“Da bi ih se u potpunosti razumjelo,
istine se moraju i živjeti.
Amonije Sakas, neoplatoničar iz Aleksandrije iz III st.

KacigaGodine 480. pr.Kr. ogromne vojne snage Perzijskog Carstva, sastavljene od preko trideset pokorenih naroda, koje su prema Herodotu brojile više od dva milijuna ljudi, kreću u osvajački pohod na Europu. Na tom im se putu suprotstavlja savez malobrojnih grčkih gradova, okupljenih oko Atene i Sparte. Bez obzira na neslogu i podijeljene interese, Grci, svjesni da je to za njih pitanje života i smrti, postižu dogovor o strategiji obrane te šalju manje savezničke snage, ukupno 4000 ljudi, da zaustave osvajača na vratima Grčke, u klancu Termopile.

Na čelu te samoubilačke misije nalazio se kralj Leonida i njegovih tri stotine izabranih Spartanaca. Oni zadržavaju Perzijance sedam dana, a zadnjeg dana bitke, znajući da su izdani i opkoljeni, Leonida otpušta sve preživjele saveznike. Spartanci i Tespijci ostaju dragovoljno do kraja (oko tisuću ljudi), dok nisu pali svi do posljednjeg čovjeka.

Svojom herojskom žrtvom zadržali su neprijatelja, nanijeli mu velike gubitke (20000 mrtvih Perzijanaca), omogućili ostalim Grcima pripremu za obranu, dali herojski primjer i uzdigli rodoljubni zanos do neslućenih visina. To je nadahnulo ostale Grke da se čvršće povežu, i da u jesen te iste godine u pomorskoj bitci kod Salamine, te u proljeće 479. godine na kopnu kod Plateje, do nogu potuku Perzijance.

Te su pobjede omogućile procvat Atene i ostalih gradova te tako utemeljile ono što je i danas uzor europske civilizacije, trajni ideal kulturnog uzdizanja koji ni izbliza nije nadiđen ni iscrpljen.

Danas kod Termopila stoje dva spomenika koja čuvaju uspomenu na te događaje: suvremeni, tzv. Leonidin spomenik, s njegovim odgovorom na Kserksov zahtjev da predaju oružje: Molon labe! (Dođi i uzmi!), te drugi, ono­vremeni, najpoznatiji ratnički epitaf u europskoj povijesti, sa stihovima pjesnika Simonida s otoka Keja:

“O XEIN ANGELLEIN LAKEDAIMONIOIS HOTI TEDE
KEIMETHA TOIS KEINON RHEMASI PEITHOMENOI“
“Pođi, o stranče, Sparti pripovjedi,
Pali smo slušajuć’ što nam zapovjedi.”

Kultura kao pokretačka snaga

Junaci kod Termopila bili su odlučni obaviti svoju dužnost, bez prisile. Suočeni s neizbježnom i sigurnom smrću, nisu ustuknuli. Svi se ljudi boje smrti, ali zbog kakvog odgoja, učenja ili vjerovanja su oni tako odlučno odbacili strah?

Da bismo to dublje razumjeli, zapitajmo se: Tko su bili ti junaci? Što su voljeli? Čemu su se radovali? Od čega su strahovali?

Traženjem odgovora i čuvanjem spomena na izuzetne primjere ljudskog uzdizanja mi čuvamo temelje kulture, ljudskog nastojanja pomoću kojeg čovjek ostvaruje svoju ljudsku prirodu i potvrđuje izvore i temelje svog dostojanstva i ponosa.

02A11W67Grci su vjerovali da Fobos, strah, stanuje u tijelu, a da je Nous, um, taj koji treba zagospodariti tijelom, i da nas upravo ta kontrola nad tijelom u širem smislu, što uključuje misli, želje i osjećaje, približava božanskom. Također su smatrali da čovjekov život ne pripada samo njemu, već i njegovoj djeci, majkama i očevima, svim ljudima za koje je odgovoran u svom polisu.

Zbog toga su Grci davali veliko značenje odgoju (grč. paideia) koji je poticao veze s tradicijom i precima, jačao svijest o odgovornosti za svoje postupke te isticao važnost sadašnjeg djelovanja za budućnost.

