Hram u Edfuu

Odabrali smo hram u Edfuu kao središnji motiv ovog članka jer su nam s njim u vezi Egipćani ostavili čitav niz mitova i opisa svakodnevnih obreda.

Prema istraživanjima koja su se u ovom hramu Gornjeg Egipta provodila od vremena Bonaparteove ekspedicije 1799. godine, a koja je zatim nastavio Francuz Mariette, pa Maxence de Rochemonteix te završio Emile Chassinat 1934. godine, Edfu predstavlja pravi izvor saznanja o svijetu svetoga u faraonskom Egiptu. Prevođenje hijeroglifskih tekstova uklesanih u zidove, stupove i svodove hrama u Edfuu omogućuje nam da se danas približimo Egiptu s izravnijim i konkretnijim elementima u istraživanju nepoznatih plodova stvaralaštva njegove civilizacije.

Mit o postanku

U različitim će egipatskim gradovima i hramovima kozmogonijski mit poprimiti različite oblike, prilagođene pojedinim povijesnim razdobljima, ali i situaciji u svakom pojedinom hramu Gornjeg ili Donjeg Egipta. Prema prijevodima Emilea Chassinata, graditelji posljednjeg hrama u Edfuu, onog koji sada možemo vidjeti (s čijom je izgradnjom započeo Nektaneb II., a koja se nastavila kroz čitavo ptolemejsko razdoblje), koristi­li su tekstove preuzete iz starih knjižnica prvih dinastija i prepisivali ih na zidove, stupove, pa čak i na svodove ovog hrama, iako mnogi od njih nisu više bili razumljivi svećenicima tog doba.

Evo jednog od postojećih prijevoda: U beskrajnom prvobitnom oceanu, dva bića navijestit će ­stvaranje; prvi je Oua, “Daleki”, Velika Ptica koja kruži nad vodama u prvobitnom prostoru. Odjednom se Velika Ptica zaustavi na nebu i naglo okrene praveći ­velike bešumne krugove, smirujući tako uzburkanu površinu vode. Pod njegovim oštrim pogledom vode se postupno smire i razbistre. Potom se na mirnoj površini vode pojavi zelena točka: komad zemlje prekriven trskom – prvi brijeg ili prva prirodna barka. S njega se jedan izdanak izdigne prema nebu, nudeći Svetoj ptici prvu stabljiku.

Kad se Ptica spustila s visine, iz dubina se pojavio Aá, drugi stvo­ritelj, i pridonio tako smiriva­nju uzburkanih voda. Malo-pomalo, oko prvog komada zemlje on nanese prve obale, a na površinu izbiju sprudovi od pijeska i blata. Kad je tako nastala zemlja, između neba i vode, stvoreno se učvršćivalo u skladu sa zamislima dvojice stvoritelja o elementima: prostor je organiziran, sveto tlo na obalnom sprudu omeđeno zidovima. Neprijateljska zmija pobijeđena je u borbi, bogovi su se ustoličili na prvim svetim mjestima stvorenog svijeta. A među njima Horus, sokol šarenog perja, potomak velike Prve Ptice, postat će Gospodar Edfua.

Horusov se lik susreće po čitavom hramu u različitim vidovima; u ljudskom obličju s glavom sokola, kao sunčev disk s dva velika krila ili kao kamena ptica čiji se pogled ne može izdržati, s moćnim pandžama i krilima punim snage.
Njegovi prvi hramovi nestali su prije mnogo tisućljeća. Kao što možemo nazrijeti iz kozmogonij­skih mitova, bile su to jedno­stavne kolibe okružene drvenom ogradom, simbolom prve grane na koju se Božanska Ptica spu­stila predahnuti, u sredinu svog svetog prostora. Ništa ne znamo ni o hramovima od cigle i kamena koji su uslijedili kasnije, izuzev nekoliko ruševina jednog stupa koji je preostao iz Nove države, iznad kojeg je izgrađen sadašnji ptolemejski hram.

