Amfiteatar u Puli

Najistaknutiji spomenik spomenicima bogate Pule je Arena, rimski amfiteatar, ili Divić-grad, kako se popularno još naziva. Po narodnoj etimologiji u riječi “Divić” krije se korijen div – koji imamo i u glagolu diviti se. I zaista, takva monumentalna građevina bila je predmet divljenja srednjovjekovnih putnika i novovjekih znanstvenika, a podjednako je atraktivna i današnjim mnogobrojnim posjetiteljima koji ostaju zadivljeni pred tim remek-djelom antičke arhitekture.

Amfiteatar se tek od srednjeg vijeka naziva arenom. Stariji pisci bilježe tu riječ i kao “La Rena” jer na talijanskom riječi arena ili rena imaju isto osnovno značenje, a to je – pijesak. Naime, središnje mjesto u amfiteatru bilo je okruglo ili eliptično borilište posipano pijeskom pa je prema tom dijelu nazvana i cjelina. Riječ amfiteatar grčkog je porijekla (grč. amphiteatheatron – dvostruko kazalište, lat. amphitheatrum), a znači i kazalište (teatar) u kome su sjedišta poredana naokolo (amfi) scene, odnosno borilišta.

Kod starih Rimljana amfiteatar je bio specifična građevina velikih dimenzija u obliku elipse ili policentrične krivulje. Građena je radi priređivanja gladijatorskih igara, borbi između divljih zvijeri, rekonstrukcija pomorskih bitaka i drugih u rimskom svijetu omiljenih igara. Prve građevine ove vrste bile su privremene i izrađene od drveta, a kasnije i od kamena. Amfiteatri su se gradili po čitavom Carstvu; najviše ih je bilo u Italiji, zatim u Galiciji i Sjevernoj Africi. U Hrvatskoj su svi bili podignuti uz obalu: Pula, Zadar, Solin, Cavtat.

Gradnju najvećeg amfiteatra u čitavom Rimskom Carstvu započeo je u Rimu car Vespazijan. Doradio ga je i svečano otvorio njegov sin Tit, a potpuno dovršio Titov nasljednik Domicijan. Po imenu dinastije tih vladara nazvan je Flavijevskim amfiteatrom (Amfhitheatrum Flavium), a po veličini Kolosej (Colosseum).

Struktura amfiteatra

Tri su glavna sastavna dijela amfiteatralne građevine: borilište, prostor za gledatelje i obodni zidovi. Osnovni tlocrtni oblik arene, borilišta, pravilna je elipsa ili policentrična krivulja. Isti tlocrtni oblik slijede svi obodni zidovi, stepenice, sjedišta sa svim potrebnim potpornim konstrukcijama i vanjski plašt čitave građevine. Osnovne mjere koje se mogu uspoređivati kod svih amfiteatara jesu dužina duže i kraće osi građevine te visina obodnog zidnog plašta. Najveći je Kolosej u Rimu: njegove osi duge su 188 i 155 m, a najmanji je amfiteatar u Ventimigli u Italiji čije su osi duge tek 35 i 31 m. Najviši je ponovno rimski Kolosej čiji se obodni zidni plašt uzdiže do visine od 56 m.

Pulski amfiteatar je po veličini šesti među poznatim i sačuvanim takvim građevinama (po nekim izvorima u Rimskom Carstvu bilo je 70 amfiteatara, a pulski je po veličini bio na 24. mjestu). Dužina duže osi, sjever-jug, iznosi 132,5 m, a kraće osi, istok-zapad, 105 m. Sačuvani obodni zid diže se na tri kata: donja dva izgrađena su s lučno oblikovanim otvorima, a treći s pravokutnom otvorima. Sa zidnom krunom i žlijebom za sakupljanje kišnice na vrhu, dostiže s morske, zapadne strane visinu od 32,45 m.

Kamen za gradnju amfiteatra dopremao se na gradilište iz kamenoloma u okolici Pule koji su bili smješteni uz samu morsku obalu, jer je velike blokove za izgradnju impozantnog gledališta i do danas očuvanog vanjskog plašta bilo najjednostavnije prevoziti morem do pulske luke.

