U peruanskim Andama, nedaleko od Cusca, drevne prijestolnice carstva Inka, nalazi se jedna od najbogatijih dolina s mnogobrojnim kulturnim spomenicima. To je Valle Sagrado (Sveta dolina) koja se proteže na više od sto kilometara, od mjesta Pisaqua do Machu Picchua. U njoj se nalaze ostaci važnih gradova i obrednih središta Inka. Na nadmorskoj visini od prosječno 2800 m dolina pruža optimalne uvjete: blagu klimu s prosječnom temperaturom od 18 °C, bogatu floru i faunu, plodno tlo koje natapaju brojni vodeni tokovi nastali otapanjem snijega na visinama iznad 4000 m.

Dolinom protječe moćna rijeka imenom Vilcanota ili Urubamba. Nekada se zvala WillcamayuSveta rijeka, jer je za Inke predstavljala zemaljsku sliku Nebeske rijeke, Mliječnog puta koji je u Andama poznat pod nazivom Mayu.

Slijedeći Stazu Inka, koja prolazi Svetom dolinom, nailazi se na obredna mjesta koja su bila poput različitih postaja na putu vjerskog hodočašća prema skrivenom svetištu Inka – Machu Picchuu.

Položaj skrivenog grada

Položaj skrivenog grada

To posljednje uporište dinastije Inka nalazi se nizvodno na samom kraju Svete doline, na mjestu gdje istočni obronak planinskog grebena priječi put uzburkanoj vodi rijeke Urubambe. Korito rijeke ovdje naglo skreće udesno, a zatim ulijevo, opisujući obrnuto slovo “U” oko podnožja planinskog grebena. Potpuno zaštićen moćnom rijekom s triju strana, poput poluotoka, strmo se uzdiže šiljato brdo tisuću metara nad rijekom. Na njegovom sedlu nalazi se najbolje očuvani grad Inka.

U doba osvajanja Perua Španjolci nisu znali za postojanje tog grada. Premda se pričalo o nekom skrivenom gradu i njegovom neprocjenjivom blagu, prvi će bijelac ugledati taj grad tek nakon više od četiri stoljeća potrage. Bilo je to 1911. godine kada je u Peru došao Hiram Bingham III., mladi znanstvenik s američkog sveučilišta Yale. Jedan ga je mještanin odveo do vrha brda. Ugledavši Machu Picchu, Bingham je uzviknuo: “Kakav je to nevjerojatan san!” Otkrio je nedirnuto kameno gnijezdo koje predstavlja jedno od najboljih svjedočanstava kozmogonijske misli Inka.

Na zaravni Starog Vrha (Machu Picchua) skrivenog u oblacima, na prostoru dužine 700 metara i širine 500 metara, smješten je skladno izgrađen mali grad za oko tisuću stanovnika. Podijeljen je u dvanaest četvrti koje se nalaze na četrnaest terasa. Umjesto ulica, terase povezuje pedeset stubišta s tri tisuće stuba. Na krajnjem sjeveru uzdiže se nad gradom Mladi Vrh (Huayna Picchu). Sagrađen je na 2500 metara nadmorske visine i ograđen obrambenim zidom na jedinoj pristupačnoj strani, dok su ostale tri okružene poljoprivrednim terasama smještenim na vrhovima nepristupačnih litica. Grad je nevidljiv iz doline rijeke Urubambe, dok se s njega pruža savršen pogled i mogućnost potpunog pregleda nad cijelim okolnim područjem.

Slika svijeta

KozmogenezaMachu Picchu izgrađen je po uzoru na sliku svijeta koja je zasnovana na postojanju polariteta kao što su: gore i dolje, desno i lijevo, muško i žensko… Najvažnija je bila vertikalna podjela svijeta. Na quechua jeziku (kojim su govorile Inke) postoje dva termina koji opisuju tu podjelu: Hurin Pacha, što znači “niži svijet” i Hanan Pacha, “viši svijet”. Uz niži svijet vezani su kultovi pećine, izvora i rijeke. To je kraljevstvo Pachamame, Zemlje Majke. Viši svijet je nebo, obitavalište Viracoche, Sunca, Mjeseca i zvijezda. Njemu je odgovarao solarni kult.

Simboli kojima su često bila predstavljana ta dva svijeta bili su kondor i jaguar. Kondor je vezan uz viši svijet, Sunce u zenitu, dok je jaguar predstavljao “utrobu zemlje”.

