta preuzela poprečnu flautu. Ova nova vrsta flaute brzo se proširila Europom, a postala je naročito popularna u germanskim zemljama, te se često naziva i germanskom flautom.

Flauta oba tipa svirala se mnogo i u različitim prilikama, na dvoru i u gradovima; svirali su je profesionalni glazbenici i amateri. O vrlo raširenom sviranju flaute u renesansi i ranom baroku svjedoče brojne škole za flautu iz prve polovine XVI. stoljeća. Ideal tog vremena bilo je stapanje ljudskog glasa sa zvukom instrumenta. Pretežno se muzicira na blokflauti, a grade se i cijele obitelji poprečnih flauta čiji je zvuk vrlo nalik na blokflautu: pun, taman, topao i mekan. U instrumentalnim sastavima XVI. stoljeća flaute su imale vodeću ulogu, a izrađivale su se u jednom komadu od ebanovine, drveta zimzelena, slonove kosti, stakla ili srebra. M. Praetorius počinje flaute izrađivati od više dijelova, a na tijelo instrumenta dodaje i prvi poklopac, čime se sviraču olakšava tehnika sviranja.

Od nastanka prvih opera u XVII. stoljeću skladatelji nastoje upotrijebiti svako glazbalo prema njegovoj zvučnosti, dovodeći zvuk u vezu sa slikom iz prirode koju to glazbalo najbolje dočarava. Tako drvena puhačka glazbala podsjećaju na šume, potoke, pastirice i njihova stada, a flautu Klingstor poetski opisuje: “Flauta je pastirica s košarom, koja ide naprijed u taktu menueta i svojim nježnim glasom izvodi nehajan zvuk.”

Zbog osobitih solističkih svojstava ovog instrumenta pojavljuje se velik broj virtuoza te nastaju solistička i komorna muzička djela namijenjena prvenstveno ­flauti. Talijanska škola, a zatim G. Ph. Telemann, G. F. Händel, J. S. Bach i Mannheimska škola potpuno prihvaćaju ovaj instrument i razvijaju flautni stil.

Za vrijeme bečkih klasika flauta gubi svoj istaknuti položaj među solističkim komornim instrumentima. Zvukovni ideal se promijenio pa mu je klarinet postao mnogo bliži, budući da jakost zvuka flaute nije bila dorasla koncertnim dvoranama, a njezina je skala još uvijek bila tonski neujednačena i nedovoljno čista.

Njemačkom graditelju Theobaldu Böhmu uspjelo je 1847. godine konstruirati flautu koja je odgovarala zahtjevima toga vremena, sa zvukovno i intonacijski ujednačenom skalom od c1 do c4 i s pojačanim zvukom. Mehanizam poklopaca i poluga, tzv. klapni mehanizam, prema njemu je nazvan Böhmovim sustavom, a do današnjih dana način izrade instrumenta nije se bitno promijenio.

Danas se flaute susreću u četiri oblika. Osim tzv. “velike flaute” susrećemo alt flautu, bas flautu te piccolo (koja je za oktavu viša od obične, “velike” flaute, i najviši je instrument u orkestru). Najpokretniji je orkestralni instrument jer je na njoj moguće izvesti vrlo brze pasaže, skokove, trilere, staccato i legato.

U posljednje vrijeme u klasičnoj glazbi pojavio se pokret poznat kao preporod rane glazbe, kojim se nastoji što izvornije izvesti i prenijeti glazbeno djelo, na izvornim instrumentima i u duhu vremena u kojem je stvarano, s naglaskom na interpretaciji u skladu sa stilsko-izražajnim idealom određenog razdoblja. Tako su mnoga povijesna glazbala spašena od zaborava, pa se time budi interes i za muziciranjem na ranim flautama, iz razdoblja renesanse i baroka. Naposljetku, to su upravo one flaute koje su skladatelji toga doba poznavali i za koje su pisali svoja djela.

¹ Kod nas se uvriježilo mišljenje da je frula pastirska trščana svirala, a flauta današnji umjetnički instrument.

Autor: Maja Pehar