Sfinga

Sudeći po velikoj rasprostranjenosti, sfinga je vrlo star i očito izuzetno važan simbol. Pronalazimo je u legendama i pričama koje su inspirirale slikare i kipare antičkog svijeta od Egipta i Grčke, preko Mezopotamije, pa sve do Indije i Indokine. Prikazivana je kao neprirodan spoj različitih bića: tijelo bika, noge lava, krila orla i glava čovjeka. Postoje i pojednostavljeni prikazi koji sadrže samo lavlje tijelo i ljudsku glavu. Iako se radi o univerzalnom simbolu, teško je na prvi pogled odrediti njeno pravo značenje.

Grčka je sfinga demon uništenja koji, onima koji se na nju namjere, postavlja određena pitanja, te proždire sve koji joj se nađu na putu. Njeno ime po jednom tumačenju dolazi od grčkog sphingo (stezati, daviti), što ukazuje na njenu demonsku prirodu. Po drugom tumačenju ono proizlazi iz egipatskog izraza Shesep-ankh Atum (Živa slika boga Atuma) koji se koristio kao opći naziv za kraljevske kipove u Staroj državi, ali se u Novoj državi uglavnom odnosio na Veliku sfingu.

Jedno od njenih egipatskih imena koje je došlo do nas vezano je uz oblik boga Horusa, izlazeće Sunce, Memnon, Ra-Harakhte ili Harmachus. Među drevnim natpisima u Edfuu nalazi se zapis o Horusu (Nebeskom čovjeku) kao korijenu, duhu koji je prekriven Sfingom. Prema mitu o Ozirisu, Horus uzima formu lava kako bi zaštitio svoju majku Izidu. Utoliko je egipatska sfinga, za razliku od grčke, pozitivan simbol.

Slična zaštitnička svojstva obilježavaju sfinge Bliskog istoka, koje su često postavljane kao čuvari vrata. Obično su prikazane u stojećem stavu, s krilima orla, tijelom bika, šapama lava i glavom čovjeka. Ponekad preuzimaju ženske i muške oblike poput sumerskih adad (muška sfinga) i lama (ženska sfinga). Premda nisu ostale zabilježene priče, motiv sfinge prisutan je na Bliskom istoku od prapovijesnih vremena. Najstarija je datirana u 9500. godinu prije Krista na nalazištu Gobekli Tepe. Hetiti, Sumerani, Akađani, Asirci, Feničani, Perzijanci i drugi, ostavili su nam vlastite prikaze sfingi.

U Indiji je nazivaju Purušamriga-Manovega, što bi značilo: Ljudska zvijer – brza kao misao. Prema predaji povezanoj s Mahabharatom, Bhima, sin vjetra, otišao je pozvati Purušamrigu na Yudhišthirinu krunidbu. Purušamriga je pristao doći, ali samo pod uvjetom da Bhima prije njega stigne u Yudhišthirino kraljevstvo. Bhima je uspio stići do granice Yudhišthirinog kraljevstva. Jednom je nogom prekoračio granicu kada ga je zvijer dohvatila. Kako se nisu mogli dogovoriti tko je pobijedio, pozvali su Yudhišthiru da presudi. Yudhišthira je presudio da pola Bhiminog tijela pripada zvijeri. Zadivljen Yudhišthirinim osjećajem za Dharmu, Purušamriga je pustio Bhimu i došao na krunidbu.

Slike, reljefi i kipovi ljudske zvijeri s tijelom lava i glavom čovjeka mogu se pronaći u cijeloj Indiji, Sri Lanki, Mianmaru, Tajlandu, itd. Vjeruje se da imaju zaštitna i obnavljajuća svojstva.

Iako se u nekim tradicijama sfinga pojavljuje kao pozitivan, a u drugima kao negativan lik, radi se o istom simbolu, jer simboli su, kako kaže Jung, psihološki mehanizmi bremeniti značenjima, a njihovo razotkrivanje ovisi o dosegu svijesti pojedinca, kao i društva u cjelini. Što, dakle, predstavlja sfinga?

Općeprihvaćeno tumačenje vezano je uz suprotstavljanje animalnih i ljudskih karakteristika. Sfinga predstavlja borbu u nutrini čovjeka između pozitivnih, humanih elemenata s jedne strane, te negativnih, nagonskih elemenata s druge. To je sukob ljudske i animalne prirode prikazan u tradicijama svih indoeuropskih naroda kroz mitove o borbi heroja protiv čudovišta. Na primjer, Gilgameš se bori protiv Humbabe, čudovišta s licem i nogama lava, ljuskavim tijelom, bikovskim rogovima i orlovskim kandžama. Heraklo se sukobljava s više različitih čudovišta od kojih je prvo bio nemejski lav čija je koža neprobojna, a koju će nakon pobjede Heraklo nositi na sebi. U ovom kontekstu divlja sfinga simbol je čovjeka kojim vladaju nagoni, a ona zaštitnički nastrojena predstavlja čovjeka koji vlada sobom.

