Grčki polis

Nastanak grada neraskidivo je povezan s razvojem kulture i stupnjem civilizacije nekog naroda. Onaj jedinstveni trenutak kada ruralno preraste u urbano i selo postane grad, nemoguć je bez postojanja određenih elemenata kulture, kao što su primjerice pismo ili umjetnost, te društvenog razvoja koji podrazumijeva podjelu rada, te pojavu trgovine i obrta. U povijesti ne postoji velika civilizacija izrasla iz seoskog načina života, kao što ne postoji niti grad koji je nastao kao plod djelovanja usmjerenog isključivo ka golom preživljavanju. Priroda grada nikada nije određena brojem njegovih stanovnika, nego onim što su oni ostvarili na području kulture, umjetnosti i političke misli.

Iako su najvažnija obilježja gradova kroz vrijeme i pro­stor u osnovi vrlo slična, svaka je kultura, pa tako i ona grčka s vlastitim društveno-političkim posebnostima, tragala za svojom idealnom formom grada kroz koju će moći objediniti sve ono što je bitno za njezino postojanje.

Prve naznake grčke urbane kulture potječu iz razdoblja između VIII. i VI. st. pr.Kr, kada nastaju prvi više ili manje samostalni gradovi-države. Oni su izrasli na naslijeđu kretskih gradova u kojima se u gustom tkivu stambenih blokova i uskih nepravilnih uličica izdvajala jedino kraljevska palača, te gradova-utvrda Mikene gdje se unutar gradskih zidina, osim kraljevske palače kao središta političke vlasti, nalazio i posvećeni prostor s hramom kao središtem božanske vlasti.

Ključni trenutak u nastanku grčkog grada jest pojava zajedničkog trga, agore. Agora je od početka bila mjesto na kojem su se ljudi okupljali kako bi razgovarali, raspravljali i trgovali. To je bilo središte društvenog života grada i mjesto na kojem su se rješavali problemi koji su nadilazili pojedinačne interese građana. Tako je već u najstarijim gradovima došlo do razdvajanja prostora svjetovne od onih religijske namjene, što je ostala posebnost grčke kulture tijekom čitavog njezinog trajanja.

Isprva je agora bila nepravilnog, amorfnog oblika, i okružena javnim zgradama. Obično se nalazila u središtu grada ili, zbog svoje trgovačke funkcije, u neposrednoj blizini luke. Kasnije postaje pravilan pravokutni prostor koji se gradi kao zasebna, pažljivo planirana arhitektonska cjelina i često je okružena trijemovima, stoama, pod koje su se ljudi mogli skloniti od kiše ili jakog sunca. U nekim je gradovima čak postoja­la zasebna agora namijenjena isključivo za trgovinu. Uz agoru se obično nalazio i pritanej (grč. prytaneion), sjedište vlade, koji je zadržao neka od obilježja kraljevske palače i gdje su se čuvali važni gradski dokumenti, te buleuterij (grč. bouleuterion), gradska vijećnica – velika građevina koja je izgledom nalikovala na antičko kazalište pokriveno krovom. Tako su na jednom mjestu bile objedinjene sve upravljačke institucije grada.

Akropola, sakralno srce grada, obično se nalazila na povišenom mjestu i bila je opasana zidom. Mjesto za hramove, posebice one najvažnije, pažljivo se odabiralo i oni su se često nalazili u dramatičnom pejzažu ili na mjestima na kojima su njihove estetske vrijednosti mogle najbolje doći do izražaja. Ono što se već na prvi pogled primjećuje kod gotovo svih svetišta jest izraziti kontrast između strogog formalnog oblikovanja građevina i odsutnosti bilo kakvog reda u njihovoj prostornoj dispoziciji unutar sakralnog kompleksa. To je osobito vidljivo na primjeru atenske akropole, ali i u svetištima poput Delfa ili Olimpije, gdje su građevine raspoređene na način koji bi se gotovo mogao nazvati nasumičnim. Svetišta su se gradila postupno, s hramom boga zaštitnika grada u središtu, i nizom žrtvenika, zavjetnih spomenika, kipova i manjih hramova koji su podizani tijekom vremena. I u samom gradu bilo je razbacano mnoštvo hramova, ali mjesta na kojima su se oni nalazili nisu birana zbog njihove osobite ljepote ili atraktivnosti, već prije zbog svetih događaja koji su se vezivali uz njih.