U čovjeku postoji snaga, jača od straha i moćnija od nagona za samoodržanjem. Najvećom nesrećom ne smatra se smrt, nego je puno gore ostati sam, lišen veze s bogovima, bez svoga doma i svoga grada. Zbog toga se politička kazna progona smatrala gorom i od pogubljenja. Vjerovali su da postoje vrijednosti za koje vrijedi umrijeti i da život sam po sebi nije vrijedan ako nije oplemenjen savezom duša, neraskidivim vezama prijateljstva, kada su ljudi odgajani i žive zajedničke vrijednosti u ljubavi i oda­nosti svome gradu, kroz poštivanje njegovih zakona. To su bili temelji slike svijeta svakog antičkog čovjeka, koji je odmalena, slušajući Homerove stihove, nastojao živjeti tako da bude dostojan svojih herojskih predaka.

Spartanski odgoj

Kako sami Spartanci o sebi nisu ostavili nikakvog pisanog traga, polemike oko njihovog vrijednosnog sustava tema su tisuća knjiga i svako ih vrijeme pokušava razu­mjeti na svoj, uglavnom manje ili više ograničen način. S jedne strane se divimo njihovom sažetom i jezgrovitom, lakonskom govoru, njihovom junaštvu, vrlo snažnoj samodisciplini. S druge strane im predbacujemo da su bili zatvoreno, konzervativno i militantno društvo u kojem je ratnička manjina bešćutno vladala većinom sluga i robova, nedostatak obiteljskog života, i sl. Uglavnom, teško razumijemo cjelinu njihovog pristupa životu i ne pomišljamo poželjeti živjeti na njihov način.

Prije nego ukratko prikažemo spartanski odgoj, prema spisima Ksenofonta i Plutarha, moramo naglasiti da naše moderno vrijeme nema razumijevanja za ono što su Spartanci poštivali, slijedili i voljeli. Smatrali su da se sloboda sastoji u tome da se sebe stavi u službu zajednice na što bolji način, da se obavi svoju ljudsku dužnost što je valjanije moguće.

U razdoblju od VIII. pa do IV. st. pr.Kr. Sparta je bila najutjecajniji grčki polis i to ne samo zbog svoje vojne nepobjedivosti, već i zbog svoje pravdoljubivosti, korek­tnog odnosa prema svojim saveznicima i mudrih odluka u posredovanju u stalnim sukobima i ratovima između grčkih polisa.

Ruke3Udubimo li se u način života i običaje Spartanaca, uvidjet ćemo da su za snagu Sparte najvažniji bili njeni zakoni, koje je prema mitskoj predaji uspostavio Likurg, odvažan i mudar zakonodavac kojeg su kasnije uzdigli na položaj božanskog heroja. Likurg nije dopuštao da se ti zakoni (retre) zapišu jer nije vjerovao da će ih to sačuvati. Tražio je da se oni odgojem duboko usade u srce i um svakog građanina koji će tako najbolje pri­mjenjivati te zakone u svakoj životnoj situaciji. On provodi važne reforme u tadašnjoj Sparti koje radikalno mijenjaju način života i prioritete građana. Sve političke strukture nastale na osnovu tih zakona bile su utemeljene na osobnoj odgovornosti pojedinca za svoje postupke, pred državom i pred bogovima. Za razumijevanje spartanskog načina života važno je da su upravo oni, najozbiljnije od svih Grka, poštivali bogove. Da bi to osigurao, Likurg propisuje skromne žrtve koje su bile dostupne svakom građaninu. Grčka je filozofija, povezana s misterijima, učila čovjeka da ono osjetilno i vidljivo nije prava stvarnost. U suvremenom povijesnom romanu Stevena Pressfielda Ognjena kapija, jedan od spartanskih štitonoša kod Termopila pojašnjava to ovako: “I zemlja i sve na njoj samo su utjelovljenje suptilnije i dublje stvarnosti iza njih, nevidljive čulima smrtnika. Sve ono što mi zovemo stvarnošću zapravo odražava taj skriveni temelj koji je vječan, neuništiv, iza zastora naših ograničenih čula. Stvarno je samo ono što nadilazi naša čula. Duša. Majčina ljubav. Hrabrost. Samo je to blisko bogovima zato što to postoji s obje strane smrti, iza zastora kao i ispred njega.”

Likurg je svojim reformama oduzeo vlast kralju i predao je Vijeću staraca (geronti) u koje su birani dokazano mudri i moralni građani iznad 60 godina starosti, njih 28. Svi stanovnici s punim građanskim pravima, koji su to ne po rođenju već prije svega po završenoj obaveznoj obuci (spartijati), postaju jednaki po pravima s navršenih 30 godina i biraju 5 efora, nadzornika, koji zajedno s gerontima donose sve važne odluke za državu. Te su odluke dužni provoditi dva kralja s nasljednim pravom (potomci mitskog heroja Herakla), koji upravljaju vojskom u ratu te obavljaju vjerske dužnosti.

