Alhambra – Crveni grad

Granada, južna Španjolska. U zoru 2. siječnja 1492. godine, Ferdinand i Izabela, vladari Ujedinjenog kraljevstva Aragona i Kastilje, polako se približavaju Alhambri. Nestrpljivo iščekuju ulazak u palaču, svjesni da im je pripala izuzetna povijesna uloga, da je upravo taj trenutak ono čemu su stoljećima težili svi njihovi prethodnici – ponovo osvajanje zemlje od islamskih osvajača, ili kako su ga nazivali – reconquista.

U isto vrijeme u samoj palači u Alhambri, sultan Boabdil završava posljednje pripreme za odlazak, još jednom prolazi velebnim dvoranama i vrtovima, svjestan da više nikada neće vidjeti ono što su nazivali “raj na zemlji”. Napušta palaču, prolazi kroz vrata na Tornju sedam katova i susreće se s kraljem Ferdinandom. Legenda kaže da je njegov posljednji zahtjev bio da se zauvijek zatvore vrata kroz koja je izašao iz palače kako više nitko ne bi njima prošao. Nakon toga, predaje ključeve Alhambre i u tišini napušta grad. Dok se nad palačom vijori zastava Ujedinjenog kraljev­stva, Boabdil posljednji put gleda Alhambru s uzvisine iznad grada, tužno uzdiše i plače zbog svega što je izgubio. Njegova majka Ajša tada izgovara legendarne riječi: Plačeš kao žena nad onim što nisi znao braniti kao muškarac. To mjesto se i danas u spomen na ovu legendu naziva “Posljednji Maurov uzdah”.

Ovom pričom završava jedno izuzetno važno razdoblje ne samo španjolske nego i europske povijesti koje je započelo davne 711. godine kad je, s ciljem širenja islama, sku­pina berberskih i arapskih plemena prešla Gibraltar i u manje od tri godine osvojila veći dio Iberskog poluotoka ili, kako su ga oni nazivali – al-Andalus, zemlja Vandala. Španjolci su pak nove osvajače zbog tamne boje kože nazvali Mauri.

Njihova je vladavina uz brojne uspone i padove trajala gotovo osamsto godina, do trenutka kada Boabdil predaje kralju Ferdinandu ključeve Alhambre, čime posljednje muslimansko kraljevstvo na Pirinejskom poluotoku, Granada, prelazi u ruke kršćana. Alhambra za jedne postaje simbol pobjede, a za druge gubitka i poraza. No za sve je ona veličanstven primjer ljepote i sklada maurske umjetnosti, dokaz umješnosti i znanja njenih graditelja, toliko je­dinstvena i drugačija od svega što je u to vrijeme postojalo u Europi.

Današnja Alhambra prilično se razlikuje od onoga što su zatekli Ferdinand i Izabela kad su prvi put kročili u nju. Iako su bili očarani onim što su zatekli, ona je za njih prije svega predstavljala simbol pobjede nad Maurima koji je trebalo sačuvati kao podsjetnik za buduće naraštaje. No, usprkos njihovom nastojanju, velik dio Alhambre u sljedećim stoljećima ipak nije ostao sačuvan. Pretrpjela je brojne promjene, potrese i požare, rušenja, dogradnje, godine zanemarivanja, ali i pretjerane i vrlo često pogrešno izvedene restauracije. O Alhambri iz tih vremena je ostalo malo pisanih tragova tako da su se tijekom stoljeća stvarni događaji ­isprepleli s pričama i legendama, te je ona mjesto koje i danas čuva mnoge tajne. Sa sigurnošću znamo da nazivi pod kojima danas poznajemo neke njene dijelove nisu oni koje je kori­stilo tadašnje stanovništvo, ali njihova izvorna imena nisu ostala sačuvana.

Iako se o Alhambri često go­vori kao o palači, ona je u stvari kompleks palača, tornjeva, vrtova i dvorišta ili, kako su je od samog početka nazivali, Madinat al-Hamra, Crveni grad. Pretpostavlja se da naziv dolazi od crvenkaste boje materijala korištenog za njenu izgradnju.

U vrijeme najvećeg procvata Alhambra je doista bila utvrđeni grad u kojem je moglo živjeti i nekoliko tisuća ljudi. Unutar gradskih zidina nalazile su se kraljevske palače, stambene četvrti za ugled­ne građane Granade kao i kuće za službenike, obrtnike i trgovce. U gradu su postojali i drugi objekti koji čine jedan grad: uredi, dućani i radionice, kupališta, škole, džamije i groblje, ulice, trgovi i parkovi.

Danas je ostala sačuvana svega trećina tog grada, koju možemo podijeliti u tri dijela: utvrda Alcazaba, kraljevske palače Nasrida i Generalife.

