Anubis što u predjelu mumije prebiva,
Nadstojnik Božanske kuće, svoje ruke
polaže na Gospodara života4 i osigurava mu
sve što mu je potrebno. . .
Usprkos našem nerazumijevanju tajanstvene zemlje Kem (Egipat), oduvijek nas privlače njene tajne. To su naravno piramide, Sfinga, hramovi, ali i njena božanstva.
Jedno od zasigurno najtajanstvenijih božanstava jest Anubis. Tako su ga zvali Grci, a pod tim imenom poznajemo ga danas i mi, dok su ga Egipćani zvali Anpu. Na pronađenom svitku papirusa navodi se da njegovo ime dolazi od riječi “pročistiti”.
Anubis je prikazivan kao čovjek s glavom šakala ili psa, ili pak kao šakal koji leži na kovčegu kakav se nalazio u grobnicama faraona, svećenika i visokih dužnosnika. Vrlo je rijetko prikazivan u potpuno ljudskom obličju, kao u slučaju hrama Ramzesa II. u Abidosu. Najčešće je predstavljan sa štapom (uas) u ruci pomoću kojeg se kreće kroz nevidljivi svijet. Gornji dio štapa je pojednostavljen prikaz njegove glave, dok se donji dio grana u dva dijela, predstavljajući stopala guske koja može hodati po glibu i nadvladati blato kaosa, neprijatelje… U drugoj ruci najčešće drži ankh (ključ vječnog života) ili bič kojim tjera neprijatelje pokojnika dok ovaj prolazi kroz podzemni svijet.
Najviše su ga štovali u Kinopolisu (Grad psa), gdje se nalazilo jedno od njegovih najpoznatijih svetišta, te u Abidosu. Svetišta su mu se uglavnom nalazila u najskrovitijim dijelovima hramova.
Iz svetih tekstova doznajemo da je Anubis drevno božanstvo koje je bilo u skupštini velikih Prvobitnih bogova u trenutku kad je Thot iz gline svete rijeke na lončarskom kolu napravio čovjeka. O Anubisovom postanku poznate su čak tri verzije mita. Po jednoj, on je četvrti sin vrhovnog boga Ra i njegov je kult stariji od Ozirisovog. Druga verzija iz Knjige mrtvih navodi kao njegove roditelje Setha i Neftis. Treća nam verzija dolazi od Plutarha, svećenika delfskog proročišta. On u svom djelu Oziris i Izida piše da je Neftis s Ozirisom rodila Anubisa, no nakon rođenja ga ostavlja, bojeći se osvete svog muža Setha. Usvaja ga Izida i on postaje njen pratilac i čuvar. Zato ga se često prikazuje kao čuvara svetih mjesta i tada je simbol budne pažnje.
Anubis je smatran gospodarom mrtvih i gospodarom Zapadne planine. U životopisu svećenika Heruefa koji potječe iz Stare države piše: Žrtva koju daje kralj, žrtva koju daje Anubis koji je na vrhu planine, gospodar nekropole…
Kult Anubisa bio je tajan sve do vremena Ramzesa II., kada su se u bitci kod Kadeša (1309. g. pr.Kr.) protiv Hetita vijorile zastave s njegovim likom, što je znak popularizacije kulta i gubljenja onog mističnog i svetog u njemu.
Uloga Anubisa na drugom svijetu
Ovisno o ulozi koju je imao u različitim etapama prolaska kroz drugi svijet, Anubis je poistovjećivan s božanstvima kao što su: Horus, Seth, Thot i drugi. Primjerice, u Tekstovima piramida faraona Unasa poistovjećen je s Horusovim okom.
Anubis čuva i vodi duše pokojnika do Ozirisovog suda, mjesta gdje se odvija “vaganje duše”. Nakon što dovede dušu do vage, zauzima mjesto pored nje i tada mu je dužnost da točno i precizno podesi njen jezičak i izvaže je li duša pokojnika teža od pera božice Maat – pravde, koje se nalazi na drugoj plitici vage.
Anubis s još tri božanstva bdije nad pokojnikom i štiti ga od mogućih neprijatelja dok prolazi kroz podzemni svijet. U Papirusu Ani piše da se on nalazi i na noćnoj barci boga Ra, gdje čuva Ozirisovu nutrinu. Noćna barka boga Ra nosi Sunce koje je zašlo i prolazi kroz podzemni svijet. Na tom putu bog Ra se mora suočiti sa zmijom Apofis koja želi spriječiti da Sunce ponovno izađe. Ra ga svake noći pobjeđuje i Sunce ponovno izlazi.
U završnoj fazi prolaska kroz predjele drugog svijeta, prije negoli zakorači na Polja mira (Sekhet-hetepu), pokojnik mora proći Dvoranu mumije u kojoj će ga Anubis mumificirati, kao što je to učinio i s Ozirisom. U Nebsenijevom papirusu dio teksta kaže:
Ono što bogovi mrze su laž i bezbožnost,
a onaj tko kroz mjesto očišćenja u Mesktet prođe
je Anubis što se uz kovčeg nalazi u kojem nutrina Ozirisova stoji.
