Predromanika u Hrvatskoj

Početak nove ere obilježila su dva ključna događaja: velika seoba naroda i širenje kršćanstva. Zalaskom Zapadnog Rimskog Carstva, Crkva je postala glavna ujedinjujuća snaga tadašnje Europe i posljednje utočište klasične civilizacije u nestajanju. Ti su događaji bili glavni pokretači nove slike svijeta koja će se formirati pod uplivom kasnoantičke civilizacije, ali u kršćanskom ruhu.

Crkva je vremenom postala istinska nositeljica kulture i umjetnosti toga doba čiji je temeljni izraz bila religijska arhitektura. Kako u ovom ranom obli­ku srednjovjekovne umjetnosti prevladava arhitektura koja uzore pronalazi u rimskoj arhitekturi, povjesničari umjetnosti dali su mu početkom XVIII. stoljeća naziv romanika.

Budući da romaničke građevine pronalazimo gotovo posvuda u Europi, romanika se javlja kao prvi prepoznatljivi “europski” arhitektonski stil koji je uslijedio nakon antičke rimske arhitekture. Romanika je izraz čvrste volje da se ponovno počne graditi, punom snagom i s jasnim ciljem, s dubokim religijskim i ljudskim smislom.

Predromanika, razdoblje koje je prethodilo romanici, obuhvaća široki vremenski raspon od kraja VI. do početka X. stoljeća ili, drugim riječima, od karolinške renesanse do punog pro­cvata romanike. Tijekom ovog gotovo četiri stoljeća dugog razdoblja dolazi do prožimanja i stapanja klasičnih antičkih kulturnih elemenata s kršćanskim ­svjetonazorom i nasljeđem barbarskih, uglavnom germanskih naroda koji su do kraja VI. stoljeća zavla­dali područjem nekadašnjeg Zapadnog Rimskog Carstva. Stoga se predromanika očituje u krajnjoj raznolikosti regionalnih i lokalnih obilježja, pa je svaki njen spomenik izvorno ­ostvarenje, mada uvijek plod zajedničkog duha vremena.

PRILIKE U EUROPI

Velika seoba naroda započinje oko 375. g. kada dolazi do migracija germanskih plemena s istoka prema zapadu. Njihov će prodor označiti kraj ionako već ­oslabljenog i razjedinjenog Rimskog Carstva na čijim će ruševinama izrasti germanske države.

Nakon niza međuso­b­nih ratova razjedinjenih germanskih plemena, na njihovo čelo staje naj­znamenitiji izdanak dinastije Karolinga – Karlo Veliki (768. – 814.). On je za svog četrdesetsedmogodišnjeg vladanja i osvajanja stvorio jedinstvenu europsku državu koja je stala uz bok Bizantu. S Karlom Velikim rađa se svijest o pripadnosti Zapadu ili Europi.

Kad je na Božić 800. godine u Rimu okrunjen za cara Svetog Rimskog Carstva, njegovo je carstvo zauzimalo golemo područje koje se protezalo od Pirineja do Visle i od Hamburga do Sicilije. Obuhvaćalo je obje Panonije i Daciju, zatim Istru, Liburniju i Dalmaciju (osim primorskih gradova pod vlašću Bizanta).

Zahvaljujući stapanju raznih kulturnih, gospodarskih, vjerskih i političkih elemenata s elementima rimske tradicije, franački gradovi (Lyon, Metan, Corbic, Tours, Freising, Salzburg, Aachen…) postaju središta nove pismenosti. Prepisuju se i izdaju knjige sadržajno vezane uz Sveto pi­smo, patristiku, crkvene zakone. Grade se crkve i podižu samostani koji posta­ju oaze kulturne i umjetničke aktiv­nosti. Za vrijeme Karla i njegovog sina Ludviga sagrađeno je oko 400 samostana, 27 katedrala, te 100 vladarskih rezidencija. Sve će to uroditi karolinškom renesansom čiji će se utjecaj osjetiti i u našim krajevima kroz gradnju crkava i pleternu ornamentiku. Tako je Crkva sv. Donata u Zadru nastala prema graditeljskom uzoru kate­drale u Aachenu jer se Zadar jedno vrijeme nalazio pod franačkom vlašću.

U srednjovjekovnom kulturnom zamahu najznačajniju je ulogu odigrala benediktinska opatija u Clunyju (Burgundija), utemeljena 909. godine, koja je svoj utjecaj širila posredstvom dvije tisuće svojih samostana i deset tisuća redovnika. Benediktinski red je najstariji crkveni red na Zapadu, a utemeljio ga je sv. Benedikt pod ge­slom Ora et labora (Moli i radi). Upravo će benediktinski misionari, šireći kršćanstvo u udalje­nim krajevima, odigrati ključnu ulogu u polaga­nom i mukotrpnom izgrađivanju novih vrijednosti. Kad taj proces bude završen i ujednačen, na povijesnu pozornicu stupit će ­romanika.