Računa se da je samo za gradnju vanjskog obodnog zida bilo potrebno izvaditi, obraditi i dopremiti više od 8000 m³ kamena. Vanjski obodni zid građen je od pravilnih blokova, veličine i do 2 m³, s dobro priljubljenim sastavnim plohama. Kameni blokovi bili su vezani željeznim sponama koje su se zalivene olovom.

Sastavni dio Arene jesu i četiri tornja simetrično raspoređena u vanjskim zidovima. Na vrhovima tornjeva bile su vodospreme za snabdijevanje vodoskoka smještenih ispred Arene i u blizini samog borilišta, te sprava za prskanje mirisnih tekućina po unutrašnjosti borilišta i sl. Ostali svjetski amfiteatri nemaju ta četiri tornja.

U pulski je amfiteatar moglo stati oko 23000 gledatelja koji su bili razmješteni po sjedištima na tri kata. Najviši kat je bio građen od drveta. Na njemu su prva mjesta bila za žene, a na samom vrhu smještao se plebs, najniža klasa. Ostala sjedišta bila su kamenita, često s imenima stalnih posjetilaca. Na zapadnoj strani postojale su i počasne lože i tribine za predstavnike rimske vlasti, patricije, vestalke, svećenike i goste. Sjedišta za gledatelje s morske strane u cijeloj svojoj visini bila su položena na podziđe, dok je za donje redove sjedišta bila prilagođena padina brežuljka, tako da su bila položena na živu stijenu. U unutrašnjosti podziđa bila su spremišta, prostorije za okrepu gledatelja za vrijeme stanki, kao i ostale potrebne prostorije.

Za zaštitu gledatelja od kiše i sunca prostirana su ogromna platna nad gledalištem (velarium), pričvršćena za posebne grede uzidane na vrhu kamenog zidanog vijenca.

Samo borilište mjereno po osima bilo je dugačko 67,90 m, a široko 41,60 m. Za vrijeme igara bilo je posipano pijeskom kako bi se uklonili tragovi krvi boraca i ubijenih životinja. Gledatelji su od borilišta bili odvojeni zidom visokim 3 m. Oko ograde nalazio se hodnik kojim se služilo osoblje amfiteatra.

U unutrašnjost pulskog amfiteatra moglo se ući kroz petnaest ulaza. Glavni ulaz, zvan još i Trijumfalna vrata, bio je na kraju velike osi u pravcu grada. On je služio za svečane prolaze. Kraj tih vrata bio je žrtvenik božice Nemesis, zaštitnice igara i borbi.

Kod sjevernog ulaza, ispod kamenih sjedišta, nalazili su se kavezi za divlje zvijeri. Oni su bili povezani podzemnim hodnikom duž veće osi borilišta. Ispod borilišta nalazili su se podzemni hodnici i prostori koji su služili kao spremišta, odnosno prostorije za smještaj i vježbanje gladijatora.

Gladijatorske igre

Amfiteatri su pružali mogućnost za održavanje naj­različitijih predstava. Ipak, glavni junaci borilišta bili su svakako gladijatori. Ime im potječe od kratkog mača, lat. gladius, kojim su gladijatori bili naoružani. Imali su svoje škole i učitelje, živjeli skupno, a čuvale su ih posebne vojničke straže jer je bilo mnogo slučajeva pobuna i pokušaja da na bilo koji način okončaju svoj udes. Gladijatori su u školama vježbali mnogo težim oružjem nego što su ga kasnije imali u borbi. Bili su dobro hranjeni i pod stalnim nadzorom liječnika. Kao zaštitnici gladijatora među bogovima spominju se Mars, Dijana, Herkul i rijetko Silvan.

