Egipatski hram

Egipatski hram nije bio samostalna građevina, nego sastavni dio kompleksa građevina opasanog visokim zidom u obliku pravokutnika. Unutar hramskog kompleksa stanovali su svećenici i njihovi učenici koji su imali veoma važnu i složenu ulogu u egipatskom društvu. Središnje zdanje bio je sam hram koji je za drevne Egipćane bio Božja kuća, mjesto u kojem Bog stanuje na zemlji. Hramove su smatrali “rezonantnim kutijama”, posredničkim prostorom koji prima vibracije metafizičke prirode i omogućuje povezivanje nebeskog i zemaljskog Egipta.

U dubini hrama nalazilo se sve­tište koje su nazivali veliko sjedište, prijestolje božanstva. Svetište je bilo okruženo kapelama i od njih odvojeno tajanstvenim hodnikom iz kojeg je jedno stepenište vodilo na terasu hrama, a drugo u njegovo podzemlje s kriptama.

U svetištu, u niši velikog monolitnog tabernakula čuvao se kip glavnog božanstva kojemu je hram bio posvećen. Nije nam poznato kako su izgle­dali ti kipovi, ni od kakvog su materijala bili izrađeni, ali znamo da to nisu bili obični, kultni kipovi, nego oni koji su božanstvo prikazivali u svoj njegovoj moći.

Pristup svetištu imali su samo određeni svećenici koji su živjeli asket­skim načinom života održavajući strogu tjelesnu i psihičku higijenu. Oni su svakoga jutra vršili obred održavanja svijeta tako što su odijevali, ukrašavali i prinosili žrtvene darove kipu božanstva. Iako obični vjernici nisu imali pristup svetištu hrama (nisu mogli doprijeti dalje od unutrašnjeg dvorišta hrama), oni su se ipak susretali s njim. Za vrijeme godišnjih ceremonija on je, nošen u obrednoj barci, u svečanoj procesiji svećenika dolazio njima. Kip se cere­monijalno iznosio i na terasu hrama gdje se odvijao obred solarizacije prilikom kojeg se kip izlagao Sunčevim zrakama kako bi se duša boga sjedinila sa svojim zemaljskim nositeljem.

Egipatski hram je, osim vjerskog, bio središte umjetničkog, znanstvenog i općenito kulturnog života. U njegovim školama učenici su se obrazovali za različite profesije (liječnici, pisari, arhitekti, itd.). Onima najboljima među njima bio je omogućen pristup malim i velikim misterijima koji su tisućama godina bili izvor mudrosti i nadahnuće ovom impozantnom civilizacijskom ostva­renju na obalama Nila.

U svojoj knjizi Teba J. A. Livraga opisuje osnovne dijelove egipatskog hrama:

“Ne možemo izdvojiti niti jedan određeni hram kako bismo objasnili simbolizam njegovih dijelova, jer su ih dodaci i popravci, koje su velike građevine podnosile tisućljećima, učinili konfuznima i neprikladnima za jednostavno promatranje na kojem ćemo se upravo zadržati. Stoga ćemo za naš primjer uzeti hram iz Tebe, opisan u pojednostavljenom obli­ku koji se, bez obzira na to, u svojim bitnim elementima temelji na originalnom nacrtu.

Prema slici univerzuma u ovom i drugim vjerovanjima, hram također ima sedam dijelova.

1) Prilazni put, koji je ponekad aleja oivičena sfingama, solarnim ovnovima ili jednostavnim monolitima. Oni predstavljaju ono fizičko, nepokretne ali budne stvari koje svojim držanjem ukazuju na put koji vodi prema hramu.

2) Pilon ili piloni: predstavljaju trjemove koji istovremeno spajaju i razdvajaju ljudski i božanski svijet. To je prilaz svetom, koji svojim velikim površinama živo odražava svjetlost Sunca, uz male zastave koje se vijore visoko na stupovima ugrađenim u va­njske zidine, poput govora koji izražava život i neprestano kretanje.

U odličnom radu nedavno objavljenom u Ateni, Knjiga mr­tvih drevnog Egipta je knjiga inicijacije, S. Mayassis nabraja Grke koji su bili inicirani u najslavnijim hramovima doline Nila: Orfej je bio iniciran u Ozirisove misterije; primio je “ogrtač svjetlosti” u božanskom Memfisu, a najdublji orfički misteriji temelje se na formulama iz Knjige mrtvih.Homer je znao čitati hijeroglife. U Papirusu Oxyrhynchos, piše S. Mayassis, čuva se Odisejeva pseudo-molitva izgovorena na pragu podzemnog svijeta kao invokacija Anubisa, Izide, Ptaha i drugih egipatskih božanstava.

Neki stari pisci tvrde da je pjesnik Ilijade živio u Egiptu, a drugi da se rodio u “Tebi sa stotinu vrata”. Navest ćemo i Talesa koji je “mjerio piramide prema odnosu njihove sjene i sjene našeg tijela; Solona koji je bio u Saisu; Pitagora je, čitamo u Laertiju, dospio do sancta sanctorum hramova – do aditona, i bio je iniciran; saznao je neizrecive stvari o bogovima i o besmrtnosti duše. Pod zavjetom šutnje saznao je kako je stvoren svijet”.U svom djelu Život Pitagore Jamblih opisuje: “Dok je bio u Egiptu, Pitagora je boravio u mnogim hramovima gdje je bio temeljito podučavan u svemu onome što se prenosilo samo usmeno … Ostao je dvadeset godina u egipatskim hramovima i bio iniciran u sve svete ceremonije, sve do dana kada ga je zarobila Kambizova vojska.”