Pojavi romani­ke, koja obu­hvaća XI. i XII. stoljeće, pogodovali su mnogi ­elementi. Pre­stan­kom barbarskih invazija i formira­njem snažne franačke države, dolazi do polaganog gospodarskog i kulturnog uzdizanja. Uz istodobno oblikovanje nacionalnih jezika izrasta robusni izraz romanike. To nije elegantna umjetnost dvorskog, aristokratskog podrijetla, nego širokih, neobrazovanih masa, jer nastaje pod neposrednim pučkim utjecajem. Građevina je kompaktna, teška, zatvorena cjelina škrtih otvora. Čvrstom statičnošću svojih konstrukcija, romanička arhitektura odgovara na potrebe svijeta onog vremena koji teži za stabilnošću i sigurnošću.

U romanici sirova i snažna pučka želja za umjetničkim ostvarenjem označava gradnju, podizanje stabilne i dosljedno povezane cjeline. Graditi je značilo podizati spomenik Bogu. Otuda u romaničkoj umjetnosti prevladava arhitektura, i to religiozna arhitektura jednostavne neposrednosti, a njeno dominantno obilježje upravo je njena gorljiva i još netaknuta religioznost.

PRILIKE U HRVATSKOJ

O doseljenju Hrvata na područje današnje Hrvatske postoji vrlo malo podataka. Smatra se da su stigli krajem VI. i početkom VII. stoljeća. O njihovoj seobi ne svjedoči niti jedan izvor iz onog doba.

Jezgra prve hrvatske države, Primorske ili Dalmatinske Hrvatske, bila je uz istočnu jadransku obalu. Drugi pravac nase­ljavanja Hrvata krenuo je u Panoniju i to je Posavska ili Panonska Hrvatska, dok je treći otišao na jugoistok uz Jadran prema današnjoj Crnoj Gori. Dio od Raše u Istri do Neretve, koji obuhvaća i Panoniju i Bosnu, poznat je kao Bijela Hrvatska, dok je Crvena Hrvatska dio od Neretve prema Dubrovniku i Kotoru. Dalmaciju su činili gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor, te otoci Krk, Rab i Cres koji su uglavnom priznavali vlast Bizanta.

Tijekom prva tri stoljeća nakon dolaska, društveni i politički život Hrvata odvijao se u dalmatinskoj, panonskoj i neretvanskoj kneževini. Najpoznatiji knez Panonske Hrvatske Ljudevit (oko 810. – 823. g.) ostao je zapamćen po sukobu s Francima. Kao prvi knez Dalmatinske Hrvatske spominje se Porga (druga polovica VII. st.). Jedini trag kneza Višeslava (oko 800. g.) je sačuvana krstionica iz stolne crkve u Ninu. Za vrijeme Trpimira, Domagoja i Branimira, dakle od četrdesetih do osamdesetih godina IX. stoljeća, Hrvatska doživljava intenzivan razvoj. U tome su ključni događaji bili ubrzano pokrštavanje i ulazak u krug europske kršćanske civilizacije. To je donijelo probitak u političkom i gospodarskom pogledu. Ratuje se protiv Mlečana, Bizantinaca, Bugara, Arapa, Franaka.

Papa Ivan X. u pismu iz godine 925. naziva Tomislava hrvatskim kraljem i ta se godina smatra godinom utemeljenja hrvatskog kraljevstva. Slijedi razdoblje unutarnjih slabosti i kriza sve do novog poleta nakon 1000. godine. Stjepan Držislav učvrstio je kraljevstvo koje je za vladavine Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira doživjelo vrhunac hrvatskog ranog srednjovjekovlja. Petar Krešimir IV. za svoje je vladavine uspio ostvariti san hrvatskih vladara – pripojio je dalmatinske gradove i otoke hrvatskoj državi, dok je njegova nasljednika Zvonimira papin legat 1075. godine okrunio za hrvatskog kralja. Ubrzo nakon Zvonimirove smrti Hrvatska ulazi u dvojno kraljevstvo s Ugarskom 1102. godine.

Već po doseljenju u novu domovi­nu, Hrvati dolaze u dodir s benediktincima, koji na našim prostorima počinju osnivati svoje samostane. Kao nositelji pismeno­sti i kulture, uživali su velik ugled kod hrvatskih knezova i kraljeva i upravo će zahvaljujući njima doći do širenja predromaničke arhitekture u na­šim krajevima.

