Inicijacija

Čini se da prolazi vrijeme u kojem se smatralo da je napretka radi nužno raskinuti veze s prošlošću koja taj isti napredak koči. Ustanovilo se, nakon burnih i tegobnih iskustava zadnjih nekoliko stoljeća, da je ipak zabluda poistovjetiti materijalni i tehnički napredak s onim duhovnim i moralnim. Štoviše, u ovim kriznim vremenima u kojima živimo, sve je više glasova koji progovaraju i o naličju suvremene visoke tehnologije i modernih znanstvenih postignuća. Stoga je zanimljiva prava poplava zanimanja za ono mitsko, onostrano, za sve što nadilazi puko materijalno postojanje. Međutim, upozoravali su na to mnogi istaknuti kulturni antropolozi, nije nepostojanje mitova ili interesa za onim što nadilazi naša fizička i osjetilna ograničenja glavna razlika između nas modernih i onih drevnih ljudi čije su preokupacije bile drugačije od naših. Zapravo, jedno od glavnih obilježja modernog svijeta jest nestanak inicijacije, a upravo je ona imala odlučujuću ulogu i značaj za svekoliki život u tradicionalnim društvima.

Živi kozmos

Novost koju je moderni svijet uveo u ljudsko postojanje jest da suvremeni čovjek živi u radikalno desakraliziranom kozmosu. Upravo je doživljaj sakralnog i njegovo izražavanje drevni čovjek smatrao ključem vlastitog postojanja. Postojanje u kozmosu nije se nikad iscrpljivalo samo po sebi, već je bilo svrhovito i smisleno. Drugim riječima, ni čovjek, a ni kozmos ne žive samo da bi preživjeli, a onda okončali svoj život u prahu i ništavilu. Držalo se da je ljudsko postojanje neka vrsta putovanja na kojem čovjek traži svoju skrivenu bit. U religijskim sustavima starog svijeta to je bilo opisivano pomoću mitologije baš kao i u antičkoj filozofiji kroz maksimu “Spoznaj samoga sebe”. Pritom se smatralo da je kozmos veliko živo biće (makrokozmos) koje se sudbinski isprepliće s mikrokozmosom, odnosno čovjekom. I kozmos i čovjek uronjeni su u postojanje koje je višedimenzionalno. Od nekoliko mogućih razina egzistencije samo su neke dohvatljive našim osjetilima, a te su prema drevnim tradicijama – najmanje bitne. To nikako ne znači da su nebitne, već da je njihova uloga sekundarna i prateća u odnosu na druge dimenzije koje nadilaze našu trenutnu ­svijest. Ove druge dimenzije nazivale su se sakralnim, duhovnim, a u svjetlu otkrića dubinske psihologije mi ih danas nazivamo arhetipskim. Zapravo, te dimenzije ispunjene su onim bitnim i smislenim, i predstavljaju stvarnost u pravom smislu riječi. Zato drevni čovjek nastoji živjeti sveto jer je to život ispunjen bitkom. Sakralno istodobno znači stvarnost, vječnost i djelo­tvornost. Upravo te odlike sakralnog upućuju na proširene mogućnosti izražavanja ljudskog bića kao i na njegove druge preokupacije, osim borbe za puko preživljavanje. Samim time i vidljivi, materijalni univerzum dobiva novo značenje: on je očitovanje “nečega drugoga”, neke stvarnosti koja nije od ovoga svijeta, ali se u ovom svijetu može izraziti i čovjek je može razumjeti i živjeti. Stoga sakralni i profani univerzum postaju komplementarni i samo zajedno omogućuju ljudskom biću cjelovit život u kojem čovjek nije sveden na samo jednu svoju dimenziju.

Inicijacija i mit

Sva tradicionalna društva posjedovala su složenu i do u pojedinosti razrađenu mitologiju. Mitologija je predstavljala njihovo poimanje svijeta, način na koji se opisivao kozmos i položaj čovjeka u njemu.

Kroz mnoge arhetipske slike i simbole prikazano je kako je kozmos nastao, koja je njegova bit i na koji način u njemu postoje ljudska bića. To je zapravo povijest, ali više psihološke naravi. Ona se ponajprije tiče ljudske psihe i duha, i obrazac je za utemeljenje kulturnih i društvenih institucija. Mit je povijest svega značajnog što se dogodilo od stvaranja svijeta, svih događaja koji su pridonijeli stvaranju čovjeka kakav je danas. Za razliku od suvremene povijesti, mitologija je puno više od šture i suhoparne objektivne informacije: mit obuhvaća sve čovjekove aspekte, a ne samo razum. Kroz simbole, jezik neizrecivog, čovjek se može spojiti s onostranim, s onim što trenutno još ne poznaje, ali je za njegovo postojanje od presudnog značaja.