Osim trga i svetišta, treći temeljni element grčkog grada je obiteljska kuća. Za razliku od bogatih, monumentalnih javnih građevina, grčka stambena arhitektura bila je izrazito skromna, dijelom zato što su Grci živjeli intenzivnim javnim životom i velik dio vremena provodili na otvorenim prostorima trgova, vježbališta ili akropole, ali i zbog toga što su duhovno i intelektualno djelovanje stavljali ispred fizičke udobnosti. Čak i u helenističkom razdoblju, kada su se počela graditi raskošnija stambena zdanja, prosječna grčka kuća bila je daleko skromnija od rimske ili orijentalne.

Platonova prostorna koncepcija polisa izložena u Zakonima

“…Najprije je potrebno da grad bude podignut što više u sredini zemlje. Mjesto među raspoloživim neka odabere osnivač, i to takvo koje sadrži i ostale prednosti za grad. Koje su to prednosti, nije teško sebi predočiti i izložiti…“

“…Zatim treba sve podijeliti na dvanaest dijelova, najprije podignuti svetište Hestiji, Zeusu i Ateni, dajući mu ime akropola, i unaokolo sagraditi zid. Odatle će dijeliti sam grad i čitavu zemlju na dvanaest dijelova. Ti dijelovi imaju biti izjednačeni na taj način da će oni s boljim zemljištem biti manji, a oni s lošijim veći. Neka zatim sve podijeli na 5040 dijelova koji će se ždrijebati. Svaki od njih neka se opet razdijeli na dvoje, pa združi pod jedan ždrijeb dva takva odsječka, od kojih će jedan biti blizu grada, a drugi daleko…“

“…Nakon toga treba odrediti dvanaest ždrebova dvanaestorici bogova, pa tako kojega boga zapadne koja skupina ljudi, po njemu dati joj ime, posvetiti i nazvati je plemenskom zajednicom. I grad treba dijeliti na dvanaest dijelova onako isto kako se dijelila i ostala zemlja. Svatko neka dobiva dva stana, jedan blizu središta, a drugi blizu kraja…“

“…Hramove treba graditi okolo čitavog trga, a cijeli grad u krugu na povišenim mjestima radi sigurnosti i čistoće. Ako je ipak potrebno da ljudi imaju neki zid, treba odmah s početka tako praviti nacrte za gradnju privatnih kuća da čitav grad bude jedan zid, time što će sve kuće jednakim položajem i jednakim izgledom prema ulici biti dobro zaštićene. Vrlo je ugodno za oko da grad ima izgled jedne jedine kuće, a kako je time olakšano stražarenje, to je vrlo prikladno za sigurnost i zajednice i pojedinca…“

Tipična grčka kuća bila je građevina zatvorenog tipa, s prostorijama okrenutim prema unutarnjem dvorištu, peristilu. S ulice se ulazilo u predvorje u kojem je s jedne strane bila konjušnica, a s druge prostor za vratara. Hodnik je vodio do peristila okruženog s tri strane trijemom oko kojeg su se nizale prostorije s malim prozorima prema peristilu. Postojao je ženski dio kuće sa spavaonicama, kuhinjom, spremištima i blagovaonicom za svakodnevnu upotrebu, te muški dio sa zasebnom blagovaonicom za svečane muške gozbe. Sobe za goste i poslugu obično su se nalazile na katu.

Privatne kuće bile su grupirane u blokove koji su formirali ulice. U najstarijim gradovima izgradnja je bila gusta, zbijena i nepravilna, s uskim krivudavim uličicama koje su bile, kako je opisao Aristotel, “nedokučiva tajna za strance, a labirint za neprijatelje“. Od VII. st. pr.Kr. započinje razdoblje planske izgradnje gradova. Atenski vladari poput Drakona i Pizistrata počeli su donositi zakone koji su propisivali pravila građevnog reda i komunalne higijene, kao i druga ograničenja i obaveze od općeg zajedničkog interesa, pokušavajući unijeti red u dotad kaotičnu izgradnju.

Karakter grčkog grada možda je ponajviše odredila njegova veličina. Grčka kultura ne poznaje pojam megapolisa; prema procjenama istraživača u Ateni je tijekom V. st. pr.Kr. živjelo tek oko 35000 stanovnika, dok su ostali gradovi rijetko kad imali više od 5000 stanovnika. Uzrok tome najvećim je dijelom nedostatak plodne zemlje, ali postojali su i politički razlozi. Platon kaže da “za državu nema ništa bolje nego da se građani uzajamno poznaju“, jer tako prilikom izbora za vijeće koje upravlja polisom građani biraju između osoba s kojima se svakodnevno susreću. Kad bi broj gradskih stanovnika postao toliki da ih grad više nije mogao prehraniti, Grci bi se raseljavali i daleko od matičnog grada osnovali novi grad-koloniju, pazeći pritom da za njegovo mjesto odaberu lokaciju s dobrom lukom i bogatim poljoprivrednim zaleđem.