---

PREDROMANIČKO GRADITELJSTVO U HRVATSKOJ

Prema osnovnim tlocrtnim shemama starohrvatske su crkvice slične sakralnim građevinama koje se u to vrijeme podižu u ostalim dijelovima Europe. Dijele se na dva osnovna tipa: centralni, s kružnim šesterolisnim i rjeđe osmerolisnim tlocrtom te tlocrtom u obliku križa s jednakim krakovima, i longitudinalni, izduženi tip koji može biti jednobrodni, dvobrodni i trobrodni. No, bez obzira na raznovrsnost tlocrtnih oblika, geometrij­ska struktura ovih građevina uređena je prema pravilnim liko­vima i odnosima. To nije slučajno s obzirom na to da se u ono vrijeme više pažnje pridavalo simbolici.

Pravokutnik s omjerom stranica 1:√3 koji se geometrijski izvodi iz šesterokuta ili Solomonovog znaka, osnova je mnogih srednjovjekovnih građevina, izražavajući tako ideju Trojstva.

Starohrvatski pleterni ornamenti također su složeni prema određenim geometrijskim pravilima. Oni zapravo predstavljaju labirint, čest motiv srednjovjekovne umjetnosti koji nalazimo na podovima mnogih europskih katedrala, a koji simbolizira čovjekov dug i mukotrpan put prema izvoru svoga postojanja.

Predromaničke crkvice zapravo su zbirka nepravilnosti koje možemo svugdje zamijetiti. Posvuda nailazimo na odstupanja; krug je više elipsa nego krug, kvadrati su nejednakih stranica i nepravilnih kutova, lukovi prozora često su pomaknuti izvan osi… Dugo se vjerovalo da je ovakav izgled građevina proizašao iz nesposobnosti majstora graditelja. Ipak, mogli bismo reći da su naše prosudbe o srednjovjekovlju nesavršenije od njega samoga.

Grafičkom ana­lizom tlocrtnih oblika uočeno je da kod ovih odstupanja od pravilnog postoji iz­vjestan red u neredu, te da se nepravilnosti redovito pojavljuju na sličnim mjestima i u jednakoj mjeri.

Iako je ovo djelo­mičan prikaz manjeg broja sakralnih objekata i njihovih kompozicija, može se zaključiti da postanak predromaničke arhitekture nije bio prepušten slučaju ili intuiciji, a još manje neznanju ili zanatskoj nespretnosti. Sve su to svjesne namjere i željeni rezultati. Spomenici predromanike uklopljeni su u određen sustav. Spaja ih zajednički princip gradnje koji u sebi nosi jasne elemente skrivenog, slojevitog, simboličkog značenja.

Duž čitave Jadranske obale nailazimo na kamene crkvice skromnih dimenzija i raznolikih tlocrtnih oblika. Ove osebujne građevine iz razdoblja ranog srednjeg vijeka dio su onovremene kulturne stvarnosti, ali se po svojim brojnim obilježjima ipak razlikuju od općeg predromaničkog tipa građevina prisutnog u srednjovjekovnoj Europi. Zbog njihovih originalnih oblika, brojnosti i širokog područja na kojem se nalaze, možemo govoriti o lokalnom umjetničkom stilu ili starohrvatskoj arhitekturi. Ona je pak plod brojnih raznorodnih utjecaja. U periodu od dva stoljeća nakon doseljenja Hrvata, koji se naziva tamnim razdobljem zbog nepostojanja pisanih izvora, izvorna se slavenska kultura prožimala s antičkim nasljeđem zatečenim u novoj sredini.

Iz međudjelovanja ovih dviju tradicija, uz tragove bizantskih i franačkih utjecaja te utjecaja benediktinskog reda, razvila se starohrvatska umjetnost. Pojavila se istovremeno s na­stankom hrvatske kneževske države i intenzivnijim pokrštavanjem stanovništva u IX. stoljeću i trajala je sve do vremena posljednjih hrvatskih narodnih vladara u XI. stoljeću.

---

ISTARSKO PODRUČJE

Slijedom borbi za vlast nad italskim područjem između Franaka i Bizanta, Franci zaposjedaju Istru. Ona na taj način ulazi u sastav franačke feudalne državne formacije i postaje dijelom svih povijesno-pravno-političkih zbivanja koja prate razvoj franačke državne organizacije. Na prijelazu iz VI. u VII. stoljeće ovo područje sustižu i migracijski naleti Slavena koji sa sobom donose nove elemente kulturno-umjetničkih strujanja. Uz postojanje starokršćanske tradicije rimske i bizantske varijante, pojavljuju se utjecaji s franačkog područja i starohrvatskog rustikalnog shvaćanja.
Karolinška arhitektura nastoji obnoviti antičke i kasnoantičke modele (pojam renovatio) izgradnje. Istra koju su Franci zatekli bila je uljuđena i civilizirana pokrajina s gusto raspoređenim antičkim gradovima u kojima se raspoznaje neprekinut kontinuitet života. Kao takva bila je vrlo inspirativna Karolinzima jer je ideja renovatio na istarskome tlu bila već postojeća činjenica.

