Oduvijek se govorilo kako dobre priče hrane dušu djeteta. Kao i u bilo kojem drugom vremenu, djeca ih traže i danas. Kada dijete čuje dobru priču, ono je “proguta”, a zatim se igra s elementima njezina sadržaja, pri čemu nije neophodno da priču i vizualno doživi na televiziji. Dakle, ima dobrih priča koje hrane dušu i onih drugih koje su kao žvakaća guma, daju dojam sitosti, ali čovjek nakon njih ostaje gladan. Kako ih razlikovati?
Govoreći o pedagogiji, Platon kaže da se dobre priče ukorjenjuju u djetetovoj duši i s vremenom urode vrlinama. Dobra priča uči dijete razlikovati dobro od zla, usmjerava ga na dobre primjere i oponašanje dobra.
Ovdje ćemo se baviti onom vrstom priča koje se obično zovu čarobnim pričama, jer one mogu duboko dirnuti duše svojih malih slušača. Treba otkriti sedam uobičajenih karakterističnih likova koji se pojavljuju u dječjim pričama, a to nije uvijek lako jer oni mogu biti prerušeni, sjedinjeni u jedan lik, ili čak jedan od njih može nedostajati. Središnja ideja jednostavna je i prepoznatljiva: glavni lik, junak priče, mora izvršiti velik zadatak i pritom proći razna iskušenja. On ima neprijatelje i pomagače, a pomoću danih mu iskušenja uči i mijenja se.
Vrste glavnih likova u pričama:
- Junak priče
- Njegov protivnik
- Njegov dobročinitelj
- Njegovi pomagači
- Dama u nevolji ili dama koju se traži
- Pokretač
- Lažni junak
Odnosi junaka s ostalim glavnim likovima
Protivnik
Pobjeda nad protivnikom nikada nije glavni cilj. Ne postoje priče u kojima junak kaže: “Nađimo zmaja i ubijmo ga.” Važno je da se junak priče ne bori protiv nečega nego za nešto. Protivnik ga ometa u napredovanju prema cilju, a da bi ga mogao ostvariti, mora se suočiti s protivnikom.
Sama bitka uglavnom se vodi prema viteškim pravilima; protivnici se šutke pozdravljaju, izvlače oružje, a borba je uglavnom jednostavna i kratka. Ne ulazi se u krvave detalje, a junak završava obračun sa svojim protivnikom bez ikakve okrutnosti. Pogotovo nema suvišnih opisa napaćenih i krvlju oblivenih zmajeva, kao što ih ponekad nalazimo u suvremenijim pričama.
Ako smrt protivnika nije potrebna, junak mu mora oprostiti. Štoviše, u nekim slučajevima upravo je to iskušenje: neprijatelja ne treba ubiti ako se ne zna točno zašto, a na kraju postaje jasno da bez neprijatelja nikada ne bi mogao riješiti glavni zadatak. Takav je slučaj s Golumom koji u Gospodaru Prstenova predstavlja neprijatelja glavnog junaka.
Dobročinitelj
Priča ne smije biti bez ovog složenog lika. On se uglavnom pojavljuje u dva različita aspekta.
1. Pomaže junaku svojim savjetima, povjerava mu posebne vještine, daje mu čarobna oružja, pomaže mu u najtežim trenucima, a ako junak padne na nekoj kušnji, dopušta mu da je ponovi (premda ne više od tri puta). Dobročinitelj je svemoguć i mudar, a junak se s njim poistovjećuje.
Može se pojaviti u različitim oblicima, kao vila ili kao starica, kao unutarnji glas koji junaku govori da izabere slabijeg konja ili manje sjajan mač. Uz njegovu pomoć junak uči razlikovati lažno od istinskog, vidjeti iza varljive površine stvari.
Postoje i priče koje govore o izgubljenim prilikama: o nedostatku pažnje, nepovjerenju u dobročinitelja, o nedostatku razboritosti. U jednoj priči junak, drvosječa, pomogne vili popravivši joj kola. Ona mu pokloni nekoliko štapića od kojih on s prezirom uzme samo dva. Stigavši kući uvidi da su štapići od zlata. Vrati se trkom u šumu ali, naravno, više ne nađe ni čarobne štapiće ni vilu.
To govori da ono što je zaista važno nije junakovo znanje, nego njegova moralna spremnost i pronicljivost. U pričama o čarolijama nema recepata koji bi vrijedili u svim slučajevima. Ono što se očekuje od junaka jest da se prema svom dobročinitelju vlada ispravno.
2. Dobročinitelj stavlja junaka na presudna iskušenja. I u ovom slučaju pojavljuje se u različitim oblicima i poput neke nepoznate sile koja se ponekad čini zla. U mnogim se pričama jedno vrijeme čini kao da će junak izgubiti nastavi li slijediti dobročiniteljeve savjete.
U mađarskoj priči Kagzagzuk Gospodar Moći, dobročinitelj priprema junaka za borbu protiv polarnih medvjeda, ali njegova moć mora ostati prikrivena. Njegova je kušnja podnijeti poniženja i ismijavanja od svojih bližnjih unatoč sposobnostima koje posjeduje.
Posljednja vila u Trnoružici činila se zla, ali bez njezine kletve nikada ne bi bilo uspavane ljepotice za koju bi se junak borio, niti bi on ikada mogao razviti vrline ustrajnosti i vjere.
Mnogo je primjera u kojima neizvršavanje dobročiniteljevih savjeta sprječava junaka u izvršenju zadatka i ostvarenju njegova glavnog cilja.