Pojam svetog kod Inka bio je određen jedinstvom koje je postignuto skladnim odnosom između nebeskog i zemaljskog. Za sveto imali su naziv huaca. To je bilo doslovno sve ono što ima određenu vezu s drugim, višim svijetom: izvor, planina, neobičan oblik kamena, debla drveta mogli su biti huaca.

Određivanje svetih mjesta značilo je pronaći na zemlji ona mjesta koja će, osim po posebnim prirodnim obilježjima, biti pogodna za izgradnju simboličkih stepenica, odnosno ljudskom djelatnošću omogućiti rezonanciju s idealnom slikom na nebu.

Tlocrt

1. Ulazna vrata i gradski zidovi
2. Princezina palača
3. Torreón ili glavna kula
4. Stepenaste fontane
5. Kraljevska četvrt
6. Kuća svećenika
7. Sveti trg
8. Hram triju prozora
9. Hram Viracoche
10. Intihuatana
11. Put za Huayna Picchu
12. Sjeverna huaca
13. Gornja četvrt
14. Glavni trg
15. Četvrt triju kapija
16. Četvrt pogrebnih pećina
ili donjeg groblja
17. Obrtnička četvrt
18. Kuća “kamenog žrvnja”
19. Četvrt “tamnica”
20. Poljoprivredne terase

Mnoštvo elemenata potvrđuje Machu Picchu kao svetište. Prema sakralnoj geografiji nalazi se na odabranom mjestu, na kraju Svete doline, gdje se nebeska rijeka Mayu simbolički približava rijeci Urubambi. To neobično kameno gnijezdo koje se nalazi okruženo visokim planinama, uzletište je mitskog kondora koji polijeće prema zapadu, u noćno nebo prema zvijezdama nebeske rijeke Mayu.

Ogledalo Univerzuma

Machu Picchu bio je značajno mjesto astronomskih promatranja i kompleksan kultni centar gdje su se mudraci, amautasi, posvećivali učenju o solarnom i stelarnom kretanju. Grad je izgrađen u skladu s načelima sakralne geografije Inka.

Os sjever-jug naglašena je trima megalitima, trima huacama (svetim kamenovima) koji su smješteni na krajnjem jugu pod glavnom kulom (u središtu) i na krajnjem sjeveru grada. Ova os dijeli grad na dva dijela: Hanan Pacha ili “gornji grad” koji se nalazi na zapadnoj strani, a bio je namijenjen kontemplaciji nebeskog svijeta, dok je Hurin Pacha, “donji grad” (istočna strana grada) bio namijenjen svakodnevnom životu njegovih stanovnika.

U donjem gradu bila su spremišta, radionice, glavne poljoprivredne terase, ali i vrlo važna kultna mjesta. Tamo je bila četvrt posvećena Zemlji, gdje je smještena već spomenuta glavna kula, neobična polukružna građevina u kojoj se nalazi središnja huaca grada. Ispod te kule (torreón) nalazi se pećina u kojoj su pronađena udubljenja u zidu za mumije Inka (kraljevski mauzolej) i žrtvenik u obliku stubišta sa sedam stuba. To je jedan od simbola Pachamame (Zemlje Majke) koja svojom energijom upravlja svoje sinove prema višim oblicima postojanja. Na čitavom andskom prostoru pećine su, kao veza s podzemnim svijetom i kao mjesto čovjekova podrijetla, prema mitu imale magijsko-simboličko značenje.

Polukružna kula (torreón) - središnja huaca grada

Polukružna kula (torreón) – središnja huaca grada

Ispod prozora kule (torreóna) koji gleda na Huayna Picchu, nalazio se izvor od kojeg se stepenasto spuštalo šesnaest fontana ili malih bazena. Kultom vode i fontana vladala je Mamacocha (majka). Obredne fontane povezivale su viši svijet (Hanan) i niži (Hurin).

U istočnom dijelu donjeg grada koji danas nazivaju Los Carceles (tamnice), nalazi se jedna od najzanimljivijih nerazriješenih zagonetki. To je labirint povezanih prostorija. Navodno se ispod grada nalazi više labirinata koji su bili zatvoreni kada su grad napustili njegovi posljednji stanovnici. Ispod jedne velike stijene nalazi se kameno stubište koje se spušta u sada zatrpano podzemlje. Na ravnoj kamenoj podlozi ispred ulaza u podzemlje upada u oči reljef kondora čija krila čine stranice neobrađene stijene. To je simbolički prikaz izlazećeg Sunca koje poput kondora izlazi iz utrobe zemlje, spreman poletjeti u zoru.