Otvaranje ptolemejskog hrama u Edfuu

Jedan uklesani natpis opisuje narodno veselje onog dana kad je, kako kaže jedna egipatska izreka, na kraju prve etape izgradnje hram predan svom Gospodaru, Horusu, s ciljem da sveti Sokol uđe u njega:

U gradu je bilo slavlje, radost u srcima i zanos na ulicama; vreva što ju je izazvala radost naroda izlila se po trgovima, a uličice su se ispunile uzbuđenjem. Bilo je više hrane negoli pijeska na obali, mnogo kruha, toliko koliko ima žita od jedne žetve, žrtvovana su goveda svih pasmina, a bilo ih je kao rojeva skakavaca, ptice svih vrsta gore na žrtvenicima, a dim sa žrtvenika dizao se do neba, vino je teklo po ulicama, kao da se Nil izlio iz svog toka. Grad je slavio, ukrašen cvijećem. Svećenici obučeni u fini lan, a kraljevi podanici prekriveni nakitom… Mladi su se radosno smijali jer su pili, a dame su bile ljepše nego ikad. Nije se moglo spavati do kasnog jutra…

Horus, vidjevši s neba prekra­sno zdanje koje mu je sagrađeno, prisustvovao je proslavi koja je uslijedila po njegovom otvaranju. Kad su ceremonije oživotvorile sve božanske prikaze u hramu, podarivši im život i smisao, Bog je sišao iz nebeskih prostora i došao živjeti u dvorcu koji je čuvan za njega. Od tog je trenutka hram bio spreman vršiti svetu ulogu koja mu je bila namijenjena.

Uloga hrama

Egipatski hram nije bio mjesto molitve za narod. Narod vjerojatno nikada nije prelazio određene granice. Hram je bio prostor zatvoren za profani svijet, a posjećivali su ga jedino svećenici koji su služili Bogu.
Sve je bilo organizirano tako da egipatski hramovi prije svega budu sveta mjesta, posvećena stvarnim prisustvom Boga kojemu su bili namijenjeni i čija se duša, Ba, spu­stila iz nebeskih prostranstava da bi kipu udahnula dušu. To je mjesto trebalo zaštititi od svega što dolazi izvana, od bilo kakve nečistoće koja bi mogla oslabiti božanski značaj hrama ili nagnati božanstvo da napusti to mjesto.

U Egiptu su svećenici mora­li obredno osigurati prisustvo božanstva u hramu tako što su ga hranili, oblačili, ponašali se prema njemu kao prema nekom biću koje obitava na tom mjestu. Zauzvrat, bogovi su osiguravali ljudima održavanje postojanja čitavog svijeta i svih bića onako kako to određuje kreacija.

Kao utočište Boga na zemlji i prava utvrda gdje se čuva njegova božanska bit, hram je mjesto gdje se, pomoću određenih obreda, može sačuvati cjelovitost svijeta. Kao rezultat toga, egipatski je hram bio mnogo više nego što to jedna crkva može predstavljati kršćaninu ili džamija muslimanu. Za današnjeg vjernika Bog postoji, bez obzira da li mu se moli ili ne, bez obzira da li se čovjek njime bavi ili ne; međutim, za Egipćanina je nepostojanje hrama ili odsustvo štovanja značilo neizbježan kraj organiziranog svijeta.

Obred u hramu

Obredi su predstavljali svakodnevni izraz štovanja u hramu, i bili su vrlo složeni. Da bismo ih bolje razumjeli, treba znati da je za jednog Egipćanina božanstvo bilo prisutno u svetištu kroz svoju dušu ili Ba. Njegov kip nije bio neki običan kip, on je bio nositelj stvarne prisutno­sti. Svrha svakodnevnih obreda bila je da se ova božanska moć koja se spustila na zemlju primi i zadrži. Održavanje te moći treba shvatiti i u jednom konkretnijem smislu.

