Mjesec i vrijeme

Gledajući sa Zemlje, ili kako su stari filozofi običavali govoriti, iz svijeta podno Mjesečeve sfere, vidimo Mjesec kako tiho plovi prema zapadu. Približavajući se Suncu i udaljavajući se od njega po pravilnom obrascu, doimajući se ljudi svojim promje­njivim likom, nekad veći, nekad manji, nekad brži, nekad sporiji, lagano se pomiče zodijakom prema istoku. Uvijek istim licem okrenutim Zemlji, jednom se okrene oko svoje osi dok je obiđe, po­put poštovanja pune dame koja obilazi svoju kraljicu.

Dok rađanje i umiranje Sunca određuje jedan dan, duže vrijeme potrebno za planiranje, mjesec ili više njih, određeno je Mjesečevim mijenama. Mjesec je činio vrijeme mjerljivim, rastući i nestajući u beskraj­nom ponavljanju utjecao je na drevno shvaćanje vremena kao ritmičkog, cikličkog. Nekoć je vrijeme bilo neo­dvojivo od Mjeseca samog. Upravljano i mjereno Mjesečevim mijenama, bilo je u tijesnoj vezi sa stvarnošću života i prirodom – kišom, plimom i osekom, dobom sjetve. Stalno ponavljanje pro­mjene Mjesečevog lika utkano je u priču o preobrazbi, priču o vremenu.

Povećavanje i smanjivanje Mje­seca u davno je doba gledano kao rast i umiranje nebeskog bića, koje bi pono­vno uskrsavalo. Pripisivane su mu snage nad rođenjem, plodnošću, rastom, sudbinom, smrti i ponovnim rođenjem. Kao davatelj života Mjesec je bio zaštitnik ljudi, životinja i biljaka. Njegov središnji značaj u religijskom životu ogleda se i u brojnim megalit­skim zvjezdarnicama brončanog doba. S početkom ratarstva, na zapadu počinju prevladavati patrijarhalne kulture, a snage i priče vezane uz Mjesec bivaju pridijeljene Suncu ili zaboravljene. Upoznajmo se sa stalnom dramom Mjesečevih mijena.

Mjesečeve mijene

Ciklus izmjene Mjesečevog lika traje 30 ili točnije, 29,53 dana. U tom periodu Mjesec provede tri dana posve ne­vi­­­d­ljiv, kao da je nestao. U konjunkciji sa Suncem, osvijetljen je gotovo sasvim s one strane koju mi sa Zemlje nikad ne vidimo. Tek mali osvijetljeni djelić naše strane Mjeseca izuzetno je tanak i izgubljen u Sunčevom sjaju. Taj se period naziva vrijeme tamnog Mjeseca. Jedini trenutak kada je moguće vidjeti tamni Mjesec je tijekom pomrčine Sunca.

Na kraju trećeg dana, nisko nad zapadnim horizontom, odmah se po Sunčevom zalasku u blizini mjesta na kojem je zašlo, pojavljuje tanak srp mladog Mjeseca. U obliku je obrnutog slova C, trbuščićem pokazujući gdje se nalazi Sunce. Mjesec koji se tek vratio na nebo, mlađak, brzo zalazi, prateći Sunce. Sljedeće večeri u isto vrijeme Mjesečev srp malo je deblji i pojavljuje se nešto više nad zapadnim horizontom. Iz večeri u večer Mjesečev trbuh sve je puniji, kutna udaljenost od Sunca sve je veća i Mjesec sve kasnije zalazi.

Tako dolazimo do večeri u kojoj je čitava desna polovica Mjeseca osvijetljena, u tzv. fazu prve četvrti, a u suton se Mjesec ne opaža više na zapadnoj, već na južnoj strani i ostaje gospodarem prve polovice noći. Od mlađaka do prve četvrti Mjesec prolazi etapom zodija­ka kojom će Sunce prolaziti iduća tri mje­seca, kao da nagovješta doba koje stiže.

U sljedećem tjednu Mjesec se dalje puni. Svake večeri postaje vidljiv sve dalje prema istoku, osvijetljeno mu je više od pola lica i sve dublje u noć je prisutan na nebu. Kut između Sunca i Mjeseca sada je veći od pravog, rastući iz večeri u večer za otprilike 12˚ ili 24 prividne širine Mjeseca. Puni Mjesec je dosegnut kad Mjesec dođe u opoziciju sa Suncem. Po zalasku Sunca na zapadu, nad istočnim horizontom počinje se izdizati uštap, koji ostaje cijele noći svijetliti, zalazeći tek u zoru.