Novigradska katedrala

Novigradska katedrala je naj­vje­rojatnije sagrađena u karolinško doba, krajem VIII. i početkom IX. stoljeća, za vladavine vojvode Ivana koji je u Novigradu imao svoju prijestolnicu. Morfološke osobine crkve, dekoracija zidova i liturgijska oprema, rezultat su brojnih rekonstrukcija od XV. do XVIII. stoljeća. Da se ispod novovjekovne površine zidova nalazi srednjovjekovna, pokazuju tri prozora polukružnog nadvoja na sjevernom zidu crkve. Srednjovjekovne osobine ima i kripta crkve smještena ispod svetišta. U kripti je pronađeno više od stotinu ulomaka s pleternim ukrasom koji su se upotrebljavali u kasnijim adaptacijama (u zazidavanju izvornih prozora i vrata, novim konstrukcijama i sl.). Ti ukrasi imaju osobine skulpture s kraja VIII. i početka IX. stoljeća i podudaraju se stilski s prozorima na sjevernom zidu crkve. Kripta je sagrađena da bi se u njoj čuvao grob i relikvije svetog Pelagija, novigradskog sveca zaštitnika.

Dvigrad – Crkva sv. Sofije

Dva grada, gradine ili castelieri spominju se u dokumentima pod imenima Parentino i Montcastello. Stanovništvo Istre, u duhu ikavštine istarskog govora, zvalo ih je samo – Dvigrad. Život je u jednom od njih zamro već početkom ranog srednjeg vijeka, tako da je samo u imenu onog drugog ostalo sjećanje na izvorno dvojstvo. Nakon naleta kuge u XVII. st. i drugi grad nastavlja živjeti samo kroz ruševine.

Najimpozantnije ruševine Dvigrada su ruševine bazilike Crkve sv. Sofije, romaničke trobrodne crkve iz XI. stoljeća. U oltarnom dijelu, unutar njene središnje apside, sačuvani su ostaci predromaničke, jednobrodne crkve. Ona je također imala tri upisane apside u istočnom dijelu na kojima su pronađeni ostaci fresaka iz IX. stoljeća.

---

KNINSKO PODRUČJE

Ranosrednjovjekovni građevinski sklop na položaju Crkvine u selu Biskupiji u Kosovu polju, udaljen oko 7 km jugoistočno od Knina, svakako je najznačajniji lokalitet nacionalne arheologije u Hrvatskoj. Dugi niz godina predmet je zanimanja brojnih istraživača, uglavnom povjesničara i arheologa. Pored kompleksa na samoj Crkvini, ovo je područje prepuno drugih, također važnih starohrvatskih crkava, kao što su npr. crkve na Lopuškoj glavici, Stupovima, Bukorovića bašti i dr. To je dio najznačajnijeg hrvatskog ranosrednjovjekovnog povijesnog prostora koji je u povijesnim vrelima zabilježen kao … v petih crikvah v Kosovi. Tako se ta mikro-cjelina navodi u dodatku hrvatske redakcije Ljetopisa Popa Dukljanina iz druge polovice XII. stoljeća u vezi sa zborovanjem hrvatskih velikaša na tom mjestu 1089. godine kada je, prema legendi, u nastalim plemenitaškim razmiricama kod Crkve sv. Cecilije na Stupovima stradao i kralj Zvonimir. Od svih ovih ranosrednjovjekovnih ostataka u selu Biskupiji kod Knina, Crkva sv. Marije bila je najčešći predmet istraživanja.

Crkva sv. Spasa, Cetina kod Vrlike

Crkva sv. Spasa nalazi se u selu Cetina, na vrelu istoimene rijeke. Ona je najbolje očuvana crkva karolinškog doba u hrvatskoj kneževini i nezaobilazan spomenik jer je gotovo jedina od monumentalnih predromaničkih crkava na kojoj kasnije nisu rađene veće preinake. Osamdesetih godina IX. stoljeća dao ju je sagraditi župan Gostiha kao privatnu crkvu na svom posjedu, a posvećena je Kristu Spasitelju. Crkva je jednobrodna i troapsidna i pripada skupini starohrvatskih crkava s masivnim kontraforama (potpornicima) na vanjskim zidovima. Pet crkava ove skupine nalazimo na teritoriju od Knina do izvora rijeke Cetine, dok se šesta nalazi u Biogradu.

Budući da su ove crkve smještene na mjestima koja su bila središta političke moći vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske, neki stručnjaci ih nazivaju kraljevskom predromanikom. One pokazuju i jak utjecaj karolinške gradnje koji se očituje u pojavi zvo­nika spojenog s korpusom crkve (zvonik Sv. Spasa naj­stariji je dosad poznati sačuvani starohrvatski zvonik na matičnom području stare hrvatske države), kao i u pojavi westwerka kao izrazitog karolinškog elementa. Oko crkve je istraženo oko tisuću i sto grobova pa je to najveće dosad poznato starohrvatsko ­­groblje.