Tri postupka u obredu posvećenom božanstvu odgovaraju glavnim točkama Sunčevog kreta­nja: svitanju, podnevu i zalasku.
Jutarnja služba započinjala je vrlo rano, prije nego što bi se nebo na istoku prekrilo izmaglicom. Trebalo je napraviti kruh, žrtvovati životinje, pripremiti božanstvu žrtvenu hranu; prije zore u hram je ulazila dvostruka povorka: jedna kroz istočna bočna vrata noseći žrtveno jelo, a druga kroz zapadna bočna vrata, noseći vodu iz hramskog bunara. Dvostruka povorka pregrupirala bi se na središnjem dijelu i uputila prema svetištu.
Otvaranje svetišta bio je svečani trenutak u kojem je svje­tlo zamjenjivalo noćnu tamu, kad se sunčani Bog doista pojavljivao na obzorju. Nosači su polagali darove na žrtvenike u dvorani ispred svetišta, svećenici su ih škropili vodom i kadili tamjanom, a zatim su se niži svećenici povlačili, prepuštajući posljednji čin svećenicima najvišeg stupnja.

Svećenici okupljeni ispred svetišta zapjevali bi jutarnju himnu: Probudi se u miru, o veliki Bože, probudi se spokojan. Glavni svećenik ulazio je u svetište, lomio glineni pečat koji zatvara naos1 i otvarao dvije vratnice kapele izlažući kip božanstva svjetlu, simbolički mu nudeći svoju dušu. Zatim je punio zdjelu žrtvenim darovima, istim onima koje je prethodno položio ispred kipa. U isto su vrijeme ostali bogovi hrama, čija su svetišta bila poredana u dvorani Eneade, također primali svoju jutarnju hranu. Nakon što su bili ponuđeni bogovima, ovi su se žrtveni darovi uzimali natrag i ponovno nudili na žrtvenim stolovima preminulih kraljeva i visokih službenika koji su zadobili pravo da budu zastupljeni u hramu i koji su, zahvaljujući ovim obredi­ma, mogli produžiti svoj život čak i na onom svijetu; na kraju su se žrtveni darovi vraćali tamo gdje su načinjeni, a odande bili razdijeljeni kao hrana za službenike hrama. Nakon žrtvenih darova, kip boga se umivao, oblačio u najfinije tkanine, uređivao i češljao. Na kraju su se na njega stavljali obredni ukrasi, škropio se posvećenom vodom i kadio tamjanom. Zatim se naos zatvarao, a svećenik je izlazio iz svetišta hodajući unatrag kako ne bi okrenuo leđa božanstvu, brišući za sobom tragove što su ih njegovi koraci ostavili na finom pijesku koji je pokrivao kamene ploče hrama. U svetište se vraćala sveta tama i božanska tišina.

U podne je bilo vrijeme za vrlo kratku službu: naos je ostajao za­tvoren, a svećenik je škropio i kadio jedino naos ostalih bogova i kapele koje su okruživale svetište.

Noću se služba obavljala oko svetišta koje se nije otvaralo. Prinosili su se žrtveni darovi, prolijevalo se vino, kadilo se tamjanom, a zatim su se zdjele s darovima povlačile i konačno, zatvarala su se vrata kapela.

Sa zalaskom sunca obredi su se primicali svome kraju. Hram je opet zadobivao svoj mir, iako je svećenik upućen u nebeske konstelacije ostajao na dužnosti kako bi, u skladu s kretanjem noćnog neba, najavio točan sat i dao znak za početak obreda zaštite, pomalo kao što mujezin s minareta zove na molitvu.

Svakodnevni obred bio je isto­vremeno vezan i uz materijalni i uz duhovni aspekt. Sve se stavljalo u pokret kako bi se zadržao ovaj esencijalni dio božanskog bića koje je u jednom trenutku sišlo među ljude. Ljudi koji su služili božanstvu vrlo su dobro osjećali duhovno značenje božanskog služenja i sveti karakter hrama.