Gladijatorske igre su se obično organizirale prilikom blagdana, proslava trijumfa, posvećivanja hramova i sl. Najčešće su ih priređivali državni dužnosnici radi zabave plebsa, kao dio državne politike “kruha i igara” (panem et circenses), pri čemu su dijeljenje žita, vina i ulja s jedne, a zabava s druge strane, trebale skrenuti pozornost običnog čovjeka od svakodnevnih problema.

Prije početka borbi gladijatori bi u svečanoj povorci obilazili borilište uz povike: “Pozdravljaju vas oni koji će umrijeti!” Slijedilo je predstavljanje rasporeda borbi i pregled oružja. Gladijatori su se borili svečano obučeni za igre. Igre su započinjale izvođenjem školskih borbi koje su tekle po taktu glazbe uz uporabu tupog, neborbenog oružja.

Borbe gladijatora u amfiteatrima razlikujemo po vrsti oružja, po načinu borbe i odijelima u kojima su nastupali. Obično su bili naoružani kratkim mačem i kopljem, zaštićeni kacigom i štitom, odnosno mrežom, trozubom i kratkim mačem, ili pak s dva mača ili samo kopljima. Gladijatori su se mogli boriti i na kolima, odnosno konjima.

U prvo vrijeme borili su se u parovima, a kasnije u odredima. Plašljive gladijatore, kao i one koji su izbjegavali oštre okršaje, tjerali su u borbu bičevima i usijanim željeznim šipkama. Ranjen ili u borbi iznemogao gladijator mogao je od cara ili publike izmoliti pomilovanje ili bi mu posebnim znakom bila dosuđena smrt. Preživjeli sretnici, odnosno pobjednici, primali su u znak pobjede palmu, vijenac, nagradu u novcu ili slično.

Kad je kršćanstvo postalo državnom religijom, carevi su počeli zabranjivati okrutne amfiteatarske igre pa su tako one i ukinute carskim ediktima iz 404. i 423. godine.

Druga vrsta omiljenih igara bila je prikazivanje lova na divlje zvijeri, lavove, pantere, medvjede, bikove itd., kao i priređivanje borbi zvijeri. Naizmjenično su slijedile borbe između divljih i razjarenih zvijeri i borbe gladijatora sa zvijerima. Općenito su ove vrste igara u pogledu scenskog uređenja bile popraćene velikom raskoši i sjajem.

Kako u Zapadnom, tako i u Istočnom Rimskom Carstvu igre sa zvijerima zadržale su se nešto duže od gladijatorskih igara, odnosno do 6. st., s tim da kasnije više nisu bile tako okrutne.

Povijest pulskog amfiteatra

O gradnji pulskog amfiteatra nemamo pisanih izvora ili bilo kakve druge pouzdane predaje. Kroz vjekove svoga postojanja amfiteatar je u svijesti ljudi bio opća, zajednička vrijednost, a vjerojatno je i bio izgrađen sredstvima središnje rimske vlasti. Među dosadašnjim istraživačima, kao i stručnjacima za antičku arhitek­turu, iskazivana su različita mišljenja o vremenu gradnje, od 1. do 5. stoljeća, ali je na kraju prihvaćeno mišljenje da vrijeme gradnje, njegovo proširenje i dograđivanje ne prelazi okvir 1. stoljeća.

Car August (27. g. pr. Kr. – 14. g.) dao je obnoviti porušene kolonije na zapadnoj obali Istre (Trst, Poreč i Pulu) i većina spomenika u Puli (Slavoluk Sergijevaca, Augustov hram i drugi) pripada tom razdoblju pa mu s velikom vjerojatnošću možemo pripisati gradnju prvog i najstarijeg amfiteatra u Puli.

Međutim već oko sredine 1. st., zbog procvata kolonije i porasta broja stanovnika, došlo je do potrebe za njegovim povećanjem i dogradnjom. Vanjski obodni zid s polukružnim lukovima, sa svojim ogromnim blokovima i njihovom rustikalnom obradom, po svemu odgovara građevnoj maniri i tehnici korištenoj na spomenicima iz vremena cara Klaudija. Posljednju građevnu fazu i dovršenje amfiteatra u Puli možemo pripisati caru Titu Flaviju Vespazijanu (79. – 81. g.). Kao i drugi rimski carevi, i Vespazijan je obilazeći ove dijelove svoga carstva dolazio u Pulu. Uložio je ogromno bogatstvo u gradnju Arene.