U toj istoj četvrti nalazi se i Kuća djevica Sunca – sklop više istovjetnih stambenih građevina za koje se pretpostavlja da su bile obitavalište značajnog vjerskog reda Acclas koji su činile djevojke posvećene bogu Sunca (Inti).

Na zapadnoj strani, na gornjem gradu, smješteni su jedan do drugoga hram Viracoche i Hram triju prozora.

Tri prozora istoimenog hrama okrenuta su prema glavnom trgu i gledaju prema istoku. Orijentirani su prema trima najvažnijim točkama prividnog kretanja Sunca tijekom godine: dvjema solsticijskim i jednoj ekvinocijskoj.

Hram triju prozora

Hram triju prozora

Od zaravni na kojoj se nalaze ta dva hrama vodi stubište od 60 stuba do najvišeg mjesta u gradu gdje se nalazio astronomski opservatorij. Na vrhu tog brijega – piramide nalazi se nekoliko zdanja koja su vjerojatno bila posvećena Mjesecu i zvijezdama. U središnjem prostoru izdiže se isklesani vrh brijega, visok 1,80 metara, koji stepenasto završava malim obeliskom. To je poznati Kamen Sunca ili Kamen koji drži kretanje Sunca (Intihuatana). Njegova je uloga bila posebno važna za vrijeme zimskog solsticija kada je Sunce dostizalo najnižu točku svog godišnjeg putovanja.

Zbog važnosti Intihuatana u religiji Inka, španjolski su osvajači razbijali takve kamenove gdje god bi ih našli. Zahvaljujući tome što Španjolci nisu nikada otkrili Machu Picchu, taj je Intihuatana ostao neoštećen.

S vrha brijega spušta se stubište na drugu stranu do Intipampe (ravnice Sunca), gdje se, prema mišljenju nekih znanstvenika, za vrijeme zimskog solsticija odvijala najznačajnija godišnja svečanost – Inti Raymi. To je glavni trg, najveća ravna površina u gradu. U sredini se nalazio veliki četvrtasti kameni žrtvenik. Drugi pak misle da se ta ceremonija održavala u polukružnoj kuli gdje se nalazi središnja huaca grada. Vjerojatno je istina i jedno i drugo jer se svečanost Inti Raymi sastojala od više ceremonijalnih dijelova.

Prikaz kondora kao simbola izlazećeg Sunca

Prikaz kondora kao simbola izlazećeg Sunca

Na sjevernoj strani trga put vodi prema Huayna Picchuu, Mladom Vrhu. Do vrha što se uzdiže 400 metara nad gradom vodi strma staza. Na brdu se nalazi Kamen Sunčanog prijestolja koji je prevrnut. Do Mjesečevog hrama stiže se bočnim putem Huayna Picchua. To je pećina koja je iznutra obrađena, s udubljenjima u zidu i slijepim vratima kao simbolom povezanosti sa svijetom mrtvih.

Svečanost Bijelog ljame

Na žrtveniku hrama Viracoche, u obliku velikog pravokutnog monolita, prinosila se žrtva posvećena Bijelom ljami. To je bila značajna ceremonija koju je vodio Villac umo (Veliki svećenik) prilikom svečanosti Nebeskog Ljame koja je vezana uz konstelacije Lire i Strijelca.

Naime, konstelacija Ljame zauzimala je posebno mjesto na peruanskom nebu. Također, među povijesnim bilješkama nalazimo andsko zviježđe zvano Catachillay ili Yacana koje je prema ljetopiscima predstavljalo ljamu i njezino mladunče. Navedena konstelacija vezana je uz dvije zvijezde: Alfa i Beta Centauri koje su predstavljale oči ljame. I danas se u poljoprivrednim krajevima Anda te zvijezde nazivaju Llanac Nawin – ljamine oči.

Ovo se zviježđe nalazi na južnom dijelu Mliječnog puta, odmah ispod Južnog križa. Kada je zviježđe na najnižoj točki i kada počinje nestajati s horizonta (krajem listopada), kažu da je ljama pognula glavu kako bi se napila vode iz mora i da će to spriječiti potapanje svijeta. Tako voda iz mora ulazi u Mayu, odnosno nebesku Svetu rijeku (Mliječni put) i kasnije opet pada na zemlju u obliku kiše.

Ljamini obredi odvijali su se prilikom inicijacije mladića, kada su mladi i stari plesali zajedno. Jedni su prihvaćali aktivnu odgovornost odraslih u društvu, a drugi su je napuštali. Na taj su način obilježavali upućivanje mladih u struju života, odnosno njihovo prihvaćanje odgovornosti odraslih.