Alcazaba

Muhamed I., zvani al-Ahmar, 1238. godine osniva dinastiju Nasrida i postaje vladar kraljevstva Granade, posljednjeg muslimanskog kraljev­stva na tlu Španjolske. Iako je sklo­pio primirje s kršćanskim vladarom Ferdinandom III. i plaća mu danak, svjestan je neprestane opasnosti koja njegovom kraljevstvu prijeti od kršćana. Zato odlučuje na obližnjem brdu Sabika, na ostacima palače iz IX. stoljeća, sagraditi novu kraljevsku palaču koju bi se moglo lakše braniti.

Nova palača podignuta je iznad grada, na strmoj stijeni visokoj dvjesto metara, s koje se pruža pogled na cijelu dolinu, dok je s druge strane okružuju brda Sierra Nevade koja čine prirodni štit od napada.

Prvi korak u izgradnji palače bila je rekonstrukcija postojeće utvrde zvane Alcazaba. Tako prema al-Ahmarovoj zamisli nastaje nova utvrda u obliku trokuta koja zajedno s trideset tornjeva, koliko ih je u cijelom kompleksu nekada postojalo, čini neosvojivo uporište. Kako bi dodatno ojačao utvrdu, al-Ahmar naređuje izgradnju dvostrukih bedema, a prostor između njih mogao se u slučaju napada ispuniti vodom. Tada se suočavaju s gotovo nerješi­vim problemom: kako vode obližnje rijeke Darro dovesti na uzvisinu na kojoj se nalazi utvrda. Rješenje problema pokazuje nam svu inventivnost njenih graditelja. Pronalaze mjesto gdje rijeka teče iznad utvrde, na udaljenosti od šest kilometara, i tamo grade umjet­no jezero i branu. Voda se zatim akveduktom i kanalima dovodi u cijelo područje. Predvidjeli su i mogućnost nestašice vode u sušnim razdobljima pa grade ogromne rezervoare kako bi u svakom trenutku osigurali neprestan dotok za stanovništvo, ali i za vrtove.

Alcazaba je u početku služila kao kraljevska palača, a kasnije, kad je izgrađen ostatak kompleksa, koristi se za smještaj vojske koja je osiguravala kraljevske palače. Iz onoga što je ostalo sačuvano do danas, vidljivo je da je nekada, unu­tar svojih bedema, bila pravi mali grad u kojem su se nalazili stambeni objekti za vojsku, skladišta hrane i oružja, javna kuhinja, kupališta, staje i zatvori.

Al-Ahmar je izgradio utvrdu Alcazabu i osigurao dotok vode, ali nije doživio ostvarenje svog sna – izgradnju kraljevske palače. Nju započinju graditi njegovi nasljednici, a svaki od njih želio je ovom prostoru dati svoj pečat, izgraditi novu palaču kako bi ostao zapisan u povijesti. Tako unutar kompleksa nastaje mreža palača, a svaka od njih je drugačija i na svoj način veličanstvena.

Kraljevske palače Nasrida

Gledajući Alhambru izvana, teško je čak i naslutiti ljepotu koju skriva u sebi. Čini se kao da je jednostavan i pomalo grub vanjski izgled trebao samo još više naglasiti nutarnji sklad koji vlada iza njenih zidina i tornjeva.

Zajednička je misao vodilja svih graditelja Alhambre bila stvoriti mjesto koje će biti preslika raja. Za njih je to značilo ostvariti jedinstvo ljudskog nastojanja s elementima prirode. Zato je cijeli ovaj pro­stor igra svjetla i sjene, a voda koja simbolizira život neprestano je u pokretu; čas teče mirno, čas žubori ili pada. Sve odiše skladom i ljepotom koja proizlazi iz znalačke upo­trebe brojeva i njihovih omjera, tako da Alhambra u jednakoj mjeri slavi i umjetnost i matematiku. Ništa nije slučajno, svaki je dio izgrađen prema jednom omjeru – skupu uzajamno povezanih pravokutnika.

Iako se principi prema kojima je izgrađena često čine zamršeni i nerazumljivi, rezultat je sklad koji se može osjetiti.