Likurg je proveo i preraspodjelu ze­mlje na jednake čestice, oko 9000 posjeda za spartijate na kojima su živjeli i obrađivali ih potomci osvojenih naroda, državni robovi (heloti), kojih je bilo oko 150000. U okolici grada živjeli su slobodnjaci (perijeci), koji su obavljali sve poslove za grad, posjedovali mala imanja i nisu imali građanskih prava (oko 30000 posjeda).

Likurgovi zakoni ukidaju novac i svaki oblik luksuza te tako iz grada nestaje želja za bogaćenjem, a zamjenjuje je natjecanje u vrlinama. Sparta tako počinje davati značaj drugim stvarima, potičući u svemu jednostavnost i kori­snost. Tako se na prvo mjesto u srcima građana usijeca, kao temeljna vrijednost, dužnost prema zajednici.

Politički sustav u Sparti, zasnovan na raspodjeli vlasti, odgovornosti i kontroli kroz jasne zakone, stoljećima je služio kao djelotvorna brana pred siromaštvom, bijedom i tiranijom pojedinaca ili društvenih grupa.

Građani su bili podijeljeni u manje grupe od po tridesetak ljudi (fratrije), koji su zajedno objedovali, vježbali, razgovarali i provodili veći dio dana i noći. Tako su kroz mudrost i iskustvo starijih, marljivost zrelih i hrabrost mladih poticali međugeneracijsku povezanost kako bi se ostvarila zajednička svrha. Takav je odgoj među njima poticao prijateljstvo i odanost. A svrha svih Likurgovih zakona bila je nutarnje i vanjsko poboljšanje čovjeka, kroz gimnastiku, muziku (skup vještina pod zaštitom Muza) i najvažnije: sposobnost slušanja i zapovijedanja. Tako formirani građani bili su ujedno najkorisniji za državu.

719_Hoplite_-_5th_Century_BCPrehrana im je bila jednostavna, skromna i javna, a u vinu se preporučala umjerenost. Za kraljeve je uglavnom vrijedilo isto ono što i za druge Spartance; vladajuća je elita živjela strože i oskudnije nego njihovi podređeni. Odricali su se svega onoga što je nama danas osnovna životna preokupacija da bi sačuvali osvjedočene prednosti Likurgovih zakona i održali borbenu spremnost. Naglasak nije bio samo na razvoju vještine, već prije svega, na stvaranju timskog duha i prijateljstva koji pomažu nadići strah, težnju za pukim biološkim opstankom, spašavanje vlastite kože po svaku cijenu. Takvu su vrstu pobjede trebali Spartanci izvojevati nad samima sobom i tada bi postajali nepobjedivi.

Da bi postali spartijati, muški potomci punopravnih građana te oni nadareni iz veza spartijata i helotkinja morali su proći kroz vrlo zahtjevan i naporan sustav obrazovanja koji je za njih započinjao u sedmoj godini života i trajao sve do tridesete kada su postajali punoljetni. Taj strogi način života odnosio se samo na punopravne građane dok su svi ostali živjeli na isti način kao i ostali dio Grčke.

Za djevojčice je ta obuka počinjala nešto kasnije, u blažem obliku, i one su za razliku od dječaka živjele s roditeljima. Žene su imale izuzetno važnu ulogu u Sparti jer bez njihove požrtvovnosti, hrabrosti i mudrosti ovaj su­stav ne bi mogao potrajati. U antici su Spartanke važile kao najslobodnije i najutjecajnije, a istovremeno i najskromnije žene. Za njih se govorilo da vladaju svojim muškarcima zato što ih jedino one mogu roditi.