Puni Mjesec se nalazi, naravno, u onom dijelu zodijaka u kojem će Sunce boraviti tek za pola godine. Budući da, primjerice, zimsko Sunce prolazi nisko, najjužnijim mogućim putanjama, to znači da će ljetni puni Mjesec isto ići niskim, južnim stazama, zadržavajući se tako kraće nad horizontom. Puni Mjesec oko zimskog solsticija putuje pak najsjevernijim mogućim putanjama – baš kao Sunce za ljetnog solsticija – u najtamnijem dijelu godine najduže se zadržavajući nad horizontom, kao da podsjeća na ljeto. U proljeće i jesen uštap prolazi stazom u blizini Sunčeve.

Poslije punog Mjeseca započinje smanjivanje osvijetljenog dijela Mje­sečevog lica. Nakon zalaska Sunca neko vrijeme nema Mjeseca, a kad počne izlaziti, gornja ili desna strana mu je, iz noći u noć, sve više zatamnjena. Na kraju tjedna poslije uštapa, Mjesec izlazi oko ponoći osvijetljene lijeve polovice, kao tzv. treća četvrt, a u zoru ga nalazimo na jugu.

U sljedećim danima Mjesec se sve više stanjuje u srp u obliku slova C. Izlazi sve bliže i bliže vremenu svitanja, napredujući dijelom zodijaka kojim je Sunce prošlo u prethodna tri mjeseca, poput podsjetnika na vrijeme koje je prošlo. Praveći društvo jutarnjim planetima tanašan Mjesečev srp se, na kraju, izgubi u svjetlu zore, i tada ponovno nastupa razdoblje tamnog Mjeseca.

Vrijeme duše

Stari su Grci imali dvije riječi za život: zoe – beskrajan, generički, nekarakte­riziran život i bios – pojedinačan, individualan, konačan život. Zoe je bilo vječno bivanje koje ne umire, a bios je bilo vidljivo ostvarenje, manifestacija tog vječnog života, koje živi i umire. Zoe sadrži bios kao što cjelina sadrži dio. Filozof Plotin nazivao je zoe vremenom duše. Zoe je simboliziran spiralom, koja omogućuje obnavljanje svega, neuništivost u uništivom. U ceremonijalnom pije­nju vina za dionizijskih svečanosti slavljenici bi vjerovali da sudjeluju u zoe boga.

Mjesečev ciklus je sâm nevidljiv, no sadrži sve mijene koje su vidljive – kao da ono vidljivo izlazi i vraća se nevidljivom. Dioniz je izvorno bio bog Mjeseca pa upravo preko rječnika dio­nizijskih misterija doznajemo o dvostrukoj ulozi Mjeseca. Vidljive Mjesečeve mijene bile su tako bios koji se rađa iz zoe, nevidljivog ciklusa, umire natrag u zoe i ponovno se rađa u zoe. Vječni Mjesec ulazi u vrijeme i u isto vrijeme ga nadilazi, a to je, zapravo, preobražavanje vremena. Mitovi o Mjesecu uglavnom se zasnivaju na razlici između ova dva vida Mjeseca.

Smrt i povratak Ozirisa

Porast i smanjivanje Mjeseca u drevnom su Egiptu ušli u mit o bogu Ozirisu, Gospodaru Mjeseca, koji je ujedno bio i Nil, Mjesečeva voda na Zemlji. Život, smrt i uskrsnuće Ozirisa slijede uzorak Mjesečevih mijena. Oziris je oženio sestru Izidu i postao prvim vladarom Egipta. Ako bi otputovao u daleke zemlje podučavati plemena, umjesto njega bi mirno vladala Izida.

U sanskrtu se “dan za danom” kaže “noć za noći”, nicanicam. Saksonska riječ den (dan) nastala je skraćivanjem od “Mjesečev-dan”. U perzijskoj Avesti dani se također broje noćima, a primjerice u Polineziji se to i danas običava. Sjevernoamerički Indijanci, kao i mnoga afrička i azijska plemena, mjerili su vrijeme noćima. Cezar je zapisao da su i Kelti o vremenu govorili kao o noćima. I engleski izraz fortnight dolazi od 14 noći. U staroj Francuskoj proslava ljetnog solsticija, La Lunade, započinje izlaskom Mjeseca. U židovstvu niz svetkovina i postova počinje i završava uvečer, slijedeći red stvaranja iz Knjige Postanka: “Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.”