Jednake zakonitosti primijenjene su kako u velikom tako i u malom: za izgradnju palača i dvorišta, ali i za različite vrste ukrasa kojima su prekriveni zidovi i stropovi palača. Puno pažnje i vještine bilo je potrebno kako bi zidovima palača udahnuli ljepotu, koristeći se pritom različitim materijalima i tehnikama. Donji dijelovi zidova najčešće su prekriveni oslikanim pločicama koje u skladu s učenjem islama imaju cvje­tne ili geometrijske motive. Iznad njih kaligrafijom je uklesana poezi­ja pjesnika Ibn Zamraka na koju se nasta­vljaju citati iz Kur’ana. No najčešća kaligrafija je geslo dina­stije Nasrida koje potječe još iz vremena al-Ahmara. Priča kaže da ga je po povratku iz jedne bitke narod dočekao i slavio kao pobjednika, no on im je uzvratio riječima: Nema drugog pobjednika do Alaha. Od tada te riječi postaju geslo dinastije čiji je kaligrafski zapis poslužio njenim vladarima za ukrašavanje palača.

Nekada je postojalo barem šest međusobno nepovezanih palača, no do danas ih je osta­lo svega tri: Mexuar, Comares i Palača lavova.

Mexuar

Mexuar je najstarija od svih kraljevskih palača. Pretpostavlja se da je u njoj sultan primao građane Granade koji su ovdje dolazili tražiti savjete ili pravdu. Sjedio bi na povišenom dijelu prostorije i skriven od pogleda iza drvene rešetke slušao njihove zahtjeve. Na jednoj pločici kraj ulaza u palaču nalazi se natpis koji potvrđuje ovu pretpostavku: Ne boj se tražiti pravdu jer ovdje ćeš je naći. Nakon rekonkviste palača je pre­tvorena u crkvu.

Mexuar je s palačom Comares povezan malom prostorijom koja je zbog pozlaćenog stropa nazvana Zlatna soba. Ovakve prostorije i hodnici dio su muslimanskog načina gradnje kuća u koje se nije ulazilo pravocrtno već sa skretanjima koja su trebala zbuniti onoga koji ulazi ili izlazi i prepustiti ga na milost njegovog domaćina. Zbog toga se svaka palača sastoji od niza prostorija, prolaza i dvorišta.

Comares

Granada doživljava kratak period uspona kad 1333. godine na vlast dolazi sultan Jusuf I. No, nakon poraza što su im ga nanijeli kršćani, njegovi saveznici Merinidi odlaze iz Španjolske, a on se povlači u Alhambru. Svjestan je da mu u ovakvim okolnostima kad kršćani imaju vojnu premoć preostaje jedino diplomacija. Treba mu impresivan prostor za vođenje pregovora kojim bi ujedno ponovo zadobio povjerenje naroda i uspostavio autoritet u kraljevstvu. Tada započinje obnovu postojećeg dijela Alhambre i izgradnju nove palače. Njegova nova rezidencija sastoji se od nekoliko prostorija smještenih oko Dvorišta mirte (Patio de los Arrayanes). U sredini dvorišta nalazi se bazen okružen grmovima mirte po kojima je dvorište i dobilo ime. Bazen je izgrađen tako da su vrhovi grmova bili u razini bazena kako ništa ne bi odvraćalo pogled od vode. Voda u ovom prostoru služi kao ogledalo u kojem se sve odražava i dobiva dvostruku dimenziju. Dvije kružne fontane na svakom kraju simbolizi­raju krug života. Voda na jednom kraju izvire mlazom koji predstavlja rađanje, nakon toga padom u široki bazen nastavlja život u svoj njegovoj punini, prolazi uskim kanalom u jesen života, ulijeva se na drugom kraju i ponovo započinje cijeli krug. Prostor oko bazena bio je popločen mramornim pločama.

Sultanovi posjetitelji, ambasadori i izaslanici čekali su u ovom dvorištu da ih sultan primi. Kad bi napokon ušli u Dvoranu ambasadora, našli bi se gotovo u mraku nakon blještavila vode i mramora. Pred njima bi se ukazala mračna figura na sredini golemog prostora okruženog sa svih strana prozorima. Kako su prozori zapravo više nalik dubokim nišama i s obojanim staklima, dvorana i danas djeluje mračno kad se tek uđe u nju. Ovo je sultanu davalo psihološku prednost pred njegovim posjetiteljima.

Kad bi im se oči napokon priviknule na tamu, ostali bi zatečeni onim što ih je okruživalo. Zidovi poput čipke kao da pjevaju hvalospjeve Alahu i sultanu, a osa­mnaest metara iznad njih uzdizao se nevjerojatan strop koji predstavlja remek-djelo maurskih graditelja. Napravljen je od osam tisuća komadića cedrovine složenih u osmerokrake zvijezde koje se u zamršenom uzorku isprepliću na sedam razina. Pretpostavlja se da ove razine predstavljaju sedam nebesa koja treba prijeći kako bi se došlo u raj, a četiri dijagonale simboliziraju četiri rijeke raja: vino, vodu, med i mlijeko.

