Govoriti o egipatskim vladarima je poput ulaska u neki drugi svijet, poput povratka u Zlatno doba o kojem nam govore brojne predaje. Radi se o razdoblju s drugim mjerilima života, s drukčijim običajima i kozmološkim shvaćanjima.

Bez obzira na neslaganja povjesničara oko određenih datiranja, moramo priznati činjenicu da je drevni Egipat, od svog ujedinjenja za vrijeme Menesove vladavine, postojao najmanje tri tisuće godina. Koja se druga politička institucija ili vlada toliko dugo održala na vlasti? I, što je možda najvažnije pitanje – je li neki narod bio sretniji i iskrenije volio svoje kraljeve? Ako pogledamo nadgrobne stele, freske, statue i papiruse, vidjet ćemo da su Egipćani svugdje prikazivani kao sretni, mirni i nasmijani ljudi, a njihova moralna načela govore o mudrosti naroda, otkrivajući nam njegova obilježja profinjenosti i umjerenosti.

Unatoč promjenama koje su neizbježne za sve što postoji i što je podložno ciklusima, trajnošću i očuvanošću svog naslijeđa Egipat pokazuje da se uspio održati bez obzira na invazije, srednje vjekove i smjene dinastija.

Jednim kratkim člankom nemoguće je duboko uroniti u dušu egipatskog naroda. No, pokušat ćemo pobliže objasniti njihovo poimanje vladara i kraljevske vlasti, čime se možemo približiti njihovu pogledu na svijet i načinu razmišljanja da bismo objasnili shvaćanje faraona i njegove uloge vladara zemaljskog Egipta.

faraon

Izvori

Nećemo se zadržavati na posve povijesnim pitanjima, poput onih tko je vladao prije Menesa, je li postojao kralj Škorpion ili Narmer, slažu li se različite kronološke tablice, odnosi li se neki zapis na ovog ili onog faraona, a nećemo analizirati ni bitke ni trgovinske sporazume. Namjera nam je približiti se arhetipu egipatskog kralja, a ne njegovim prolaznim karakteristikama. Takav pristup ulazi u ono što nazivamo poviješću mentaliteta.

Da bismo, međutim, uže odredili ovu temu, navest ćemo neke izvore kojima se služe egiptolozi u proučavanju egipatskih dinastija.

Potrebno je posebno spomenuti Herodota koji već u Euterpi, drugoj knjizi iz niza Devet knjiga povijesti, kaže: “Sami svećenici su mi iz neke knjige čitali popis imena tri stotine kraljeva nakon Menesa. U tom dugačkom nizu naraštaja nalazi se i osamnaest etiopskih kraljeva, jedna egipatska kraljica te ostali egipatski kraljevi.”

Drugi izvor je Povijest Egipta ili Manetova Egipatska kronika, sačuvana samo u fragmentima, o kojoj su pisali klasični autori poput Josipa Flavija, Julija Afričkog, Euzebija, Diogena Laertija, Elijana, Lida, Malalasa, Platonovih skolastika, Plutarha, Porfirija, Teodoreta i Teofila. Manetovo je djelo za njih bilo obvezna referenca, možda najvažnija kad se govori o tisućljetnoj egipatskoj kulturi.

Ostali izvori su:

Popis kraljeva iz Sakkare

Pronađen je u jednoj grobnici u Sakkari, a trenutno se nalazi u Egipatskom muzeju u Kairu. Navodi 47 kraljeva do Ramzesa II., iako je najvjerojatnije isprva sadržavao 58 vladara. Počinje s Miebisom, šestim kraljem iz I. dinastije. Ne uključuje vladare od XIII. do XVII. dinastije, a sačuvao je i predaju o Donjem Egiptu.