Program spartanske obuke (agoge) započinjao je odvođenjem dječaka u sedmoj godini iz roditeljske kuće i njihovim podvrgavanjem stalnim vježbama za jačanje tijela, psihološkoj i socijalnoj edukaciji i vježbama inte­ligencije, a sve da bi se formirao izdržljiv, čvrst i jednostavan karakter. S dvanaest godina obuka postaje još stroža kroz naporne tjelesne vježbe, reduciranje hrane, spavanje na podu i izloženost hladnoći i nesanici. U toj se fazi odgoj nadopunjava muzikom te dječaci pripremaju umjetničke programe, a natječu se i u drugim vještinama. Tada im je bila do­zvoljena i časna krađa, tj. smjeli su krasti hranu, ali da ih pri­tom nitko ne vidi. U protivnom bi bili kažnjavani šibanjem. U toj dobi oni dobivaju prijatelje, savjetnike i nadzornike, mladiće između 20 i 30 godina koji su im bili nešto poput kumova. Stariji je mladić učio mlađega prvenstveno primjerom i bio mu je uzor u svemu. Između njih se razvijao poseban odnos prijateljstva, ljubavi i međusobne odanosti koji se prenosio na cijelu grupu. Tako se, opet kroz vježbu, druženje i muziku, izgrađivala plemenitost koja poput glazbe uzdiže dušu, a dječak se učio sroditi sa zajednicom da bi se borio ne za sebe, nego za svoje drugove, nastojeći iznad svega ne iznevjeriti ih i biti ih dostojan. Tek tada njegovo srce može stvarno prezirati strah od smrti; on nadilazi sebe i svojim djelima dotiče uzvišenost.

S 15 godina mladići se potpuno sami brinu o sebi i tada dobivaju čuveni grimizno-crveni spartanski ogrtač koji će nositi do kraja života. U tom za njih najdelikatnijem razdoblju adolescencije, odlučujuća je bila briga i pomoć kumova (filatei) jer tada obično dolazi do pobune protiv svih autoriteta i mladić traži svoj vlastiti životni put, kada mu je najpotrebniji prijatelj koji je kroz to već prošao. Istovremeno se vjerovalo da je u ovoj dobi mladić najskloniji pravednosti i poštenju i da je to dob kad se u njemu rađaju vrline hrabrosti, časti i odanosti koje ostaju za cijeli život. No, znali su da se tada rađaju i strasti, želje i razni apetiti i odlučujuće je, primjerom starijih, usmjeriti i podučiti mladog čovjeka kako bi ispravno izabrao svoj put. Stalno su nešto radili i stalno su u tome bili nadzirani, a u razgovorima kod zajedničkih objeda (sistija) isticani su dobri primjeri i ispravljane pogreške, da bi se pedagoški djelovalo na sve sudionike. Tako su ti mladići uz puno truda odraslih usvajali Likurgove zakone kroz praktično ponašanje i djelovanje.

sparta1S 18 godina mladić bi bio poslan u divljinu naoružan samo štapom, i tamo morao ostati dvije godine i čuvati granice od vanjskih i nutarnjih neprijatelja (stalna prijetnja od pobune helota), preživjeti gotovo nevidljiv te skrbiti za sve svoje nužne potrebe. S navršenih 20 godina vraća se u grad i ulazi u sastav spartanske vojske, do tridesete godine živi u vojarni te ga se potiče na ženidbu, ali se sa ženom viđa samo tajno. Tada Spartanci puštaju kosu, dobivaju potpunu vojnu opremu i pravo da budu izabrani među tri stotine najboljih, kraljevih osobnih pratitelja.

Punopravni građani postaju tek s 30 godina, kada mogu ravnopravno sudjelovati u političkom životu grada i živjeti sa svojim obiteljima, s tim da im vojna obveza traje do 60. godine. Takvim je odgojem Sparta stvarala građane zbog kojih je bila nepobjediva i zbog kojih jedina od grčkih gradova nije imala nikakvih obrambenih zidina. Afirmirala se kao kompaktna zajednica koja je svojevoljno izabrala izolaciju od vanjskog svijeta, prvenstveno da bi sačuvala svoj način života, gdje se svaki građanin bavio filozofijom.

Antički pisci sačuvali su mnoštvo priča i anegdota koje vjerno oslikavaju spartanski način života i njihov odnos prema sebi i drugima. Tako jedna majka, dajući sinu štit naslijeđen od otaca i ispraćajući ga u rat, govori: “Sa štitom ili na njemu!” To je značilo da se vrati kao pobje­dnik ili da časno pogine.

Jedan od mnogih Spartanaca koji su pobjeđivali na Olimpijskim igrama nije pristajao ni za veliku nagradu prepustiti pobjedu drugom natjecatelju. A kada su ga začuđeno upitali zašto lovorov vijenac cijeni više od blaga, on im je odgovorio: “Borim se da bih stekao pravo da u ratu mogu stajati u prvom redu, uz svoga kralja.“

Kad je u prepuno gledalište na Olimpijskim igrama ušao jedan starac i prošao kraj tribine Atenjana, ništa se nije dogodilo; kad je došao do Spartanaca, oni su ustali svi kao jedan, na što su Atenjani spontano zapljeskali. Na to jedan Spartanac reče: “Atenjani znaju što se priliči čovjeku, ali to i ne čine!“

Achaemenid_Empire

Perzijsko carstvo 500 g. p.Kr.