Ni Jusuf nije dočekao završetak izgradnje palače Comares. Za vrijeme molitve u džamiji usmrtio ga je poremećeni rob. Nasljeđuje ga njegov sin Muhamed V. koji podiže najveći i najljepši spomenik Alhambre – Palaču lavova.

Palača lavova

Muhamed V. morao je napustiti Alhambru zbog pokušaja atentata. Utočište mu pruža prijatelj, katolički vladar Pedro Okrutni koji mu pomaže da se ponovo vrati na prije­stolje. Nakon po­vratka, Muhamed naređuje izgradnju palače koja je trebala nadmašiti Pedrovo remek-djelo, palaču u Sevilli izgrađenu u maurskom stilu. Palača koju gradi ujedinjuje muslimanski i kršćanski stil gradnje i po tome se razlikuje od ostalih.

Njen središnji dio je Dvorište lavova (Patio de los Leones), na­zvano tako po fontani koja dominira dvorištem, a pridržava je dvanaest kamenih lavova.

Četiri kanala koji teku prema fontani dijele dvorište na četiri jednaka dijela, a dužina svakog dijela odgovara njegovoj dvostrukoj širini. Ovakve primjere upotrebe matematičkih zakonitosti utemeljene na pitagorejskom učenju možemo naći na cijelom prostoru palače, u odnosima dvorišta i okolnih prostorija, fontane i dvorišta, omjeru i rasporedu stupova i slično. Prema nekim pretpostavkama palača je služila za privatne potrebe vladara i njegove obitelji, dok drugi smatraju da se u ovom prostoru nalazila medresa, vjerska škola.

Dvorište je okruženo sa sto dvadeset četiri elegantna stupa iza kojih se nalaze veličanstvene dvorane. Dvorana Abencerrajes je najpoznatija po strašnoj legendi prema kojoj je dobila ime. Sultan Muley Hacen posumnjao je da njegova najdraža supruga Zoraya održava vezu s nekim iz obitelji Abencerrajes. Ne znajući o kome se radi, pozvao je sve muške članove obitelji na večeru na kojoj su ubijeni, a njihova krv ostavila je tragove u maloj fontani nasred dvorane. No, ono što je posebno u ovoj dvorani veličanstvena je kupola u obliku osmerokrake zvijezde izvedena tehnikom muqarna. To je vrsta ukrašavanja u obliku prizmi koje se međusobno spajaju u zamršene geometrijske oblike koji podsjećaju na stalaktite, a njima su ukrašavani stupovi i stropovi u Alhambri.

Ispod kupole se nalazi šesnaest prozora, a zbog igre svjetla i sjene cijela se kupola doima bestežinski i kao da lebdi u prostoru.

Generalife

Palača Generalife izgrađena je u XIV. stoljeću kao mjesto odmora vladara Alhambre. Ime dolazi od arapskog Yannat al-arif što znači “Arhitektov vrt”, a pretpostavlja se da je nazvana u spomen na vezira koji je izabrao lokaciju palače i izradio nacrt vrto­va. Za razliku od Alhambre, njena arhitektura je jednostavnija, bez pretjeranih detalja i ukrasa. Bila je okružena voćnjacima i poljima koji su opskrbljivali Alhambru, a samo je dio izvornih vrtova ostao sačuvan.

Alhambra nakon osvajanja

Izabela i Ferdinand bili su prvi kršćanski vladari Alhambre koji su, očarani onim što su zatekli, izvršili tek neznatne promjene kako bi je prilagodili svojim potrebama. Kad je njihov unuk Karlo V. posjetio Granadu, odlučio je u Alhambri sagraditi novu palaču. Posao je dodijeljen Pedru Machuci, Michelangelovom učeniku, koji započinje izgradnju renesansne palače tik do nasridskih palača. Iako je četverokutna palača s kružnim nutarnjim dvorištem najljepši primjer renesanse u Španjolskoj, mnogi se slažu da se jednostavno nalazi na pogrešnom mjestu.

Tijekom stoljeća kompleks je doživio brojne promjene. Nestao je dio palača, rezidencijalna četvrt, medina, dio tornjeva, a na mjestu gdje je bila džamija podignuta je crkva.
Iako je Alhambra danas spomenik ljepoti islamske umjetnosti i dokaz nevjerojatne umješnosti njenih graditelja, ona je prije svega podsjetnik na jednu veliku kulturu i civilizaciju koja je, u vrijeme dok je ostatak Europe živio u sred­njem vijeku, stvorila veličanstvena umjetnička djela, obnovila zaboravljena znanja iz matematike, astronomije i filozofije i ono što je najvažnije, ostvarila convivenciu – suživot različitih naroda, kultura i civilizacija.

Autor: Branka Valentić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]