---

ZADARSKO PODRUČJE

Smješten po sredini hrvatske obale Jadrana, Zadar se prvi put spominje kao liburnijsko naselje u IX. st. pr.Kr. Njegovo se ime kroz povijest mijenjalo u Iadera (rimski izvori), Diadora, Zara (Venecija i Italija) i danas Zadar. Bizantski car Konstantin Porfirogenet davne je 950. godine rekao da na grčkom Diadora znači “već bijaše”.

U I. st. pr.Kr. Zadar pripada rimskoj koloniji, da bi u VII. stoljeću bio glavni grad bizantskog temata Dalmacije. Početkom IX. stoljeća nakratko je pod vlašću Karolinga, a nakon 812. godine sjedište je biskupa Donata i bizantskog vođe Paulusa. U X. i XI. stoljeću stvarna vlast nad Zadrom pripada hrvatskim vladarima.

Crkva sv. Donata

Crkva sv. Donata u Zadru najveća je predromanička građevina u Hrvatskoj i jedna od najmonumentalnijih centralnih crkava karolinškog doba u Europi. Kružnog je tlocrta s tri potkovaste apside, a oko središnjeg prostora ovija se prstenasti brod s galerijom na katu. Dugačka je čak dvadeset i tri metra, a visoka dvadeset i četiri (bez krova). Unutrašnji prostor okružen je golemim pilastrima, a samo se u prizemlju i na katu prema apsidama otvara trolučnim otvorima na po dva stupa. Stupovi su antičkog podrijetla, a sama crkva zidana je na pločniku rimskog foruma. Čini se da je upravo zbog ovih elastičnih rimskih temelja Crkva sv. Donata izdržala sve potrese u prošlosti, kao i bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata, kada su sve okolne zgrade porušene.

Trolist apsida simbolički je povezan s prvobitnom posvetom Crkve svetoj Trojici, a tek je kasnije posvećena sv. Donatu.

Crkva sv. Marije

Crkva sv. Marije u Zadru (Stomorica) najbolje je sačuvani primjer še­sterokutnih crkava na zadarskom području. Njena specifičnost je peterolisni tlocrt tj. pravokutni oblik zapadnog prostora umjesto polukružne konhe pa tako, iz tlocrta, crkva podsjeća na ključ.

 

Crkva sv. Križa u Ninu

Krajem VIII. i početkom IX. stoljeća Nin je bio sjedište prve hrvatske državne zaje­dnice. Hrvati su primili kršćanstvo, te time ušli u zajednicu kulturnih naroda Europe. Prvi hrvatski biskup stolovao je u Ninu, a njegova jurisdikcija protezala se čitavom tadašnjom Hrvatskom. Na vjerskom, političkom i kulturnom planu tog doba isticali su se ninski biskupi Teodozije, Adelbert i Grgur. Za vladavine hrvatskih kraljeva Nin je samo povremeno prijestolnica Hrvata.

Crkva sv. Križa najpoznatiji je ninski građevinski spomenik, poznat i kao “najmanja ka­tedrala na svijetu”. Smještena je pokraj župne crkve u Ninu te svojim položajem i ljepotom dominira prostorom u kojem se nalazi. Datira u IX. stoljeće, a oblikom podsjeća na grčki istokračni križ. Krakovi su presvođeni kubastim svodom, vanj­ski je dio ukrašen nizom slijepih niša, dok je kupola nepravilnog elipsoidnog ­oblika koji se prema vrhu sužava. Za vrijeme hrvatskih vladara služila je kao dvorska kapela kneževog dvora koji se nalazio u blizini. U užoj okolici pronađeno je i istraženo oko 170 srednjovjekovnih starohrvatskih grobova koji datiraju od VIII. do XV. stoljeća.

Krstionica kneza Višeslava potječe iz Nina. Prema nekim povjesničarima, Višeslav je prvi hrvatski knez koji je vladao oko 800. godine. Krstionica predstavlja važan spomenik crkvenog namještaja, a svjedoči o vremenu pokrštavanja Hrvata. To je šesterostrana kamena posuda u koju su se prilikom krštenja uranjali vjernici.

Uz rub šesterostrane krstionice teče natpis: “Ovaj izvor prima slabe da ih prosvijetli. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od prvog roditelja, da postanu kršćani spasono­sno ispovijedajući sveto Trojstvo. Ovo djelo pobožno je učinio svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava i to u čast sv. Ivana Krstitelja da zagovara njega i njegova štićenika.” (prema Karaman, 1943.)

