Tko sluša kucaje srca drugoga,
ima osjećaj takta.
Dora Pejačević
Dostojanstvena, tiha, povučena; puna odlučnosti, snage i želje za radom. Dani joj prolaze u upijanju najdivnijih dojmova, koje daje stoljetna slavonska šuma, zlato zrelog žita i modrilo uztalasanog lana: mramorni Pan među lišćem breza i borova, i spektralno obojene kapljice vodoskoka. U njoj se razvija dragocjeni osjećaj ljepote, to izvorno vrelo svake umjetnosti.1
Ova lijepa slika uvodi nas u čarobni svijet prirode u kojem je rasla i nalazila inspiraciju za svoje glazbeno stvaranje Dora Pejačević, prva poznata hrvatska skladateljica.
Rođena je u hrvatskoj plemićkoj obitelji Pejačević 1885. godine. Njezin je odgoj od najranije dobi bio usmjeren na glazbeno usavršavanje, pa je vrlo rano počela svirati i klavir i violinu.
Obitelj se zbog očevih poslovnih obaveza iz Našica seli u Zagreb i tu Dora nastavlja glazbenu poduku iz violine, instrumentacije i teorije. Uvidjevši njezin talent, roditelji je šalju u Dresden i kasnije München, gdje nastavlja usavršavanje kod poznatih učitelja violine i kompozicije, ali nigdje ne uči kontinuirano, tako da se smatra da je najvećim dijelom bila samouka.
Međutim, ovi su joj gradovi otvorili svoje koncertne dvorane i kazališta, integrirali je u umjetničke krugove i u njima su prvi put profesionalno izvedena njezina djela.
Sačuvano je ukupno 57 opusa, od broja 2 do broja 58, s tim da 1. opus nije zabilježen. Nastali su u dvadesetak aktivnih godina rada.
Cjelokupni opus može se podijeliti u dvije karakteristične grupe: stroge forme klasičnih oblika komorne, solističke i orkestralne glazbe koje prate velike glazbene uzore tog vremena, a s druge strane skladbe za klavir, violinu i klavir, te solo pjesme koje su lirskog izričaja kao odraz njezina intimnog bića, sanjarenja i vječne potrage za novim putovima.
U vrijeme Prvog svjetskog rata nastaje veći dio njezine jedine simfonije, a izvedbe djela postaju i dio zagrebačkog glazbenog života. Vrhunac u nizu vanjskih uspjeha skladateljice bila je praizvedba simfonije u Dresdenu 1920. godine, koja je postigla veliki uspjeh kod publike i kod kritike.
U ožujku 1921. godine u Našicama dovršava svoje posljednje veliko klavirsko djelo, sonatu opus 57. A gudački kvartet, opus 58., najzrelije je komorno djelo, ujedno posljednje djelo kojim završava svoj rad na stvaralačkoj pozornici. Umire 1923. godine u 38. godini života.
Iznimna crta njezina stvaralačkog rada bilo je stalno traženje dubljih dimenzija, što je dijelom rezultat njezina intenzivnog čitanja i istraživanja kojima je širila svoje duhovne obzore. U njezinoj ostavštini pronađen je Dnevnik pročitanih knjiga gdje je uz precizne podatke o pročitanoj literaturi unosila i komentare na pročitane tekstove te također ostavila popis knjiga koje je još namjeravala pročitati. Dnevnik obuhvaća razdoblje od 1902. do 1921., tijekom kojeg je pročitala 470 knjiga iz književnosti, filozofije, glazbe, religije, povijesti i prirodnih znanosti.
Izražavala je otvorenost prema ljudima, bez obzira na društvenu pripadnost, i nerijetko kritizirala vlastiti stalež, neprestano naglašavajući potrebu za radom i odbacivanjem površnog i lagodnog životnog stila.
U pismu svojoj prijateljici Rosi Lumbe-Mladota, 1920. godine, kaže: “Ne razumijem kako se može živjeti bez rada… No, istina je da ne držim s pripadnicima moje klase; u svemu želim sadržaj i vrijednost, i ni forme ni tradicija ni rodoslovlja ne mogu mi nasuti pijesak u oči…”
U njezinu je stvaralačkom procesu rad poput disanja, uporno je dotjerivala rukopise i ispisivala partiture vlastitom rukom. Kao da joj je život namijenio zadaću kojoj je posvećivala sve vrijeme, snagu i pažnju, skromno i nenametljivo, kao i priroda koja joj je bila vječna inspiracija.
Skladatelj koji će je fascinirati do kraja života bio je Richard Wagner, pa je sebe nazivala “vagnerijankom”, a elementi Wagnerove harmonije u njezinoj ljubavnoj lirici vidljivi su u prvom dijelu njezina zrelog stvaralaštva.