Mitologija je sakralna povijest pa je zato valja brižljivo čuvati i prenositi budućim naraštajima. Ako se ona izgubi, čovjek je u opasnosti da izgubi kontakt s vlastitom biti, pa se u tom slučaju kvalitativno ne razlikuje od životinje. Kako mitovi nisu upućeni analitičkim i razumskim spoznajnim mogućnostima čovjeka, nužno je da nekim naročitim postupkom pokrenu njegovu nutrinu i oslobode je banalnosti, perifernog i beznačajnog. Uloga mita sastoji se u buđenju duhovnih potencijala u čovjeku, u razbijanju njegovih ljuštura koje sprječavaju njegovu nutarnju viziju i viđenje stvari kakve one odista jesu po svojoj biti. Ako doživi i oživi mit, čovjek se uključuje u stvarnost višeg reda. Međutim, da bi se to stvarno i dogodilo potreban je prijelaz svijesti iz profanog u sakralno. Takav prijelaz omogućuje inicijacija.

Inicijacija kao most između profanog i sakralnog

Inicijacija predstavlja niz obreda i usmenih poduka koje dovode do korjenite i istinske promjene onoga koji prolazi inicijaciju. Ona odgovara dubinskoj promjeni načina postojanja; na kraju inicijacijskih iskušenja neofit živi posve drugačiji život nego prije: on je postao “drugi”. Sama riječ inicijacija dolazi od latinske riječi initiare što znači uvesti u nešto ili započeti nešto. Izvorno, to znači ući u postupak koji označava psihološki prijelaz iz jednog, nižeg stanja bića u više. Drevni su držali da se putem inicijacije duša uzdiže i približava svome iskonu o čemu nam govore svi mitovi bilo koje kulture i civilizacije. Inicijacija uvodi neofita u svijet duhovnih vrijednosti, u sakralno. Zato se ovdje ne radi o poduci u modernom značenju riječi. Inicijacija jest naročiti pedagoški postupak, ali njena svrha nije stjecanje znanja, ona je zapravo proces duhovne obnove i ima odraz na čitavo ljudsko biće. Neofit postaje dostojnim svetog naučavanja tek nakon duhovne pripreme. On ne može biti vrijednosno neutralan u spoznajama koje je dobio kao što je to slučaj sa suvremenim obrazovanjem gdje nije od značaja uzrokuje li znanje koje je student dobio promjene u njegovoj nutrini. Jer, sve što neofit nauči o svijetu i o ljudskom postojanju ne čini “spoznaju” u značenju koje joj mi danas pripisujemo; to nije samo zbir činjenica koje se mogu unedogled ispravljati i mijenjati, zapravo improvizirati. Svijet je u ovom kontekstu božansko djelo i stoga je sakralan po samoj svojoj biti. Zato se nakon dugotrajne i mukotrpne pripreme onima koji će biti inicirani dopušta uvid u sakralno znanje. Učitelji ih pomno i dugotrajno podučavaju, zatim prolaze kroz niz iskušenja, da bi naposljetku stekli pravo pristupa tajnim ceremonijama, odnosno – susretu sa sakralnim.

Svaka inicijacija znači zapravo “smrt” stare ličnosti i ponovno rođenje nove; “smrt” označava kraj jednog načina postojanja ispunjenog neznanjem o onom bitnom i mogućnost za novu egzistenciju bližu istinskoj stvarnosti. Inicijacija predstavlja nepovratno iskustvo koje se odvija uvijek prema jednom te istom psihološkom scenariju sastavljenom od tri uzastopne etape: života, smrti i uskrsnuća. Inicijacijska smrt nužna je za početak duhovnog života. Inicijacijsku smrt često simbolizira tama, kozmička noć, zemljina utroba, koliba, utroba čudovišta. Sve te slike označavaju povratak u neko latentno stanje, a ne posvemašnje uništenje bića (tako moderni čovjek najčešće zamišlja smrt). Slike i simboli obredne smrti zapravo se povezuju sa stvaranjem embrija, s nicanjem, one već naznačuju pripremu novog života. Uloga inicijacijske smrti odnosi se na ono što nakon ovakve smrti slijedi: rođenje obnovljenog bića.