Crkva sv. Jurja, Rovanjska

U maloj uvali na samom kraju Podvelebitskog kanala smjestila se Rovanjska. Crkva sv. Jurja nalazi se uz morsku obalu na seoskom groblju. Pravokutnog je oblika, izrazito malih dimenzija i s polukružnom apsidom na istoku. Predromanička je crkva postala jezgrom kasnije srednjovjekovne građevine. Dograđena je sa zapadne i sjeverne strane te time i devastirana. Crkvica je orijentirana prema položaju Sunca u vrijeme suncostaja, pa se njezina simetrala podudara s prvom Sunčevom zrakom toga jutra. Ostale projekcije Sunčevih zraka pokazuju da je crkva vrlo točan svjetlomjer.

Sastavom i rasporedom svojih oblika simbolizira zakonitost vremena, kako se ono očituje dnevnom i godišnjom stazom Sunca.

Nepravilnosti u njenom sastavu posljedica su promišljanja, te nisu učinjene nehatom, nego željom da se prostorni oblici podrede zakonima koji upra­vljaju nebeskom mehanikom i strukturom vremena. Dva suncostaja i dvije ravnodnevnice s mnogim orijentacijama u kristološkom kalendaru položeni su u orijentaciji tlocrta. Otvori u zidu znalački su raspoređeni. Ti prorezi u zidovima zapravo su zjenice što motre i preslikavaju vrijeme svjetla u interijer crkve. Oblici Crkve sv. Križa motivirani su značenjem. Tek ako tako promatramo ovaj mali hram u srcu malog grada Nina, dopušteno nam je spoznati smisao i sve razloge koji čine istinsku ljepotu ove crkvice i pretvaraju mjesto na kojem je podignuta u jedno posvećeno mjesto.
Cit. Mladen Pejaković

---

SPLITSKO PODRUČJE

Split dobiva na važnosti u VI. i početkom VII. stoljeća, preuzimajući postupno gradske funkcije Salone koja polako odumire. Dioklecijanova palača gubi svoju prvobitnu ulogu odmah nakon Dioklecijanove smrti; sve je manje carska palača jer malo koji car provodi vrijeme u njoj, ali je i dalje carski posjed na kojem se odvijaju različite privredne aktivnosti. Doslovno, ali i simbolički, ona povezuje hrvatsku kasnu antiku i rani srednji vijek. Takva transformacija palače u grad jedinstven je slučaj na čitavom europskom prostoru. Budući da je, kao i Zadar, na strateški povoljnom mjestu – na istočnojadranskoj pomorskoj magistrali – oba ta grada izrastaju u značajna središta Dalmacije.

Sarkofag Ivana Ravenjanina koji se nalazi u krstionici splitske katedrale. Ivanov epitaf glasi: “Ovdje počiva krhki i beskorisni grješnik Ivan nadbiskup.”

Dugo se pretpostavljalo da je u ovom sarkofagu sahranjen legendarni Ivan, tzv. Ravenjanin, nadbiskup kojem se pripisivao ustroj splitske Crkve nakon propasti salonitanske početkom VII. stoljeća. Nadbiskupova ličnost kao i samo ustrojstvo splitske Crkve obavijeni su mnogim nejasnoćama. Međutim, ukras na sarkofagu nedvojbeno ukazuje na rano razdoblje. Naime, u Splitu potkraj druge polovice VIII. stoljeća (kao i u Zadru) djeluje klesarska radio­nica visoke zanatske razine. Ona je opremila splitsku katedralu novim crkvenim namještajem te preradila antičke sarkofage uklesavši u njih karakterističan motiv kvadratnog polja sa stiliziranim ljiljanom. To je u biti antički motiv koji se u inačicama javlja na ranosrednjovjekovnim kamenim spomenicima – ali pojedinačno. Jedino se na splitskim sarkofazima i plutejima lji­ljani pojavljuju u kompoziciji, što svjedoči o radu vrsnih skulptora na motivima ondašnjeg vremena.

Crkva sv. Trojice

Crkva sv. Trojice na Poljudu u Splitu savršen je mjerni instrument. Upravo je stoga njen oblik nepravilan. Izgrađena je tako da prati put Sunca kroz važne točke godišnjeg ritma. Predromanički graditelji crkvica izuzetno su poznavali geoastronomske zakonitosti, točne vrijednosti azimuta i kutne visine Sunca kroz mjesni meridijan. S dijagonalom prozora desne apside, na primjer, poklapa se dijagonala pada prve jutarnje zrake Sunca na dan zimskog suncostaja. Na Ivanje, Sunčeva zraka prolazi kroz prozor lijeve apside i pada na desni rub vrata glavnog ulaza. Podnevnim su zrakama posvećena jugozapadna vrata. Ovisno o visini Sunca u vrijeme ravnodnevice i suncostaja, njegove zrake ulaze pod raznim kutovima u građevinu, prodiru u dubinu prostora i ostavljaju svjetlosni trag na određenim mjestima, raspoređujući tako ove ili one elemente interijera.