Mogli bismo se zaustaviti na ovom objašnjenju, međutim, je li to sve? Najzagonetnija, a možda i najstarija sačuvana sfinga je Velika sfinga u Gizi. Visoka preko dvadeset i duga pedeset i sedam metara, ona je najveća ikada napravljena skulptura. Smatra se čuvarem piramida koje se nalaze iza nje. Leži na trbuhu, ispruženih šapa, pogleda uprtog prema istočnom horizontu. Njeno tajanstveno lice okrunjeno je Ureusom, simbolom vladanja samim sobom. U kontekstu naše priče ona očigledno simbolizira pobjedu ljudskog nad animalnim.

O njenom porijeklu govori drevna, gotovo zaboravljena egipatska legenda: sfinga je nastala od različitih životinja, a na kraju se pojavila glava slična ljudskoj, ali nijema i strašna. To je stvorenje trčalo, plivalo i letjelo proždirući i uništavajući sve što mu se našlo na putu. Na kraju je bog mudrosti Thot ušao u sfingu i osvijestio njenu nerazboritu glavu. Tako je strašna, ali sad ukroćena životinja, legla na trbuh. Međutim, to nije kraj priče. Ukroćena sfinga postala je zaštitnica egipatskih misterija povezanih s Ozirisom. Legenda kaže da će se na kraju, kada je čovjek shvati, sfinga baciti u more ispred njenih šapa. Inteligencijom oslobođena duša uspet će se na nebo s prvom zrakom izlazećeg Sunca, jer više neće imati potrebu za iskustvima unutar osjetilnog, uvjetovanog svijeta.

Ova priča simbolički govori o dugoj i tegobnoj evoluciji svijesti: od divljeg čovjeka, preko uobličavanja ljudskog ja, vladanja nagonima, do oslobađanja duše od materijalnog svijeta i njenog uzdizanja prema duhovnim sferama. Grčka misao kroz Edipa, Sofoklovog heroja, reafirmirala je priču o sfingi uzimajući u obzir samo njen početak i kraj. Edip, čije ime „natečena stopala“ ukazuje na putnika umornog od dugog puta, odgovara na sfingino pitanje o čovjeku. Nakon što čuje ispravan odgovor, sfinga se ubija, a on se upućuje prema svojoj konačnoj kušnji prepušten nedokučivoj sudbini.

Različite sfinge spomenici su različitim etapama ljudskog razvoja, ali temeljno sfinga je simbol egipatskog, indijskog i općenito antičkog shvaćanja o čovjeku kao biću u procesu evolucije svijesti koja se odvija kroz brojne reinkarnacije. Četiri komponente od kojih se sfinga sastoji četiri su elementa: Zemlja (bik), Voda (orao), Zrak (čovjek) i Vatra (lav) kroz čiji se sukob odvija evolucija. U psihološkom ključu radi se o četiri aspekta čovjekove ličnosti: tijelu, energiji, osjećajima i umu.

Prvi je zadatak čovjeka ukrotiti animalni dio vlastite prirode, odnosno uspostaviti harmoniju između onog što misli, osjeća i radi. Ukoliko uspije, to otvara mogućnosti za duhovni i civilizacijski razvoj.

Utoliko, u socijalnom ključu, sfinga koja leži na trbuhu preduvjet je civilizacijskog razvoja. Prema egipatskom shvaćanju, uloga države je u tome da blagošću i inteligentnim usmjerenjem pod utjecajem obrazovanja mijenja i ublažava strasti, mržnje, inerciju i neodgovornost. Čovjek se treba postepeno osloboditi tereta psiholoških i materijalnih ograničenja, a animalne strasti trebaju se pretvoriti u inteligentne elemente – metafizičke vrline. Na taj je način sfingin proces proces individualizacije. U tom kontekstu, kao što nam još uvijek može potvrditi eho drevnih priča, ona je zaštitnica misterija iz kojih proizlazi, dopuštajući prolaz samo onima koji su vlastitim naporom ovladali animalnom stranom svoje prirode. No, jednog dalekog dana u budućnosti, kada ispuni vlastitu svrhu, ona će nestati u oceanu, a čovječanstvo će nastaviti svoj put.

Autor: Jerko Grgić