Kad je Oziris imao 28 godina, što je “mjesec” života, odnosno vrijeme ulaska u tamu vlastitog postojanja, brat Seth ga je, hoteći se domoći prijestolja, na prijevaru zatočio u sarkofag i bacio u Nil. Neutješna Izida neumorno je tražila Ozirisa sve dok ga naposlijetku nije našla mrtvog, poput tamnog Mjeseca. Dah života povratila mu je svojim krilima, začela mu sina Horusa i dalje ga sakrivala u sarkofagu.

Seth je išao u lov za punog Mjeseca i primijetio živog Ozirisa. Ovaj put ga je ubio raskomadavši mu tijelo na 14 dijelova, što je broj noći opadajućeg Mjeseca. Ozirisove dijelove tijela pokopao je svakog na drugom kraju Egipta i tako je Egipat postao Mjesečevom zemljom. Izida je ponovno tražila muža. Nalazila bi ostatke njegovog tijela i ponovno ih sastavljala. Jedini dio koji nije mogla pronaći bio je falus, koji je progutala riba – i tako je Ozirisova plodnost ostala sakrivena u Nilu.

Plinije Stariji (I. st.) opisivao je Mjesec kao “zvijezdu daha” koju osobito dobro osjećaju stvorenja bez krvi; tako Mjesec svojim punjenjem povećava školjke, a svojim ih opadanjem smanjuje. Plutarh (I./II. st.) naziva Mjesec “planetom vode” i kaže da se punjenjem i opadanjem Mjeseca neka tijela šire dok se druga skupljaju. Škotski gorštaci još su u XVIII. st. također govorili kako se s Mjesečevim mijenama neka tijela šire dok druga opadaju. U tradiciji Malajskog poluotoka govori se pak da u početku ljudi nisu umirali već su se stanjivali sa smanjujućim Mjesecom, a širili su se kad se Mjesec povećavao.

Kad je Izida ponovno oživjela Ozirisa, on se sjećao 14 dijelova svog tijela, kao rastući Mjesec, te odlazeći u podzemlje, kao stari Mjesec. Svaki mjesec Oziris ponovno oživljava preko svog sina Horusa kao mladi Mjesec, koji kao novi Oziris preuzima mjesečnu bitku rasta i smanjivanja s tamom Setha.

Izida i Oziris, kao božica i bog Mjeseca, utjelovljavali su prirodne cikluse koji se uvijek obnavljaju u smjeni rasta i propadanja. Oziris je pobijedio smrt zahvaljujući ljubavi Izide. Može se reći kako Izida predstavlja Mjesec u svom ciklusu, vječni život zoe, dok je Oziris Mjesec u mijenama, kao bios, oblik koji živi i umire u vremenu.

Vrijeme i vječnost

Stalna prisutnost nevidljivog ciklusa u vidljivim mijenama evocira ideju o vremenu kao pokretnoj slici vječnosti. Za mitski um Mjesec mjereći stvara vrijeme, on jest vrijeme i izvor vremena.

Pravilnost Mjesečevih mijena, lako uočljivih i dugotrajnih, omogućila je bilježenje dužih vremenskih perioda. Mjesec dana je bilo vrijeme koje je odgovaralo Mjesečevom ciklusu, a započinjalo je mlađakom, kao što je to još i danas slučaj u lunarnom kalendaru. Gotovo svi stari narodi brojili su noći kao dane. Tragovi lunarnog praćenja vremena ostali su do danas u svetko­vinama koje se počinju slaviti navečer.

Izvorna namjena kalendara nije bila svjetovna, već sakralna. Kalendari su pomagali u hvatanju trenutaka u kojima kao da je vrijeme postajalo prozirno za izvor iza sebe, za vječnost. Pomoću njih se određivalo koji su dani pogodni za svetkovine i za različite aktivnosti.

Odnos Mjeseca s vremenom u starom je Egiptu predstavljao bog Toth, nazivan Kraljem vječnosti i Gospodarom vremena. Smatralo se kako je upravo on zapisao faze Mjeseca i pretvorio ih u kalendar pa je bio bog kalendara. Toth je bio sam Mjesec i Mjesečev čuvar. Zvali su ga još i brojiteljem, određivačem, djeliteljem, gospodarom mjere i pisa­nja. Toth je napi­sao Knjigu Mrtvih. Dan mladog Mjeseca, prvi u mjesecu, bio je posvećen njemu, a svečanosti bi bile održavane na mlađak ili uštap.