Dama u opasnosti
Na određeni način sve počinje s damom. Ona je povod svemu, konačan cilj svih bitaka i potraga. Junak polazi na put da bi je susreo i spasio, a priča završava njihovim vjenčanjem. Bilo bi pogrešno misliti da dama pasivno čeka da je junak spasi. Ona također ima svoja iskušenja i bitke, iako drugačije naravi, koja se uglavnom ne opisuju do pojedinosti. Dama mora odoljeti iskušenjima u špilji; mora se suočiti sa sumnjama i slabošću duha pred neprijateljem, čak i ako ne zna hoće li je ikada itko doći spasiti; mora usred tame sačuvati svoju čistoću, nadu i vjeru. Ona se bori nutarnjom snagom, a ako ponekad ima pomagače, to su uvijek oličenja njezinih vlastitih vrlina. Tradicionalne priče ne poznaju slučaj gdje se dama zaljubljuje u zmaja. Junak, s druge strane, nikad ne zaboravlja na damu koju, u većini slučajeva, ne poznaje osobno. U slavenskoj priči Kraljević Marko, junak se ne zaustavlja na svom putu, a volja mu ne slabi ni kad mu ponude kraljevstvo: jer oboje moraju ostati jedno drugome vjerni, junak i dama, koji su se toliko tražili i koji su jedno drugome toliko potrebni.
Ako priče analiziramo u individualnom ključu, gdje se svi likovi nalaze u istom junaku, a njegove bitke i iskušenja su nutarnje, priča Trnoružica nudi mogućnost vrlo zanimljivog tumačenja. Kraljević koji na kraju spašava Trnoružicu nema ime, kao što ga nemaju ni mnogobrojni kraljevići koji su prije nastradali nastojeći prodrijeti u dvorac. Moguće je da se radi o istom kraljeviću koji pokušava i ne uspijeva, počinje ponovno i opet ne uspijeva, da bi nakon mnogo pokušaja napokon uspio.
Radi se o nepokolebljivoj vjeri kojoj nisu važni život i smrt, jer je dama-ideal izvan dohvata smrti. U individualnom ključu, ona je junakova duša na najuzvišenijem oltaru i ne dotiče je nikakva mijena. Ona je poput vatre koja može spavati, ali koja nikada ne prestaje postojati.
Odnosi junaka s ostalim likovima
Nije teško odrediti odnose junaka s njegovim pomagačima. Može ih postojati jedan ili više, ali uglavnom su personifikacije vrlina ili posebnih sposobnosti koje junaku pomažu u raznim iskušenjima. Na primjer, pomagač ima tako prodoran pogled da vidi kroz stvari, čak se može boriti koristeći ovu sposobnost poput oružja. Najvažnije je da junak nikada ne računa na pomoć drugih osoba. On se koristi samo vlastitom snagom. U suprotnom, po pravilu dolazi do sloma.
Pokretač je neka situacija ili osoba s kojom junak započinje svoj zadatak i na kraju joj se uglavnom vraća. To može biti domovina gdje je živio i kamo se na kraju vraća, ali ne više kao nepoznat mladić, nego u većini slučajeva kao kralj.
U posljednjem trenutku može se pojaviti lažni junak koji prisvaja zasluge pravog junaka. On svakako mora biti otkriven; tada nestaje, a junak se konačno oslobađa. U individualnom ključu, to znači konačno pročišćenje junaka nakon svih velikih iskušenja kroz koja je već prošao, ili može značiti posljednje iskušenje njegove budnosti.
Junak priče
Junak nikada ne poduzima putovanje tek iz osobnih razloga. Uvijek je u službi nečeg uzvišenog. Bori se za dobrobit dame u opasnosti, kraljevstva, ili čak za zvijezde, Mjesec i Sunce, kao u mađarskoj priči Mezoszárnyasi.
To nalazimo i u jednoj vrlo dugačkoj simboličkoj kineskoj priči Put na zapad, gdje pratimo putovanje svećenika koji, tražeći svete knjige, prolazi kroz osamdeset i jedno iskušenje prepuno opasnosti i rizika: vidimo da je sam kralj za to putovanje izabrao svećenika zbog njegove čistoće. Svrha putovanja je potreba njegova naroda, a ne njegova vlastita. U individualnom ključu, nagrada su mu upravo iskušenja u kojima se našao, jer je svako pojedino poslužilo za potvrdu i dokaz njegove sposobnosti i vrline, za učenje i transformaciju.
Nerijetko junak stječe novo ime, što ukazuje na suštinske promjene koje se zbivaju u njemu. Ustvari možemo reći da je njegov put inicijatski i unutarnji. Ima učitelje, neprijatelje, velik cilj radi kojeg prezire i samu smrt. Njegov put je uvijek cikličan, ali se spiralno uzdiže, vraćajući se na početak nakon svih unutarnjih promjena. S povratkom na točku s koje je krenuo, na čaroban način susreću se prošlost i budućnost, ili možda ulazimo u jedan idealan izvanvremenski svijet gdje vladaju dobrota i pravda.
Najljepše čarobne priče ne objašnjavaju mnogo. Jednostavno pripovijedaju priču i, ako smo već odrasli, stavljaju nas pred zadatak da racionalnim analizama i s ponešto intuicije shvatimo skrivenu suštinsku poruku. To vrijedi ako se sami likovi ne otkrivaju svojim riječima nego djelima. Na primjer, nije potrebno reći da je junak častan ili da posjeduje vrline ako sva njegova djela na to upućuju.
Priče kod djece stvaraju posebnu čaroliju; pripremaju ih za kušnje života, uče ih da dobro uvijek pobjeđuje zlo i da nijedan poraz nije konačan, da moraju pomagati i štititi one koji su slabiji od njih, da dobrobit ljudske zajednice ovisi o svakome od nas, jer svatko može biti junak priče svog života.
Sa španjolskog prevela: Nives Lozar
Autor: János Apáti