Bitka kod Termopila

Priprema za bitku bila je za Spartance poseban trenutak. Dok su inače uvijek hodali bosonogi i u istom haljetku, za bitku su se posebno uređivali. Nakon izlaska Sunca počinju češljati i uplitati svoju dugu kosu i bradu, a da bi izgledali što ljepše, ukrašavaju se cvjetnim vijencima te na kacige stavljaju perjanice. Tijelo mažu maslinovim uljem, a štitonoše (iz redova helota) im pomažu staviti štitnike i navući oklope. Tada oblače sandale i tako dotje­rani okružuju svoga kralja koji prinosi žrtvu Muzama da bi se borili lijepo i da bi njihovo junaštvo ostalo sačuvano u uspomeni potomstva. Prinose žrtvu i Erosu, bogu ljubavi i prijateljstva, da bi bili složni i borili se kao tim, kao jedan. U bitci kod Termopila ostavili su nam možda jedan od najljepših primjera svoga junaštva i ta je priča, zahvaljujući Herodotu, postala legenda.

Za grupiranje kompletne vojske kod uskog klanca Termopila, Kserksu je trebalo gotovo tjedan dana i on šalje izvidnice da izvide položaj i snagu Grka. Kada ovi javljaju da su vidjeli ljude bez oružja koji vježbaju i uređuju kosu, Kserkso se nasmijao vjerujući da će njegovi “Besmrtni” (elitna carska garda stalnog broja od 10000 vojnika) u trenu pomesti Grke. U njegovoj pratnji bio je i Demarat, prognani bivši spartanski kralj, koji mu objašnjava da su ti ljudi Spartanci koji se uređuju prije bitke iz koje znaju da se neće vratiti živi. “U borbi pojedinačno nisu ništa bolji od drugih, no svi zajedno najbolji su od svih ljudi. I premda su slobodni, ipak nisu posve slobodni: njihov je gospodar zakon i njega se plaše još mnogo više nego što se tvoji boje tebe. Postupaju stoga onako kako im on zapovijeda; a zapovijeda im uvijek isto i ne dopušta im bježati iz bitke ni pred kakvim mnoštvom ljudi, već ostati u bojnom redu i pobijediti ili poginuti.”

Leonida je znao za staro proročanstvo da: “Ukoliko Spartanci ne budu oplakivali smrt kralja, Sparta će pasti.” Vjerovao je da je upravo on taj kralj i zbog svečanosti u Sparti posvećene Apolonu Karnejskom, kada im je bilo zabranjeno ratovati, on vodi samo odabranu jedinicu od tri stotine Spartanaca koji su imali muškog potomka. Kada su krenuli, kažu da ga je jedna starica upitala: “Vodiš tako malo ljudi, a koliko vas neprijatelja tamo čeka?” Leonida odgovara: “Za smrt ionako previše, a za slavu, ne treba više.”

Kserkso četiri dana odgađa napad, očekujući da će se Grci uplašiti i povući, no pošto se to ne događa, on peti dan započinje s napadom.

Četiri tisuće Grka na čelu sa Spartancima odbija perzijski napad cijeloga dana i nanosi neprijatelju velike gubitke. Vidjevši da ima puno ljudi, a malo pravih muževa, Kserkso sljedeći dan u bitku šalje svoje “Besmrtne”, ali se i oni povlače s velikim gubicima. Herodot piše: “Lakedemonjani su se borili na način doista vrijedan spomena, te su između ostalog pokazivali neznalicama kako se znalački bori i svaki su put, kad bi okrenuli leđa, tobože svi zajedno bježali, a barbari, kad bi ih vidjeli kako bježe, navaljivali su uz viku i urnebes, no oni bi se zaustavljali i iznenada okretali prema barbarima te bi, tako okrenuti, obarali na zemlju bezbrojno mnoštvo Perzijanaca; pogibali su ondje i malobrojni Spartanci. Budući da Perzijanci, uspr­kos svojim pokušajima, nisu mogli osvojiti nijedan dio klanca, bez obzira na to da li su napadali u četama ili nekako drugačije, počeli su se povlačiti natrag.”