Između mnogih grčkih filozofa koji su boravili u Egiptu i kojima je bilo dopušteno sudjelovati u ceremonijama kojima su smjeli prisustvovati jedino inicirani, navodimo Demokrita iz Abdere, Platona (koji je trinaest godina živio među egipatskim svećenicima), Eudoksa iz Knida i Hermesa Trismegista (koji je egipatske hermetičke tekstove preveo na grčki jezik). Navest ćemo na kraju Plutarha, velikog Apolonovog svećenika, za kojeg E. Guimet piše da je iniciran u misterije Dioniza i Ozirisa; Plotina koji je znao čitati hijeroglife i koji je poznavao njihovo skriveno značenje; Jambliha, koji “nas podučava da se egipatski svećenik u molitvi prekrivao božanskim i pokazivao obilježja božanstva…” (E. Rougé, Pogrebni obredi).

3) Otvoreno dvorište okruženo brojnim stupovima na kojima su uklesani i oslikani različiti prizori iz života s njegovim osjećajima, pobjedama i porazima.

4) Hipostilna dvorana, općenito malena i izdvojena, u kojoj se igrom svjetla i sjene izražava dvostruka uloga mosta između vanjskog i unutarnjeg. U stražnjem dijelu zatvorena je zidom s relativno uskim vratima. Iza njih leži svijet misterija.

5) Dvorana barke, u kojoj se zapravo čuvala obredna barka, ponekad na žrtveniku od sjajno uglačanog kamena. Predstavljala je prijevozno sredstvo za promjenu dimenzije, kada više nema teške i nezgrapne mase manifestiranog života. Ukrašena likovima bogova, omogućavala je plovidbu preko Plavog Nila zvjezdanog neba. Često je bila prekrivena poluprozirnim zavjesama, a oko nje su u kadionicama gorjeli tamjan i različite smole kako bi se stekao utisak brzih voda prožetih magijom i misterijem. U podzemnom dijelu hrama čuvala se druga barka, ali ovo nije trenutak da o njoj govorimo.

6) Ono što možemo nazvati svetištem, bilo je skriveno u dnu hrama, poput inicijatske kripte uronjene u Sunčevu svjetlost. To je sveto mjesto gdje su se obavljali tajni obredi. Iza i sa strane bile su kapele namijenjene različitim ceremonijama posvećenja svetih predmeta i zavjetovanjima na službu Bogu. Otuda se duša, usprkos tome što je zarobljena u tijelu, ili bolje rečeno, prikovana uz njega, uzdizala slobodna i moćna u punini svoje svjesne besmrtnosti.

7) Otvori na krovu, obično obli­kovani kao obrnuti krnji stošci, propuštali su u točno određenim trenutcima sunčeve zrake. Zahvaljujući svojem položaju imali su sposobnost osvijetliti u određena doba dana likove različitih božanstava ili posebna mjesta na podu. Tako su obavljali istu funkciju koju će tisućljećima kasnije imati stakleni prozori u gotičkim katedra­lama, osvjetljavajući skrivene znakove na podu.

Ovaj osnovni plan bio je dopu­njen različitim kapelama i žrtvenicima. Faraon i njegovi dostojanstvenici nisu ulazili u hram kroz vrata pilona, već s lijeve strane, izravno u dvoranu ili dvorište da bi, uronjeni u svečanu tišinu prepunu poštovanja, primili odanost i ljubav svojeg naroda.

Postojale su, također, podzemne prostorije i brojni drugi žrtvenici na tera­sama u stražnjem dijelu hrama.

Općenito, kada je hram odgovarao ovom tipičnom tebanskom planu, krovovi su se spuštali duž hrama poput prvobitne spilje. Izuzev hijerofanata koji su živjeli pod zemljom, svećenici su živjeli u zgradama koje su bile pridružene hramu, u sobama koje su podsjećale na ćelije. Sveta jezera, čarobni vrtovi i obelisci čiji su vrhovi bili obloženi orihalkom (Grci su nazivali elektrumom ovu slitinu koja nam danas izgleda neizvodivom, s obzirom na omjer zlata i srebra uz dodatak ne­kog vrlo teškog metala), a mnogo niže ispo­d piramidiona vidjeli su se uklesani hijeroglifi koji su upo­tpunjavali cijelu sliku.

Hramovi su, poput lju­di, živjeli u obiteljima. Čak su alejama bili povezani jedan s drugim, kao što je slučaj s Karnakom koji je bio povezan s Luxorom, ili “stazama” u vodama Nila. Također je bilo podzemnih hodnika, premda je tek poneki od njih sačuvan, s obzirom da su mnoge zatrpali posljednji svećenici, a ostali su se urušili ili se u njima istaložio pijesak i muljeviti nanos kroz bezbrojne godine. Budući da su obične kuće imale najviše dva kata, a izvana su bile bez ikakvih većih ukrasa, ovi arhitektonski divovi mogli su se, zbog svojih sjajno uglačanih i svijetlo obojenih kamenih blokova, zastavica i vratiju od dragocjenog drveta i metala, vidjeti iz velike udaljenosti.

Planira se geodetsko tumačenje položaja obitelji egipatskih hramova, kako je već učinjeno s hramovima Maja.

Treba spomenuti još jedan element, a to su knjižnice koje su bile smještene u hramovima i njima pridruženim zgradama. Tu su se na kamenim pločama i papirusima pomno čuvali ne samo povijesni, već i izvještaji o svim prirodnim pojavama. Čak i zidovi i krovovi hramova čuvaju goleme količine astronomskih, povijesnih, teoloških i magijskih podataka.”

Autor: Andrija Jončić