Crkva sv. Nikole u Splitu

Crkva sv. Nikole u Velom Varošu u Splitu pravokutnog je tlocrta s pravokutnom apsidom na istočnoj strani. Nad središnjom četvrtastom osnovom diže se konstrukcija obnovljena 1949. godine, na temelju pronađenog starog crteža. Crkva je spoj predromaničke i romaničke faze, a zvonik vjerojatno pripada ovom drugom razdoblju. Osnovna konstrukcija s karakterističnim ranosrednjovjekovnim stupovima izvorno je podržavala kupolu – zato crkva pripada kupolnom tipu crkava s upisanim transeptom. Kupola nam otkriva utjecaj bizantskog stila na graditeljstvo u Splitu.

Crkva sv. Petra u Priku kod Omiša

Brojne su jednobrodne crkvice s kupolom i raščlanjenim vanj­skim zidovima. Pojavu ovog tipa crkava uvjetuje djelovanje dvaju utjecaja: longitudinalnog prostora naslijeđenog iz starokršćanske arhitekture, te centralne koncepcije izražene kupolom čija je pojava vezana uz prisutnost Bizanta. Dometi njegova utjecaja više su došli do izražaja na južnojadranskom području. Najbolje sačuvani primjer ove tipske grupe je Crkva sv. Petra u Priku kod Omiša koja je sve do danas zadržala gotovo u cijelosti izvorni izgled. Priko se nalazi na desnoj obali Cetine. Crkva se u izvorima prvi put spominje 1074. godine, a pokraj nje se nalazio i benediktinski samostan.

U crkvu su ugrađeni ranokršćanski kameni elementi (kapiteli, kamene rešetke na prozorima…).

Crkva sv. Jurja u Radunu kod Kaštel Starog

Crkva sv. Jurja u Radunu kraj Kaštel Starog pripada jednobrodnom tipu crkava raščlanjene vanjštine. Datira u VII. stoljeće i jedna je od najbolje očuvanih crkava svoje vrste. Poznato je da crkva svojim bogatim vanjskim rješenjem i rasporedom elemenata interijera tvori instrument koji mjeri raznovrsne snopove sunčevih zraka. Danas za crkvu i njen okoliš aktivno brine bratovština Sveti Juraj od Raduna, koja je svijetli primjer brige i truda u očuvanju baštine. Zahvaljujući akcijama bratovštine oko uređenja okoliša, u blizini crkve pronađeni su ostaci starohrvatskih grobnica.

Crkva sv. Mihovila na Biokovu kod Igrana

Naselje Igrane nalazi se 17 km jugoistočno od Makarske. Postojalo je već u rimsko doba, a ovdje je sačuvan i Ljetopis popa Dukljanina, važan izvor za tumačenje najranije hrvatske povijesti. Crkva sv. Mihovila datira u XI. stoljeće. Pripada tipu jednobrodnih crkava raščlanjene unutrašnjosti. Bočni zidovi raščlanjeni su s po dvije plitke niše, a duboka četvrtasta apsida završava polukružnom nišom istaknutom i na istočnom zidu apside. Posebnost ove crkve je povišeni dio krova, što izvana stvara dojam trobrodnog prostora.

---

DUBROVAČKO PODRUČJE

Antički je Epidaur (Cavtat) razoren prodorom Avara i Hrvata početkom VII. stoljeća, a njegovi su stanovnici utočište pronašli na otprije naseljenoj hridi Laus ili Lave (odatle romanski naziv Lausion koji je jezičnim promjenama pretvoren u Ragusium) sa snažnom bizantskom utvrdom na području današnjeg Dubrovnika. Novo je naselje postalo biskupijsko središte i tako steklo status srednjovjekovnog grada.

Više sačuvanih crkava iz predromaničkog i ranoromaničkog razdoblja nalazi se u staroj gradskoj jezgri Dubrovnika gdje su uglavnom uklopljene ili skrivene brojnim naknadnim pregradnjama. Najbrojnije su crkve na Elafitskim otocima, a mnoge od njih još su i danas u funkciji.

Crkva sv. Nikole na Prijekom

Dio grada koji je tek u XIII. stoljeću opa­san zidinama, i to nakon nasipanja plitkog morskog tjesnaca, postaje posljednja stara gradska četvrt – Prijeko. Tlocrtno, Crkva sv. Nikole na Prijekom izduženi je pravokutnik kojemu su dograđeni svi bočni prostori. Tom je nadogradnjom crkva postala dvobrodna, iako je riječ o izvorno jednobrodnoj građevini.
Naime, tek je nakon temeljitih arheoloških istraživanja zaključeno da je crkva pravi primjer jednobrodnog kupolnog tipa raščlanjene vanjštine, a takav se tip gradnje često koristio tijekom X. i XI. stoljeća (kada je crkva vjerojatno i sagrađena) u južnoj Dalmaciji i najizrazitiji je regionalni stil ranosrednjovjekovnog graditeljstva. Samo pročelje je pomaknuto prema zapadu i izgrađeno u renesansnom stilu 1607. godine.