Padom klasične civilizacije, odnosno od 6. st. nadalje, Arena gubi svoju funkciju, društveni značaj i ulogu. Kamen Arene je od tada služio kao izvor dobrog i gotovog građevinskog materijala. Da bi sačuvao amfiteatar od potpunog uništenja zbog odnošenja građevinskog materijala, prvi se zauzeo akvilejski patrijarh. On je u razdoblju između 1260. i 1273. g. odredio da se svako odnošenje kamenog materijala s amfiteatra mora kazniti u iznosu od sto bizantskih zlatnika.

Kao pogodan objekt za održavanje priredbi, Arena je nakratko ponovno oživjela u 15. stoljeću kad malteški vitezovi priređuju u njoj svoje viteške turnire. Postoji i dokument iz 1425. g. po kome Pula obnavlja viteške igre i turnire, i to na dan Svetog Ivana, zaštitnika vitezova. Religiozno-vojnički srednjovjekovni red vitezova Templara stanovao je blizu Arene pa se pretpostavlja da su i oni tu održavali svoje turnire.

U vrijeme venecijanske vlasti pulski amfiteatar je i dalje bio izložen rušenju i raznošenju građevinskog materijala čak i izvan Pule. Velika većina kamenih stepenica za sjedišta amfiteatra bila je vjerojatno odnesena u Mletke i tamo ugrađena u temelje mnogih palača. Velika opasnost zaprijetila je Areni kad je 1583. g. Veliko vijeće Mletačke republike donijelo odluku da se amfiteatar, odnosno njegov obodni zid demontira i kamen po kamen prenese u Mletke, gdje bi se sagradio isti takav. Ovoj odluci usprotivio se senator Gabrielle Emo, čijim je odlučnim zalaganjem to zaustavljeno. Njemu u čast postavljena je spomen-ploča na sjeverozapadnom tornju amfiteatra.

Početkom 17. st. ponovo se javila opasnost od rušenja amfiteatra: mletačke vlasti su strahovale da bi se građevina mogla pretvoriti u tvrđavu ispred grada, a osim toga, željeli su kamene blokove upotrijebiti za gradnju tvrđave na otoku sv. Andrije u pulskom zaljevu. Tom prilikom ustao je u obranu pulskog amfiteatra inženjer Antoine Deville, vojni graditelj koji je 1632. g. započeo gradnju tvrđave na brežuljku iznad pulskog zaljeva.

Amfiteatar je bio i predmet izučavanja velikih arhitekata i umjetnika renesanse od kojih je možda najpoznatiji Gianbattista Piranessi (1720. – 1778.). Oni su nam ostavili velik broj djela, opisa i crteža koji nam predočavaju izgled amfiteatra kako su ga zatekli i vidjeli za svojih prolaza kroz Pulu.

Amfiteatar je bio zanimljiv i arheolozima. Prvi je takvim radovima pristupio Gian Rinaldo Carli, koji je dokazao da unutrašnjost amfiteatra nije bila drvena, već zidana od kamena. S radovima je nastavio Napoleonov guverner ilirskih provincija maršal Marmont, a za vrijeme austrijske vladavine radovi su izvođeni po nalogu cara Franje. Izučavanjem i istraživanjem pulskog amfiteatra bavili su se još mnogi arheolozi sve do današnjih dana.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata amfiteatar je srećom bio pošteđen razaranja. U novije vrijeme se na njemu svake godine vrše manji i veći restauratorski-konzervatorski radovi radi uređivanja unutrašnjosti i očuvanja spomenika, a zahvaljujući brojnim koncertima, predstavama i drugim kulturnim događanjima, ponovno se vratio u život.

Autor: Damir Pereša