Popis kraljeva iz Abidosa

Nalazi se na zidu jednog hodnika hrama Setija I. u Abidosu. Sadrži kronološki popis imena 76 kraljeva od Menesa do Setija I. Ne obuhvaća vladare od XIII. do XVII. dinastije. Postoji i kopija tog dokumenta u hramu Ramzesa II. u Abidosu, no nije u cijelosti sačuvana.

popis kraljeva egiptaPopis kraljeva iz Karnaka

Trenutno se nalazi u Muzeju Louvre u Parizu. Popis je isprva sadržavao imena 71 kralja, od Menesa do Tutmozisa III. Sačuvana su i imena nekih vladara iz razdoblja Srednje države (od XIII. do XVII. dinastije). Jednako kao i Popis iz Abidosa, grada u kojem je pokopan Oziris, taj popis čuva predaju o Gornjem Egiptu.

Papirus iz Torina

Radi se o daleko važnijem dokumentu od prethodno navedenih popisa. Pisan je hijeratskim pismom. Vjerojatno je sadržavao imena više od 300 vladara te trajanje njihove vladavine u godinama, mjesecima i danima. Jednako kao Manetovo djelo, Papirus iz Torina počinje s dinastijama bogova, iza kojih slijede smrtnici. Sve u svemu, to djelo ima dosta sličnosti s Manetovom Povijesti Egipta.

Kamen iz Palerma

Ovaj izvor potječe iz V. dinastije, negdje oko 2600. g. pr. Kr. Radilo se o golemoj kamenoj ploči od crnog diorita, dimenzija 213 x 366 cm, međutim do naših dana sačuvan je samo upola manji fragment koji se nalazi u Muzeju u Palermu. Manji komadi tog, kao i drugih sličnih spomenika, nalaze se u Egipatskom muzeju u Kairu i na University College u Londonu. Tekst je nažalost nepotpun, ali sigurno postoji uža veza između Maneta i tog nalaza nego između Maneta i ostalih navedenih izvora. Kamen je razdijeljen po godinama. Na gornjem su dijelu naznačeni važni događaji, a na donjem poplave Nila. Tijekom vladavine prvih dinastija godine nisu označavane brojevima, već imenima vezanim za važna zbivanja. Kao i kod Maneta, posebno se pristupalo vjerskim i vojnim događajima te nekim drugim, poput gradnje piramida.

Egipatski svjetonazor

U skladu s tvrdnjama Mircea Eliadea, kraljevi su poput svakog drugog pojma iz drevnog Egipta usko povezani s onim što se smatralo svetim. Drevni narodi nisu razlikovali božansko i svjetovno. Za njih je postojao samo Kozmos unutar kojega se nalazio Sveti prostor, odnosno dio koji su bogovi posvetili, svijet koji su stvorili i u kojem žive.

U tom je svijetu sve bilo isplanirano i složeno prema redu i hijerarhiji zadataka koje je svako božanstvo izvršavalo da bi sve išlo svojim tijekom. Božanstva su imala zadaću održavati taj red in aeternum, a faraon, koji je bio sin božji, morao je činiti to isto na zemlji.

Dakle, faraon je opravdavao svoje postojanje time što su ga bogovi zadužili da održava red na zemlji, da čuva ravnotežu pred kaosom. Takvo kozmološko razmišljanje upućuje na egipatsko vjerovanje u kozmičku dvojnost suprotstavljenih sila u ravnoteži. Ta se dvojnost, kao odraz nebeskog u zemaljskom, očitovala u onome koji je bio posrednik između neba i zemlje.

vladar-egipta2

To je vidljivo i u mitu o Ozirisu. Kako kaže Henri Frankfort, faraon će se zvati Dva Gospodina, misleći pritom na dva vječna neprijatelja: Horusa i Seta, mitološke simbole sukoba.

Borba je jedan od elemenata u svemiru koji nikako ne smijemo zanemariti. Horus uvijek savladava Seta, ali ga nikada ne uspijeva uništiti. Horus i Set ranjavaju se u borbi, ali naposljetku dolazi do pomirenja i Set uspostavlja statičnu ravnotežu u svemiru. Pomirenje, odnosno nenarušivi red u kojem svaka od suprotstavljenih sila čini ono što treba, zapravo je egipatsko mjerilo za svijet i njihovo poimanje države. Kad kralja (barem u prvim tekstovima) nazivaju Horus-Set, ta formula znači više od Dva Gospodina. To ne znači samo da kralj vlada dvojnim kraljevstvom, nego da je uništio suprotnosti i pomirio sukobljene snage; on predstavlja nenarušivi red.