Glavne svetkovine

Egipatski kalendar sadrži neobično velik broj svetkovina u godini; neke od njih su državne, druge lokalne, a trajale su obično četiri ili pet dana i razbijale monotoniju svakodnevnih obreda.
Svaka svetkovina imala je svoje vlastite obrede, a pratila ju je procesija, što je omogućavalo vjernicima da neko vrijeme uživaju u bogu. Bio je to trenutak kad je božanstvo izricalo proročanstva i dijelilo pravdu kod sporova nastalih među ljudima.

Uloga ovih svetkovina bila je vrlo određena, iako im knjige iz egiptologije ne daju preveliku važnost. Svetkovina se nije održavala zato da bi se obilježio neki događaj niti zato da bi se pri­sjetili nečega što se zbilo određenog dana, nego kako bi se ponavljale izvjesne radnje potrebne za stvaranje ili održavanje svijeta. Bile su jednako djelotvorne kao i prvobitan čin, jer su periodično ponavljale trenutak iz prošlosti kako se njegovi učinci protokom vremena ne bi izgubili.

Pokušat ćemo ovo shvatiti opisujući osnovne svetkovine litur­gijske godine u Edfuu.

Svetkovina nove godine

Ova je svetkovina, koja se održavala na prijelazu iz stare u novu egipatsku godinu, posebno zanimljiva jer nam omogućuje vidjeti razliku između našeg i egipatskog poimanja vremena.

Naše poimanje vremena je u osnovi “linearno”, što znači da se u naše doba događaji nižu uvijek na isti način, kao u filmu koji nikad ne prestaje, a gdje se razdoblja mjere kontinuiranim brojanjem godina. Za Egipćane je isto ovo vrijeme ispre­kidano ciklusima, a svaki od njih može donijeti ili kaos kakav je bio prije stvaranja svijeta, ili rađanje novog ciklusa sličnog onom koji se upravo završio; prijelaz iz jednog ciklusa u drugi međutim nikad nije automatski i nosi sa sobom veliku opasnost, stoga treba pomoći da se taj prijelaz obavi bez teškoća.

Kraj godine obilježavalo je pet zlokobnih i opasnih dana prije rođenja nove godine. To su dani neizvjesnosti koji prethode početku porasta vodostaja Nila i vladavini nepogoda. U istom ovom smislu, smrt vladara je opasna promjena stanja, kad je ugrožena ravnoteža svijeta. Izmjena mjeseci ili godišnjih doba može također biti opasna, jer je započinjanje bilo kojeg novog ciklusa neizvjesno.

Ova neizvjesnost prelaska u novi ciklus jednako se tiče i božanske prisutnosti na zemlji. Horus je stanovnik Neba, koji kao božanski Sokol leti plavetnilom, ili kao Sunce izdaleka obasjava Zemlju. Njegov zemaljski kip, koji boravi u svetištu, bio bi tek besmi­slena imitacija da duša božanstva (Ba) nije napustila nedostupne prostore kako bi udahnula dušu ovom zemaljskom nosaču.

U presudnom trenutku na koncu godine strašno stanje kraljevstva jasno pokazuje da su bogovi praktički napustili Zemlju: tlo je ispucano, raslinje spaljeno, zagušljivi vjetrovi pušu s juga, a epidemije siju smrt; čak i Nil, dubok u donjem toku i grebenit, izgleda kao da se naglo mora stišati, svojom iscrpljenošću simbolizirajući smrt svakog vida života.

Ovo je trenutak za svečanost nove godine, započetu četiri dana prije kraja godine koja završava i nastavljenu sve do četvrtog dana nove godine. Njen je cilj omogućiti da se božanska duša (Ba) ponovno spusti na zemlju i “ispuni” kipove nadnaravnom snagom, kako bi ovi spremnici moćne energije opet bili aktivni i djelotvorni tijekom novog perioda.

Ovaj važan obred nazivao se i “solarizacija” ili “energizacija” božanskih statua.