Svećenici Anubisa
Za svako božanstvo u Egiptu postojali su svećenici koji su održavali njegov kult. Anubis je također imao svoje svećenike koji su bili podijeljeni na “Svećenike Anubisovog saveza” i “Svećenike Anubisa koji leži na devet neprijatelja”.
“Svećenici Anubisovog saveza” bili su zaduženi za mumifikaciju i pogrebne ceremonije, čineći na taj način isto ono što, po egipatskom vjerovanju, čini sam Anubis sa svećenicima u drugom svijetu. Sve navedene ceremonije međusobno su povezane i služe tome da pokojnik u drugom svijetu može “gledati” i “govoriti”.
Prvo se obavljala mumifikacija. U ovom procesu jedan od svećenika nosio je masku boga Anubisa, simbolički ukazujući na njegovu prisutnost. Tijelo pokojnika se čistilo mastima iz osam posuda (nemset), zatim se palio tamjan kako bi se uklonili loši mirisi iz tijela i na kraju se tijelo premazivalo uljem (hekenom).
“Svećenici Anubisa koji leži na devet neprijatelja” bili su okupljeni u bratstva i boravili su u dijelovima gradova gdje su pokapani mrtvi. (U Tebi su se primjerice nalazili u Dolini kraljeva, Dolini kraljica i Dolini plemstva.) Okupljali su se pod stijegom ležećeg šakala i postavljali su pečate sa “šakalom koji leži na devet neprijatelja” na lažne zidove koji su predstavljali ulaz u grobnicu. Jedna od dužnosti bila im je nadzor naoružanih stražara i dresiranih životinja koji su čuvali grobnice od pustinjskih pljačkaša. Ispred ulaza u grobnicu postavljali su Anubisa u formi šakala kako leži na kovčegu u kojem se nalaze svitci papirusa na kojima su tajne prolaska kroz predjele drugog svijeta. Osim toga, postavljali su zaštitne amajlije i svete metale koji su trebali odbiti pljačkaše.
Psoglavi vodič duša
U grčko-rimski svijet Anubisov kult prodire u doba helenizma (IV. st. pr.Kr.). Mada pravog pandana nije imao ni u Grčkoj niti u Rimu, u Grčkoj ga uspoređuju s Prometejom, donosiocem iskre mentala ljudskom rodu, s Hermesom, koji je također pratio duše umrlih i, prema jednom izvoru, s božicom Hekatom koju se smatralo vladaricom podzemnih sila i zaštitnicom tajnih magijskih učenja. Rimski filozof, retor i svećenik Apulej spominje ga u svom djelu Zlatni magarac gdje ga prikazuje kako predvodi Izidinu procesiju: Najprvo je išao strašni bog koji posreduje između gornjega i donjega svijeta; svoje napola crno, a napola zlatno lice držao je visoko; to je bio Anubis s dugim psećim vratom; u lijevoj ruci držao je kaduceja, a u desnoj zelenu palminu granu…
Plutarh nam prenosi slično: Anubisa predstavljaju likom psa zahvaljujući tome što noću vidi jednako dobro kao i danju. Čini se da mu Egipćani pripisuju jednaka svojstva kao Grci Hekati jer istovremeno pripada podzemnom i nebeskom svijetu. … Anubisa običavaju zvati i Hermanubisom. Prvo ime ovog boga odražava vezu s gornjim svijetom, a drugo njegovu komunikaciju s donjim svijetom.5
Pas je čovjekov vjerni pratilac i budni čuvar pa stoga najbolje simbolizira Anubisovu funkciju psihopompa – vodiča duša u posmrtnom životu. Otud i zoomorfan prikaz ovog božanstva u liku budnog psa čuvara crne boje. Anubis u svom antropomorfnom obliku, s glavom psa ili šakala, u desnoj ruci drži bič, a u lijevoj simbol života, i kao takav predstavlja i princip uništenja starog iz kojeg će se roditi novo. Crna boja njegovih prikaza također je simbol smrti i uskrsnuća. Znakovita je i njegova uloga u ceremoniji otvaranja usta koja predstavlja magijsko oživljavanje i buđenje umrlog u novi, duhovni život. U glavi 154 Knjige mrtvih stoji: Ja živim, ja klijam, ja klijam.
Posmrtni obred u kojem Anubis igra ključnu ulogu veže sudbinu umrlog uz ciklus zalaska i izlaska Sunca i stalno obnavljajuće snage života. Zapad, kao mjesto zalaska Sunca, po analogiji simbolizira smrt, zagrobni život i svijet kojim gospodari Anubis. No, duša umrlog u pratnji Anubisa kreće na put kroz podzemlje prepuno iskušenja da bi pomlađena poput Sunca na istoku ponovno stupila u život. Ravnajući tako rađanjem i umiranjem Anubis zatvara vječni krug života.
Autor: Erik Škara[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