Crkva Sigurata na Prijekom

Crkva Sigurata je pučki naziv za crkvu Preobraženja Kristova. Ime Sigurata dolazi od latinskog naziva za Preobraženje Gospodinovo – Transfugatio Domini. Taj događaj se zbio na gori Tabor kada je Isus svojim učenicima otkrio svoju mesijansku ulogu. Danas je crkva u sastavu ženskog samostana sestara franjevki. Ispred crkve je nekad bio trg koji je izgradnjom niza kuća pretvoren u mali zatvoreni prostor u koji se pristupa uskim prolazom iz Ulice od Sigurate. Ona je danas trobrodna građevina, a to je rezultat posljednje velike pregradnje koja je obavljena nakon potresa 1667. godine. U tlocrtu je uočljivo da su prvotnoj jednobrodnoj građevini dodana dva bočna broda. Godine 1992. crkva je bila teško oštećena grana­tiranjem tako da su istraživanja tijekom obnove donijela potpuno nove spoznaje o njenom razvoju. Upotpunjena je slika o predromaničkoj etapi izgradnje i o njenim kasnijim pregradnjama i dogradnjama.

Crkva sv. Dmitra, Gabrili, Konavle

Za kontinentalni dio Konavla dugo se vjerovalo da u srednjem vijeku uopće nije bio priveden kršćanstvu. No tome uvjerljivo proturječi Crkva sv. Dmitra na mjesnom groblju u Gabrilima u Gornjoj Bandi iznad Konavoskog polja. Sv. Dimitrije osuđen je na smrt 304. godine zbog čuvanja svetih knjiga. Pogubljen je u Sirmiju (današnja Srijemska Mitrovica), a njegove su relikvije pred naletom Atile Huna prenesene u Solun. Odatle se njegovo štovanje širi na Istok i na Zapad, posebno među pravoslavnim Slavenima. No prisutan je i među Hrvatima, osobito na južnoj hrvatskoj obali i u Zadru. Crkva u Konavlima i danas je u funkciji, temeljito je obnovljena i restaurirana uz pomoć Ministarstva kulture.

Dugo se smatralo da je crkva izvorno posjedovala kupolu što su kasnija istraživanja opovrgla. Mnogo je nedoumica oko ove crkve pa i oko vremena njene izgradnje. Ispred nje je podignut trijem za čiju su izgradnju korišteni okolni stećci (kojih i danas ima na tom području), što svjedoči i o mogućoj kasnijoj izgradnji. Iznad ulaznih vrata uklonjen je zvonik jer je ustanovljeno da ga crkva u svom izvornom obliku nije imala.

Crkva sv. Mihajla u Stonu

Ston je u srednjem vijeku, ali i poslije, bio važno gospodarsko, vjersko i kulturno središte. Bio je političko središte zahumske kneževine i vjerojatno prijestolnica dukljanske kraljevine. Ujedno je bio i sjedište jedne od najstarijih biskupija na cjelokupnom hrvatskom etničkom prostoru.

O burnoj prošlosti Stona svjedoče njegove brojne crkve od kojih su mnoge u ruševinama, a neke su netragom nestale jer su bile smještene usred močvare. Kao vrhunski spomenik graditeljske i likovne baštine većim je dijelom ostala sačuvana samo Crkva sv. Mihajla koja se nalazi na vrhu brijega. To je najpoznatija i najviše opisivana stonska crkva, ujedno i jedna od najznačajnijih predromaničkih crkava. Crkva sv. Mihajla ubraja se u južnodalmatinske jednobrodne trotravejne građevine s kupolom. Iako kupola nije sačuvana, na njezino izvorno postojanje upućuje karakterističan sastav konstrukcije i sačuvana freska s prikazom kralja zakladnika s modelom crkve s kupolom u ruci. Crkva je najvjerojatnije sagrađena u IX. ili X. stoljeću, da bi potom u XI. bila oslikana.

Ranoromaničke freske u Sv. Mihajlu najznačajniji su naš spomenik slikarstva iz XI. stoljeća, iako su oštećene i tek djelomično restaurirane.

Pretpostavlja se i to da je Sv. Mihajlo imao westwerk jer su vladari Zahumlja bili franački saveznici, a crkva je najprije bila kneževska (zahumska), a potom kraljevska (dukljanska). Ako je ta tvrdnja istinita, teško je dokučiti kada je uklonjen i kako je na crkvi mogla biti kupola, koja je više bizantska nego karolinška stilska oznaka.

Autor: Hana Lencović