Svetkovina pobjede

Uz obale svetog jezera susrećemo protagoniste svetkovine nazvane “Horusova pobjeda”.

Sunce se, prema raznim tradicijama i kulturama, od početka suočavalo s nizom neprijatelja; ova je borba, ovisno o mjestu, poprimala različite oblike.

Uglavnom sve tradicije evociraju borbu između prve generacije bogova iz koje solarni bog uspijeva izaći neozlijeđen i koja završava sukobom u kojem ljudska vrsta dolazi u opasnost od potpunog nestanka. Daleko od sjećanja primordijalnih vremena, na svijetu i dalje postoji neprijatelj­stvo, i borba između snaga tame i kao­sa, koja prati svako svitanje, može zaustaviti napredovanje solarne barke i učiniti da ona potone.

Ova dnevna borba Sunca protiv neprijateljskih snaga prikazuje se religijskim obredima u hramovima kako bi se spriječila neprestana prijetnja boga Setha i svih njegovih obličja.

U Edfuu Sunčev neprijatelj poprima oblik nilskog konja kojeg Horus-Ra mora probosti s deset harpuna, svakim harpunom u drugi dio tijela. Reljefi na zidovima hrama prikazuju ovu borbu.

Na svetom jezeru postoji mjesto sa simboličkim prikazom borbe Horusa i svećenika s maskom nilskog konja. U deset prikaza, njegov lik biva proboden Horusovim harpunom.

Ova svečana ceremonija uspostavljala je svake godine pobje­du Boga i posvećivala privremeni poraz zlih snaga.

Praznik božanskog sjedinjenja

I egipatska božanstva imaju porodice i trijade u kojima sin posvećuje jedinstvo boga i božice. U Edfuu, Horusova žena je boginja Hathor. Pripisuje joj se univerzalna ljubav i radost, a u to doba njen glavni hram nalazio se sjeverno od Edfua, u Denderi.

Praznik božanskog para bio je na kraju godine, u mjesecu svibnju, a razne epizode te svetkovine protezale su se na dvadeset jedan dan, od čega petnaest dana u Edfuu.

Jednom godišnje boginja Hathor je napuštala svoj hram i barkom odlazila u Edfu kako bi se sastala sa svojim suprugom Horusom. Tijekom četiri dana, prije punog mjeseca u mjesecu Epifi, svibnju, Hathor je nošena na barci za svečani ophod, najprije na ramenima svojih slugu, okružena svećenicima, hramskim pisarima i vjernicima. Išla je prema pristaništu gdje ju je čekala veća barka za plovidbu Nilom.

Bio je to zadivljujući prizor. Barke u bojama, s bijelim jedrima, plove, a na obalama usklici razdraganosti bili su nalik pjesmi života.

Horus je čekao Hathor na sjevernom dijelu Edfua, u maloj kapeli izgrađenoj uz Nil. Susret božanstava izazivao bi neopisivo veselje među stanovništvom pristiglim iz raznih krajeva. Usred pjesme, kojoj je ritam davao mali bubanj, uz vino i pivo, ljudi bi se u zanosu počeli kretati u krug, čineći tako vesele živahne grupice od petnaestak ljudi. Svakodnevno se obavljao niz obreda, svečanih ophodnji, žrtvi, “oživljavanja” kipova popraćeno litanijama.

Jedna od najvažnijih procesija za bolje shvaćanje smisla ove svetkovine bila je ona na kojoj su Horusa i Hathor nosili prema zapadnoj strani pustinje, u blizinu nekropole, tamo gdje su ležale grobnice “mrtvih bogova”, prvih stvaratelja univerzuma, koje su naslijedile sadašnje genera­cije bogova. Ova počast koja se odavala precima, kao i svako­dnevni obredi (odvođenje četiriju volova u prostor za žrtvovanje i odašiljanje ptica glasonoša na četiri strane svijeta prizivajući tako žetvu), povezivali su u Egiptu, kako kažu Blackman i Fairman, Ozirisov kult i pogrebne obrede.