Inti Raymi – svečanost Sunca

Intihuatana - Kamen Sunca

Intihuatana – Kamen Sunca

Najveća svečanost carstva odvijala se povodom zimskog solsticija. To je bila svetkovina Inti Raymi koja se još i danas u narodu obilježava 24. lipnja pred monumentalnim zidinama Sacsayhuamana, na brdu iznad Cusca. Intihuatana iz Machu Picchua isklesana je slika tog solarnog kulta.

Dok su Europljani palili vatre uoči Sv. Ivana u čast Suncu nakon ljetnog solsticija, na južnoj se hemisferi kod Inka u isto vrijeme održavala svečanost zimskog solsticija i slavio se Inti Raymi, kult Sunčeve smrti i oživljavanja.

Ljetopisci nam opisuju tijek te raskošne svečanosti u prijestolnici carstva, gradu Cuscu.

Samoj ceremoniji prethodila su tri dana općeg posta. Uzdržavalo se od svega osim od malo bijelog kukuruza i vode. Bilo je zabranjeno zapaliti vatru koja se tada gasila u svim gradovima.
U zoru, na sam dan ceremonije, vladar Inka napuštao je svoju palaču i upućivao se prema velikom trgu Huacaypata, praćen povorkom plemstva u svečanim, bogato urešenim odorama. Smještali su se zatim na veliki trg, strogo prema hijerarhijskom poretku. Sav puk iščekivao je izlazak Sunca.

Inka je tada preuzimao ulogu vrhovnog svećenika. Prvo je predvodio pripremne ceremonije kao što su Titinci, pozdrav svim silama prirode, i ceremoniju gašenja žeđi oca Sunca izlijevanjem svetog pića u veliku zlatnu fontanu. Prve ceremonije dovršavale su se tako da je Inka žrtvovao ocu Suncu zlatne čaše.

Glavni dio velike svečanosti Inti Raymia bila je ceremonija Musoccnina. Sveta vatra koja se svake godine gasila, trebala je biti obnovljena tako da je zapali Sunce. Za to se koristila narukvica koja se nazivala chipana, a koju su inače nosili svećenici. Na njoj se nalazila jedna konkavna medalja u obliku leće pomoću koje se Sunčevim zrakama zapalio priprem­ljeni pamuk. Zatim je “nebeski plamen” bio prenesen u Coricanchu (glavni hram u Cuscu) i njime se palila zavjetna svjetiljka koja je održavala vječnu vatru.

Toga je dana vladar slao svoju najužu rodbinu i najistaknutije vojskovođe u sve dijelove grada i u sve dijelove carstva da u njegovo ime prenesu novu vatru. Nakon povratka izaslanika započinjalo je radosno slavlje koje je trajalo nekoliko dana.

Ne postoje podaci o tome što se za to vrijeme događalo u Machu Picchuu jer je taj grad ostao nepoznat španjolskim kroničarima koji su zapisali dio usmene predaje i povijesti Inka.

Hram Viracoche

Hram Viracoche

Tajne skrivenog grada

Kada je 24. srpnja 1911. godine Hiram Bingham III. prvi puta ugledao Machu Picchu, shvatio je da to nije obično nalazište. Došavši do dijela koji se naziva Kraljevski mauzolej, ostao je zapanjen vidjevši zid od svijetlog granita. O tome je zapisao: “Polako mi postaje jasno da se te zidine s pridruženim polukružnim svetištem nad spiljom mogu usporediti s najčudesnijom obradom kamena na svijetu (…) Doslovno sam ostao bez daha. Što bi mogao biti taj prostor?”

Od tada su počela navirati pitanja: Čime je obrađivan granit s tolikom preciznošću? Tko je i zašto sagradio Machu Picchu? Zašto je ostalo tako malo tragova njegovih stanovnika?

Premda je sačuvan nedirnutim kameni kostur grada, pronađeno je malo toga što bi nam moglo govoriti o njegovu životu. Nedvojbeno, to je bila namjera posljednjih stanovnika koji su uklonili ili zatrpali ono što su smatrali vrijednim, a za to su imali dovoljno vremena prije nego li su napustili grad.

Što su to sakrili od nas?

Kako bilo, svoje su najvrjednije blago ponijeli sa sobom, a s njime i mnoge tajne tog skrivenog grada Sinova Sunca.

Autor: Andrija Jončić