Blumenleben (Život cvijeća), op. 19
Klavirski ciklus minijatura Život cvijeća, op. 19, niz je od osam programnih skladbi u kojima skladateljica slika glazbom osjećaje koje u nama izaziva osam vrsta cvijeća: visibabe, ljubice, đurđice, potočnice, ruže, crveni karanfili, ljiljani i krizanteme. Poredak cvijeća nije slučajan, nego je vezan uz cvat od proljeća do jeseni; istodobno može simbolizirati i tijek života: od visibabe koja je vjesnik proljeća i novog života, preko ruže koja se veže uz zrelost, puni cvat i miris, sve do krizanteme koja je simbol prolaznosti života.
Romantičnu glazbu mladosti kasnije je zamijenila novim glazbenim izričajima koji odgovaraju vremenu u kojem je živjela, turbulentnim ratnim godinama i revolucionarnim promjenama 20-ih godina prošlog stoljeća, koje se u njezinoj glazbi očituju kroz impresionističke i ekspresionističke elemente i harmonije.
Godine Prvog svjetskog rata, u kojem je i sama sudjelovala kao bolničarka, ostavljaju neizbrisive tragove u njezinu radu, povlači se u vlastiti svijet i traži nove skladateljske puteve. Plod tih nastojanja su ciklusi solo pjesama i pjesama za glas i orkestar na stihove Karla Krausa, Rainera Marie Rilkea i Friedricha Nietzschea, koji donose drugačiju stvaralačku estetiku, prožetu simbolikom smrti, samoće, besmislenosti ratovanja. To su prvi primjerci Nietzscheove poezije skladani kod nas.
Njezina glazba vođena filozofskim i književnim poticajima s jedne strane i vlastitim svijetom emocija i doživljajem prirode s druge strane, prenosila je široku skalu izražajnosti: elegičnost, dramatiku, svečano-ozbiljan ugođaj ili plesnu razigranost.
O svom je stvaralaštvu napisala: “Zapravo sam samo tjelesno ovdje, sve što u sebi osjećam kao življenje i doživljavanje lebdi iznad prisutnoga i vidljivoga i u nekoj dubokoj i lijepoj beskonačnosti vidim u zrcalu svoga osjećanja pokretačke snage u liku ljubljenih bića i tisuće sjećanja izranja poput vodencvjetova na glatkoj površini jezera. U tu beskonačnost osjećaje slijede i misli i tamo promišljam svoje najbolje, jer sve što je dobro i veliko izrasta iz ljubavi. Odlebdjevši u taj najnevidljiviji svijet najosobnije unutarnjosti, postajem tek tada posvema svoje Ja, i to Ja, koje se tada u toj nebeski dalekoj skrovitosti osjeća previše ispunjeno sobom samim, traži izraz, traži odterećenje od toga visokog duševnog pritiska, koji je sam po sebi neka vrsta oduševljenja – i to se oslobođenje ostvaruje kada nastaje skladba!”
Kao što kaže Koraljka Kos, autorica knjige o Dori Pejačević: “…hipersenzibilna priroda, poput seizmografa reagirala je na najfinije poticaje. Priroda, književnost, emotivna stanja, sve to stvara posebnu stvaralačku napetost koja se oslobađa u nastanku djela.”
Dora Pejačević živjela je u glazbi i za glazbu, u njoj je pronalazila ljepotu, plemenitost i jednostavnost života i mogućnost ispunjenja dubokih težnji i ideala.
Iako desetljećima zaboravljena, zadnjih dvadesetak godina njezina su djela sve češće dio hrvatskog glazbenog života. Ponovo je otkriven ili napokon prepoznat značaj koji je dala hrvatskoj glazbi tog vremena: skladateljica prve moderne simfonije, donositeljica europske harmonijske misli u hrvatsku glazbu te jedna od najsmionijih u razvoju komorne i koncertne glazbe.
Zwei Nocturnen (Dva nocturna), op. 50
Klavirske skladbe Dva nocturna, nastale 1919. i 1920. godine, predstavljaju najviši izraz njezina impresionističkog stvaralaštva. Skladala ih je na vlastite stihove, od kojih prvi dočarava ugođaj noći nad tamnim jezerskim dubinama, šum jela i žalosnu vrbu, slutnju jeseni. Dok je drugi slika majske noći okupane mjesečinom, mirisom cvijeća i pjevom slavuja, ugođaj proljeća. Dvije strane njezina bića.
Mračna počiva dubina jezera
U mjesečini tiho podrhtava površina
Šumore jele, saginje se vrba –
Dotaknuto jesenju tiho šuti srce.Kroz lišće i granje mjesečno tkanje,
Poput nevjeste bijeli se breza
Kroz jasmin i jorgovan ljubav naviješta
Sanjarski biglisaj slavuja…
1 Mira Radej, prof., časopis Sv. Cecilija, 1944. godine
Autor: Ariana Deranja