Sveti savez u Edfuu jedna je od drevnih svetkovina koje možemo lako razumjeti, iako se sastoji od složenih elemenata.

Misterij božanskog rođenja

Iako nešto manje slavna, svetkovina Misterij božanskog rođenja zaslužuje biti ovdje spomenuta: ponajprije zato što nam omogućuje shvatiti smisao malih hramova nazvanih “mammisi” koje nalazimo uz velike hramove, i drugo, jer nam razjašnjava smisao svetog prijenosa faraonskih saveza.

Ova ceremonija ima svoje korijene u najstarijoj egipatskoj povi­jesti. Prema prikazima o Stvaranju koje nam donose tekstovi, uloga božanstva sastojala se u tome da stavi na raspolaganje elemente potrebne za hod svijeta, ali faraon je bio taj koji je trebao osigurati održavanje reda i čuvati Stvaranje što su mu ga bogovi dali u ruke. Tako je nasljednik zemaljskog Kraljevstva, ujedno i vođa ljudi, “sin” boga stvoritelja.

Iako se ovaj obred s vremenom mijenjao, kao i izraz teološkog mišljenja, u “mammisijima” posljednjeg razdoblja nalazimo njegov opis.

Za Egipćane je godišnje obnavljanje utjelovljenja božanskog Sina bilo od temeljne važnosti kako bi se održao red na zemlji i u svijetu i kako bi time faraon imao božansko obilježje sjedinjenja Neba i Zemlje, te bio njihova os.

Posvećenje sokola

Posljednja svetkovina koju ćemo spomenuti jest “Posvećenje sokola”, koja se izvodila južno od Horusovog hrama, nasuprot “mammisija”.

Većina prikaza koji ukazuju na božansko prisustvo za Zapad će uvijek biti tema divljenja i nerazumijevanja. Moramo shvatiti da je božanstvo u svojoj biti nepoznato i istovremeno strano na zemlji, ali jedan njegov element, njegov Ba, koji se prevodi kao “duša”, dolazi živjeti na zemlju, u slike svetišta, u kripte, kao i na različite prikaze na zidovima hrama.

Ove slike nisu jedino mjesto gdje se božanska duša može utjeloviti, ona može imati oslonac i u raznim životinjama, čije različite osobine omogućuju da se njena prisutnost nedvosmisleno razazna, kao što je to slučaj s bikom Apisom, Amonovim ovnom ili Hathorinom kravom, Sobekovim krokodilom ili Thothovim ibisom. U Edfuu, Horus je bio utjelovljen u tijelu živog sokola, koji se birao svake godine između mnogih sokolova, te se ustoličivao i slavio čitave ­godine u posvećenoj krletki.

Odabir se odvijao u “Sokolovu hramu”; kip boga se uzimao na neko vrijeme iz svetišta i donosio na nosilima kako bi se ispitali kandidati i izvršio odabir. Kad bi sokol bio izabran, pokazivao se narodu na takozvanom “balkonu pojavljivanja”, na vrhu monumentalnog ulaza. Zatim je slijedila krunidba, a kraj obreda obilježavao se slavljem. Zatim se Horusov kip vraćao u svetište, a živi bi sokol ostao u svom hramu.
Iako o tome nema dovoljno pisanih dokaza, ovaj ritual ustoličenja jedne svete životinje bio je povezan sa zemaljskom vlašću. Bila je to po­tvrda božanskog izvora te vlasti koja je ­nastavljala liniju drevnih faraona.
Ovaj, kao i ostali opisani obredi, prenosi ideju o potrebi da se očuva red u svijetu i djelotvornost prijeko potrebna kako za instituciju faraona, tako i za ravnotežu društva i zemlje.
Dakle, ništa se ne stječe definitivno: u svakom je ciklusu sve potrebno “oživljavati” ili obna­vljati kako bi život bio u savršenom skladu sa zakonima prirode.

Autor: M. A. Gilardi
Sa španjolskog prevela Nives Lozar[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]