Inicijatski put

U starim se vremenima na čovjeka gledalo kao na biće koje sudjeluje u dinamičkom kozmosu koji je u neprestanom pokretu. Sve što taj kozmos obuhvaća putuje nekamo, a zajedno s kozmosom putuje i ljudsko biće. U mitsko doba ljudsko se putovanje poistovjećivalo s putovanjem čovjekove svijesti koja neprestano oscilira između nižih i viših dimenzija postojanja. Svaki mit, koji ujedno predstavlja i inicijacijski obrazac, govori o toj borbi svijesti da se oslobodi ograničenja materijal­nog svijeta, ali samo kroz iskušenja tog istog materijalnog svijeta u koji smo jednim svojim dijelom svi neminovno uronjeni. Mit o egipatskom bogu Ozirisu sadrži tipičan inicijacijski scenarij i put. Ozirisa je ubio i raskomadao njegov brat Set, i komade njegova tijela razbacao je na sve strane po egipatskoj zemlji. Ozirisova žena, božica Izida, uspjela je uz pomoć magije i boga Anubisa ponovno sastaviti njegovo tijelo koje sada postaje besmrtno. Ovaj nas mit kroz arhetipske slike upućuje na položaj čovjeka u kozmosu i bit same inicijacije. Ljudsko biće koje živi samo da bi preživjelo nikako ne može biti potpun čovjek u pravom smislu riječi. Kako bi povezao sve svoje mnogostruke aspekte, za njega je nužan uvid u istinsku zbilju. Ali, takav osobit uvid nemoguć je bez određenog odmaka od svijeta prolaznosti. Kao što smo prethodno napomenuli, u inicijacijskim mitovima to se opisuje dramatičnim tonom; uvijek je u pitanju rastakanje, komadanje, raspršivanje, proždiranje od strane nekog čudovišta, ulazak u tminu, propadanje u ponor. Neovisno o tonu i načinu, poruka je vrlo jasna i izravna: svaku istinsku promjenu prati komešanje i kaotično, krizno stanje. Nemoguće je dosegnuti više razine svijesti i istinsku ljudsku prirodu bez promjene slike svijeta i perspektive kojom gledamo na stvari. U alkemiji se to naziva “tamnom noći duše”, a simbolizirano je rušenjem postojećeg kako bi se sagradilo novo. Stari čovjek, pun neznanja i manjkavosti, mora umrijeti da bi se rodio novi, istinski čovjek. Inicijacijskim rječnikom rečeno, čovjek se ponovno rađa drugačiji, suptilniji i mudriji. Oziris je morao podnijeti mnoga iskušenja i umrijeti da bi mogao uskrsnuti – obnovljen i besmrtan. Poslije će sve to morati ponoviti njegov sin Horus, ali to će biti uzor i svakom Egipćaninu. Kroz mit o Demetri i Kori, kao i kroz orfičke i samotračke misterije, ovaj će scenarij u osnovnim crtama biti uzor i čitavoj antici, a kroz ciklus arturijanskih mitova i legendi o Gralu spojit će se s kršćanstvom i proširiti na europsko srednjovjekovlje.

Vrste inicijacije

U drevnim vremenima postojalo je mnogo vrsta inicijacije. Zapravo, gotovo svi značajni filozofi, umjetnici, znanstvenici, kao i političari bili su inicirani. Naravno, inicijacija je bila primjerena svakom ljudskom biću, premda se nije držalo da su sva ljudska bića ista niti da imaju jednake potrebe. Važno je bilo da svakome bude omogućen pristup višim razinama postojanja, ali uvažavajući pritom psihološke i druge razlike koje postoje među ljudima. Inicijacija je tako bila jedna osobita vrsta pedagogije; onaj tko je prolazio inicijacijskim putem i kroz inicijacijska iskušenja suočavao se s vlastitom naravi i dubljim dimenzijama postojanja i približavao se tako ne samo vlastitoj biti, već i biti svijeta koji ga okružuje. Kao pedagoško umijeće, inicijacija je povezivala spoznaje o onome bitnom sa svakodnevnim zanimanjima čovjeka kako bi ih on upotrijebio na dobrobit svih. Kroz različita zanimanja, vještine i umijeća ljude se uvodilo u svijet duhovnih vrijednosti ne zanemarujući pritom materijalno postojanje. Stoga nitko bez potrebne inicijacije nije mogao postati istinskim svećenikom, ratnikom, zanatlijom, liječnikom, sucem, pjesnikom, arhitektom… neovisno koliko vlada tehničkim umijećem samog zanimanja. Samo je tehničko umijeće naravno neophodno, ali ono nije dovoljno da bi iz njega zračile duhovne vrijednosti. Svako od tih zanimanja imalo je vlastitu inicijaciju, ali neovisno o zanimanju svi su ljudi prolazili tijekom života nekoliko inicijacijskih obreda usklađenih sa sakralnim kalendarom. Općenito, svaki se život dijelio na tri glavna razdoblja između kojih su se odvijale različite inicijacije.