Tek u novoizgrađenim kolonijama u potpunosti se mogla provesti ideja uređenog, geometrijski pravilnog grada. Za razliku od stanovništva matičnog grada, među kolonistima nije bilo većih ekonomskih niti socijalnih razlika, i otuda je proizišla razdioba prostora na jednake pravilne dijelove. Zacrtava se ortogonalna mreža ulica koja se preslikava i na poljoprivredno područje izvan samog grada. Na križanju dviju glavnih ulica, po mogućnosti u blizini luke, ostavlja se slobodan prostor za agoru, a posebno pažljivo odabire se mjesto gdje će se podignuti hram sa svetom vatrom prenesenom iz domovine.

Tako je nastao prototip grčkog kolonijalnog grada koji se tijekom nekoliko stoljeća uz manje varijacije proširio cijelim Sredozemljem. Prema antičkim autorima tvorac ovog koncepta bio je Hipodam iz Mileta, koji je djelovao u Ateni u V. stoljeću kao urbanist, teoretičar i filozof. Aristotel ga opisuje kao čovjeka izuzetnih sposobnosti, a navodi da su prema njegovim planovima izgrađeni Pirej, nova vojna i trgovačka luka Atene, Rodos, te čitav niz drugih novoosnovanih ili temeljito rekonstruiranih gradova.

Hipodam je prvi shvatio da je izgled grada odraz njegove kulture i njegovog političkog ustroja, i da su oni u neprekidnom međudjelovanju. Tvrdio je da urbanističko planiranje ne smije imati samo neposredni praktični cilj, već i viziju budućeg razvo­ja na svim poljima. Na taj je način Hipodam otvorio put teo­retskim razmatranjima problematike grada i urbaniteta. Mnogi filozofi klasičnog razdoblja počeli su se baviti modelom idealnog grada, kako na društvenopolitičkom planu, tako i na planu organizacije prostora. Platon u Zakonima iscrpno opisuje način na koji se treba planirati grad, dok Aristotel u Politici zastupa ideju dinamičnog grada u kojem su nužne stalne prilagodbe njegovih dijelova kako bi se što bolje uklopili u cjelinu. Hipokrat se bavi konkretnim problemima klime, vode i tla, te ispituje utjecaj položaja grada i orijentacije ulica na zdravlje njegovih stanovnika, a Ksenofont smatra da u svim aspektima života, pa tako i u oblikovanju grada, trebaju biti prisutni red i ljepota.

Neke od ovih ideja pronalaze svoju primjenu i u praksi. U klasičnom i ranom helenističkom razdoblju u mnogim su gradovima doneseni novi, još stroži zakoni i pravila koji su se odnosili na izgradnju i održavanje ulica, trgova i gradskih zidina, te na red i ponašanje u gradu. Život grada obogaćuje se izgradnjom brojnih javnih sadržaja kao što su vježbališta, kazališta i odeoni , kupališta, gimnaziji, a sve se veća pažnja pridaje zelenim površinama. Težnja za monumentalnim i lijepim izgledom više nije prisutna samo na agori i akropoli, ona se pomalo širi na čitav grad, pa i na izgled obiteljskih kuća.

U helenističkom razdoblju, kada je vrhunac klasične grčke kulture već odavno prošao i krenuo prema svojoj dekadentnoj fazi, mijenja se i opći ukus. Nestaje sklonost prema jednostavnoj klasičnoj ljepoti i počinju se graditi sve raskošnije i bogatije jav­ne, ali i privatne građevine koje svojim izgledom postaju simbol društvenog statusa njihovih vlasnika. Iako je helenistički grad naizgled zadržao sva obilježja onog klasičnog, on polako postaje mjesto za pokazivanje moći. Unutarnji život grada se raspada, a njegovi se stanovnici nalaze zarobljeni u zlatnim okovima civilizacije. Grčka kultura bila je na svom zalasku.

Baštinici smo mnogih dostignuća grčke kulture, pa tako i onih s područja urbanizma. Od starih Grka dolazi nam i riječ tako česta u svakodnevnom životu – politika, koja je označavala umijeće upravljanja polisom. Zato valja naglasiti ono o čemu su govorili svi grčki filozofi koji su se bavili gradovima, a to je da njihova izgradnja ne može biti prepuštena slučaju i interesima pojedinaca, već su oni djelo i briga čitave zajednice i da će, bez obzira na bogatstvo njegovih građevina, grad biti velik onoliko koliko su veliki ljudi koji u njemu žive.

Autor: Suzana Dobrić Žaja