Krajem drugoga dana, Kserkso je u nedoumici, voj­ska mu je demoralizirana, a poginuli su i mnogi ugledni Perzijanci. Tada se pojavljuje izdajnik, Efijalt iz Malide, koji mu otkriva tajni put preko brda i Kserkso odmah šalje vojskovođu Hidarna na čelu elitnih postrojbi. Pješačili su cijelu noć, zaobišli Fokiđane koji su čuvali tu stazu i ujutro trećega dana, sudbina Grka bila je zapečaćena. Prorok Megistija prorekao je Grcima u klancu da će ih taj dan zadesiti smrt. Tada se s brda spuštaju Fokiđani i javljaju o izdaji i opkoljavanju. Leonida tada raspušta glavninu vojske, a jedino su Tespijci (svojevoljno) i Tebanci (kao taoci, protiv volje) ostali s Lakedemonjanima, ukupno oko tisuću ljudi.

Pali_ratnikHerodot piše: “Budući da su znali da ih uskoro čeka smrt od onih koji su obilazili brdo, Grci su pokazivali koliko god su mogli snage u borbi s barbarima, puni prezira prema smrti i slijepi od bijesa. Većini su tada koplja već bila slomljena, pa su mačevima uništavali Perzijance. U tom boju padne i Leonida koji se iskazao kao najizvrsniji junak, a s njim i drugi znameniti Spartanci, za čija sam imena saznao kao za imena ljudi dostojnih spomena, a saznao sam i imena svih tri stotine Spartanaca. Dva su Kserksova brata ovdje pala u borbi, a za Leonidino mrtvo tijelo trajala je silna bitka sve dok ga Grci nisu izvukli i četiri puta natjerali svoje protivnike u bijeg. To je bilo tako dok se nisu pojavili oni kojima je put pokazivao Efijalt. Kada su Grci opazili njihov dolazak, boj se stubokom počeo mijenjati: povlačili su se unatrag prema uskom dijelu puta, prešli su zid, došli do brežuljka i ondje zauzimali položaje, a okupili su se svi ostali osim Tebanaca. Na tom su se mjestu branili mačevima, bar oni kojima su još bili preostali, pa i rukama i zubima, a barbari su ih zasuli strelicama, jedni napadajući ih sprijeda pošto su srušili zid, a drugi odasvud, pošto su ih opkolili sa svih strana.“

Tako je završila ta bitka. Ostala je besmrtna priča o spartanskom junaštvu kojoj se ništa ne može ni dodati ni oduzeti jer je to bila pobjeda, bez obzira što su svi izginuli. No, Spartanci nisu veličali samo ratničko junaštvo, koje je prisutno u svim narodima, već su oni posebni zbog dubljih razloga. Naime, ono što su iznimno cijenili i u čemu vježbanje i odgoj nisu nikada završavali, bila je težnja prema vrlini, i taj napor i rad bio je za njih primaran. Kod njih nije bilo mirovine, već su smatrali da čovjek u svojim zrelim godinama, iznad šezdesete, može svojom mudrošću i iskustvom biti najkorisniji zajedničkom dobru, tj. državi. Oni koji nisu izabirani u vijeće staraca, podučavali su mlađe i to prvenstveno vlastitim primjerom vrline. Njihov je učitelj i pjesnik Tirtej u VII. st. pr.Kr. pisao stihove koji su postali temelj odgoja spartanske mladeži. Tako Tirtej pjeva: “O, vi ratnici, prije nego što prijeđete granice smrti, morate prijeći granice vrline!”

To je bio zahtjev koji su imali pred sobom, imperativ cijele spartanske zajednice, i dok je to bilo tako, Sparta je bila nepobjediva. No sve što ljudi izgrade podložno je vremenu, pa tako i Sparta. Nakon što osvaja Atenu, u razdoblju nakon Peloponeskog rata, Lisandar donosi u Spartu ratni plijen te time krši neka od osnovnih Likurgovih načela. Pedeset godina nakon toga Spartu je porazila Teba, a širenjem makedonskog kraljevstva nestaje s povijesne scene. Pokušaji kraljeva Agisa i Kleomena da reformama povrate Likurgove zakone u III. st. pr.Kr. bili su samo labuđi pjev nekadašnje veličine i slave.

No, usprkos tome, Sparta je ostavila nasljeđe i baštinu nepomućenog sjaja. U ovom našem vremenu duhovne izgubljenosti i kriza veliki primjeri vrline i junaštva, skromnosti i odanosti, prijateljstva i požrtvovnosti ostali su nam kao svjetionici.

Autor: Branko Zorić