Drvorez u boji iz serije Stotinu lica Mjeseca japanskog majstora Yoshitoshija.

Kad bi tko živio na drugoj strani Mjeseca, nikad ne bi vidio Zemlju. Četrnaestak zemaljskih dana mogao bi nesmetano promatrati bistro zvjezdano nebo. Budući da Mjesec nema atmosferu, zvijezde gledane s Mjeseca ne bi treperile. Ostatak zemaljskog mjeseca imao bi dan, vidio bi Sunce nad horizontom, ali ne na plavom nebu, ili nebu bilo koje boje, već na posve crnom nebu osutom zvijezdama. Samo Sunce vidio bi kao svijetlo, malo zelenkasto.Ako bi tko živio usred naše strane Mjeseca, golema Zemlja bi mu stalno bila nad horizontom, nikad zastrta kakvim Mjesečevim oblakom, silno blistava na nebu kao “puna Zemlja”, tamna u blizini Sunca kao “mlada Zemlja” koja bi pokatkad i pomračivala Sunce (kad mi na Zemlji vidimo pomrčinu Mjeseca).Jednom stranom stalno gledajući na Zemlju, a drugom u svemir bez Zemlje, primajući i dajući Sunčevo izobilje, Mjesec je poput kakvih veličanstvenih kozmičkih vrata između prostranih nebesa i života Zemlje.

Širom svijeta poznati su običaji vraćanja umrlog Mjeseca u život. Sjevernoamerički Irokezi bi tako plesali “radi njezinog ozdravljenja, kad je bolesna”. Malajsko pleme Sakai ceremonijalno je pomagalo Mjesecu da se vrati na nebo kako bi sve moglo živjeti. Prvo pojavljivanje mladog Mjeseca prelazilo je prag između tame i svjetlosti. Njegova pojava ispunjavala je strahopoštovanjem, a ljudi su često ostavljali svakodnevne poslove kako bi započinjali proslave. Namibijski Bušmani pozdravljali su tako mlađak pušući u antilopine rogove i kličući: “Čudo! Radujmo se! Mjesec nam se vratio!”

U starom Rimu, kao i u staroj Grčkoj, izvikivači su čekali pojavu mladog Mjeseca kako bi otpočeo mjesec. Kad bi se Mjesec pojavio, poviknuli bi. Prvi u mjesecu stoga je nazvan kalendae, od caleo povikati, a po njemu i mi danas zovemo kalendar. Platon pak spominje drevni običaj u kojem su majke i dadilje podučavale djecu da se poklone mladom Mjesecu.

Mladi i puni Mjesec bili su vrijeme za sklapanje brakova, sanjarenje ljubavnika, začinjanje djece, posvećivanje budućnosti. Plutarh izvještava kako su Atenjani prvim vjenčanjem u prirodi držali konjunkciju Mjeseca sa Suncem, pa su stoga za svoja vjenčanja izabirali dan blizu mlađaka.

U noćima punog Mjeseca odr­žavane su mnoge proslave, to je bilo vrijeme kulminacije i dozrijevanja. Krunjeni su kraljevi i kraljice, većina afričkih plemena proplesala bi noć.

U galskom jeziku riječ za dobru sreću dolazi od riječi za puni Mje­sec, rath. I velike zemljoradničke svečanosti bile su održavane za uštapa. Tragove izrav­nog povezivanja Mjeseca s godišnjim dobima i poslovima naziremo u imenima punog Mjeseca poznatih iz narodne predaje. Ti nazivi u jednoj varijanti glase, počevši od zimskog solsticija, redom: stari, gladni, vranin, travnati, sadnje, ružin, gromov, zrnati, žetveni, lovčev, smrznuti i dugih noći. Ako bi se dogodilo da 13 punih Mjeseca bude u godini, taj dodatni puni Mjesec naziva se plavi.

U grčkoj mitologiji muze potječu od božice pamćenja Mnemozine, čije ime u prijevodu znači Kuća uma ili Mjeseca. Pjesnici i glazbenici tvrdili su kako samo ponavljaju što su im muze rekle svojim ljupkim ustima, te tako slušaju glas same Mnemozine. O sličnom pamćenju prirode vezanom uz Mjesec govori se i u kineskoj legendi u kojoj je car Ming Huang u noći uštapa pitao svećenika od čega je načinjen Mjesec. Sveti čovjek je načinio most i poveo vladara na Mjesec. Po povratku je car svoje ljude naučio pjesmama i plesovima koje su izvodile Mjesečeve vile i tako je nastalo kazalište.