Nakon Menesove vladavine i ujedinjenja Gornjeg i Donjeg Egipta, to dualističko poimanje svijeta u potpunosti se očituje u političkom životu. Faraon je Gospodar Dviju Zemalja, odnosno Gornjeg i Donjeg Egipta, ali i zemaljskog i nebeskog Egipta, svijeta živih i svijeta mrtvih. Tako faraon u narodu predstavlja i primjer jedinstva u mnogostrukosti. On je bio iznad dobra i zla, mladosti i starosti, muškoga i ženskoga, a prije svega iznad života i smrti. Zbog toga su Egipćani vjerovali da će ih faraon, sa svojom braćom bogovima, primiti u drugi svijet.

Faraon je, uz ovu kolektivnu ulogu, bio i simbol individualne stvarnosti prema kojoj je svaki čovjek slika boga. Bilo bi preopsežno ovdje tumačiti kako su Egipćani poimali čovjeka, no u osnovi radi se o sljedećem: čovjek se sastoji od niza materijalnih i duhovnih elemenata. No, iznad tijela, osjećaja i uma, nalazi se bezvremenska stvarnost u kojoj sudjeluju svi ljudi. Svi su se smatrali Božjom djecom, ali su priznavali različite stupnjeve udaljenosti od vlastitog božanstva, a time i različite stupnjeve nutarnjeg postignuća. Faraon je predstavljao vidljivi i materijalni dokaz postojanja mogućnosti nutarnjeg razvoja. To shvaćanje bilo je još opsežnije. Egipćani su, moglo bi se reći, vjerovali u nevidljivo jedinstvo svega što postoji. Sve je međusobno povezano, a osnovna je veza ona koja postoji između svih stvari s jedne strane te faraona i bogova s druge strane.

egipatski-hram

Zbog toga su svi bogovi i njihovi Ka jedno s njim, sadržani u njemu i sjedinjeni s Gospodarom Dviju Zemalja.

Potrebno je razumjeti važnost tog naizgled jednostavnog argumenta. Bez obzira na to jesu li seljaci, vojnici, pisari, veziri ili svećenici, Egipćani su vjerovali da postoje bogovi, a jedan od njih vlada i njihovom zemljom. Kakvo ih zlo može zadesiti kad ih štiti bog? Nije li život divan kad je čovjek iznutra smiren, znajući da će se netko pobrinuti za pravovremenu poplavu Nila, za obilne žetve, kao i za to da ih nikakav napadač ne porobi. Netko je pazio da jaki ne ugnjetavaju slabe i da vlada pravda.

Neki će možda takvo stajalište smatrati pomalo infantilnim, kao da je riječ o djeci koja znaju da im se ništa loše ne može dogoditi sve dok su roditelji tu da ih zaštite. Drugi će reći da posjeduje mudrost jer je životu davalo smisao i činilo ga plemenitim. Činjenica je, međutim, da je takvo razmišljanje bilo djelotvorno i da je dalo svoj doprinos velikim postignućima egipatskog naroda.

S druge strane, egipatsko poimanje svetog podrazumijevalo je sljedeće: svemir je bio Kozmos, odnosno red koji su održavali bogovi, a na zemlji je, oponašajući nebeski, trebalo održati isti taj red. To je ostvarivano obredima i magijskim formulama u kojima su trebali sudjelovati svi, od faraona do najnižeg seljaka. Imajući u vidu važnost kraljevske obveze održavanja reda, faraon je, štoviše, bio podređen obredima više nego podanici. Seljak je sebi mogao priuštiti određenu slobodu, ali faraon je morao, od zore do zalaska sunca, obavljati strogi niz obreda, oponašajući vječni ritual Oca Sunca, Amona Raa, i nalikovati mu u svemu. Tako je bilo za vrijeme vladavine mnogih kraljevskih dinastija, a slična se pojava javlja i u drugim kulturama, primjerice u kineskoj.