U vrijeme osjetljivog prijelaza između djetinjstva i sazrijevanja odvijali su se pubertetski obredi ili obredi sazrijevanja. Oni su trebali mladu osobu poučiti spolnosti i ispravnom shvaćanju emocija; također, nakon pobijeđenih inicijacijskih kušnji mladić ili djevojka imali su pravo na svoje mjesto u zajednici kao njeni punopravni članovi. Kušnje fizičke izdržljivosti, zabrana spavanja, jedenja, obaveza šutnje kao i mnoge druge, bile su jamstvo snage volje i duhovne snage. Tijekom ove inicijacije mlade se poučavalo mitovima i religiji zajednice; oni su tako slijedili inicijacijski put mitskih bića. Morali su “umrijeti” za djetinjstvo kako bi se ponovno rodili kao zreli ljudi otvoreni za vrijednosti duha. Držalo se da bez ove inicijacije mladi ne mogu postati zreli ljudi sposobni nositi se s teškoćama života; bez nje su oni, neovisno o broju godina, uvijek nekako nezreli i emotivno nedorasli, zapravo uvijek potencijalno psihološki nestabilni.

Sljedeći inicijacijski obred upućen svim ljudima bio je namijenjen odraslima. Kroz njega su se odrasli, zreli ljudi suočavali sa smislom života i ljudskog postojanja u kozmosu. Plesom, pantomimom i različitim ceremonijama na simboličan ih se način uvodilo u tajne života i važnost životnih iskušenja. Mnogi mitovi ilustrirali su ljudski položaj u svijetu, kao i mogućnosti za proboj duhovnih vrijednosti. Poznati su nam eleuzinski, samotrački i orfički misteriji kao i njihove inačice u drugim kulturnim krugovima. Ovi obredi nastojali su podariti viši smisao ljudskom životu u uvijek kritičnim “srednjim godinama”. Smatralo se da bez njih ljudski život ne može biti ispunjen i plodonosan već jedino skučen i isprazan.

Naposljetku, zadnji inicijacijski obred vezan je uz starost. Stari su ljudi kroz ovaj obred trebali naučiti prikupljena životna iskustva pretvoriti u mudru pripremu za smrt. Smrt je neizbježna inicijacija, ona je nužna preobrazba ljudskog bića, čak i ako se nije prošlo kroz prve dvije inicijacije.

Međutim, od presudnog je značaja da ova inicijacija bude ispravno shvaćena. U himni Demetri žalilo se one koji su prešli prag života, a nisu sudjelovali u misterijima: “Sretan je onaj među ljudima koji je za života na zemlji vidio te stvari! Onoga tko nije upoznao svete svetkovine i nije u njima sudjelovao ne čeka ista sudbina u mračnom boravištu.”

Zaborav inicijacije u modernim vremenima

Bjelodano je da moderni svijet više ne poznaje inicijaciju. Ali, to ne znači da inicijacija modernom čovjeku nije potrebna. Mnoga pitanja o životu i smrti nameću se danas istim intenzitetom kao i nekoć. Prolaznost i vječnost, smisao i besmisao, radost i patnja, strahovi i nade, življenje i umiranje… sve to i danas struji ljudskim bićem, sve to struji kroz njega, uz njega, čak i usprkos njemu. Vjerojatno nema života koji nije došao do kritične točke, do dubokih kriza i tjeskoba kad se čini da sve izgleda promašeno, suvišno i besmisleno. Upravo u takvim prijelomnim trenucima i suvremeni čovjek ima potrebu za inicijacijom, čak i onda kada to i ne sluti. Biti iniciran, zagrabiti od života dublje i ponovno se roditi obnovljen… potraga je to za smislom koja čini sastavni dio ljudske prirode. Poznati psiholog C. G. Jung držao je da se smisao ljudskog života doseže upravo nakon niza iskušenja inicijacijskog tipa. Ova iskušenja ne vode prema nekom utopijskom blagostanju i atrofiji prema svemu osim prema materijalnom postojanju, već prema životu koji ima svoju bit.

Naravno, iskustvo novijih vremena pokazalo je da ljudsko biće može voditi smislen, ali i besmislen život. Čovjek može živjeti nesvjestan vlastite biti, ali takav život nije u punom smislu ljudski. Inicijacija je postojala u svim kulturama i civilizacijama prošlosti, ali danas je više nema, iako za njom postoji potreba ili barem čežnja kod mnogih ljudi. Drevni su mudraci tvrdili da inicijacija pomaže nadvladati i kritični trenutak svakog ljudskog života – smrt. Možda je to upravo bila najveća vrijednost inicijacije: mogućnost da se smrt prihvati kao nešto sasvim prirodno. Svaka je inicijacija zapravo određeno putovanje koje priprema čovjeka za smrt i ponovno rođenje na višim razinama bića.

Autor: Petar Bujas