U egipatskom narodu svatko je prihvaćao svoju dužnost ponašajući se poput zupčanika svetog ustroja. Svaki dio tog ustroja imao je zadaću koju je trebalo bezuvjetno izvršiti da se ne bi narušila ravnoteža.

Navedeno nam omogućava razumijevanje i drugih elemenata egipatskog mentaliteta. S jedne strane očita je izvanredna važnost očuvanja obreda nepromijenjenima tijekom mnogih naraštaja, a s druge strane i važnost svećeničkog staleža koji pomaže faraonu u izvršavanju njegove kozmičke dužnosti očuvanja i prenošenja tih formula. Riječ formula ovdje koristimo u istom značenju u kojem je danas koriste matematičari, fizičari ili kemičari, odnosno kao sintezu stvarnosti koja se može ponoviti bilo gdje i bilo kada, pod uvjetom da se poštuju njezine vrijednosti. Stoga je svaki bog ili svako božansko trojstvo bilo štovano posebnim obredima koje su svećenici obavljali na točno određeni način i tako su se kanoni izvedbe obreda uspjeli očuvati sve do pada Carstva.

Detalj obreda

Smatramo taj detalj iznimno važnim jer se radi o “lajtmotivu” cijele egipatske kulture. Prema našem mišljenju, Egipat najbolje karakteriziraju njegova trajnost i tisućljećima očuvani i netaknuti umjetnički, literarni i znanstveni obrasci. Egipćani su smatrali da se spoznaja krije u prvobitnim formulama koje su im predali bogovi i koje trebaju biti očuvane po svaku cijenu.

Ptah je stvorio bogove, podigao gradove, odijelio provincije; postavio bogove na mjesta štovanja, odredio im žrtve, osnovao njihove hramove.

Dobivene izvorne formule kasnije je trebalo samo neprestano ponavljati. I doista su u razdoblju kraja Carstva Egipćani te formule ponavljali slično kao što su to činili i svećenici u srednjovjekovnim samostanima: nisu razumjeli ono što prepisuju, ali nastojali su to što vjernije prenijeti. Pronađeni su mnogi medicinski zapisi iz novijeg razdoblja koji su zapravo kopije starijih tekstova iz vremena prvih dinastija.

Egipatska je kultura jedina koja nam se otkriva kao gotovo savršena: to je kultura s razvijenom umjetnošću, arhitekturom, znanošću, književnošću i politikom koju je malotko kasnije nadvisio. Osim toga, njezino najkraće priznato trajanje iznosi više od tri tisuće godina. Mogli bismo se upitati: jesu li se te formule ostvarile? Jesu li doista, u jednom trenutku svoje povijesti, Egipćani došli do vrhunca gotovo savršene spoznaje, odnosno onoga što Martin Bernal naziva osovinskom srži? Na to pitanje ne znamo odgovor. Možemo samo primijetiti da se usporedo s dekadencijom Egipta odvija i dekadencija u primjeni formula.

Očito je da su egipatski svećenici u svojim Kućama života, Kućama vječnosti ili Kućama tisućljeća posjedovali golemo znanje i imali monopol nad tim znanjem. Oni su vladali Egiptom, a na čelu im je bio vrhovni svećenik – faraon. Sa svoga položaja u hijerarhijskoj piramidi, uz moć koju su imali, ti svećenici-arhitekti-liječnici upravljali su običajima, pravom i svim oblicima javnog i privatnog života.

Prema egipatskom poimanju svijeta, faraon i svećenici imali su određenu zadaću i ulogu koju je narod razumio i prihvaćao te su obavljali svoju dužnost u egipatskom društvu. Tako su postigli da Egipat bude veliki hram kojim su vladali bogovi, a život bogova bio je slavljen u obredima.

Autor: José Rubio Sánchez
Sa španjolskog prevela: Glorija Blažanović