Svečanosti vatre

Povodom Fašnika u Liestalu u Švicarskoj organizira se vatrena procesija s neobičnim velikim bakljama koju nose pripadnici povorke od gradskih kapija do središnjeg trga. Svrha joj je ista kao i kod svih karnevalskih svečanosti: na kraju karnevalskog ludovanja spaliti ono što ne valja da bi mogao otpočeti proces korizme, preduskršnjeg pročišćenja.

Katalonci pred Uskrs slave La Patum de Berga, svečanost porijeklom iz pradavnih vremena, vezanu uz proljetni solsticij, koja je s vremenom postala dio kršćanskog ceremonijala. Na glavnom gradskom trgu ples u kojem se izmjenjuju brojni mitski likovi popraćen je bakljama i mnogim pirotehničkim sredstvima.

Pedeset dana prije Nowruza, perzijske Nove godine koja pada na proljetni solsticij, Iranci slave svečanost vatre pod nazivom Sadeh. Za tu svečanost, kojoj je porijeklo vrlo drevno i obično se povezuje sa zoroastrinskim kultom, dječaci s okolnih brda donose suhe grane koje se odlažu u jamu iskopanu ispred ulaza u hram. Vatru muškarci održavaju cijelu noć, a ujutro žene dolaze po žar kojim će posvetiti kućna ognjišta. Ostatak vatre pohranjuje se u hramu. Sadeh je posvećen pobjedi svjetla i topline nad hladnoćom i tamom zime.

Povodom drevne svečanosti Inka koja obilježava rođenje Sunca na južnoj hemisferi, u Cusco se slijevaju stotine tisuća ljudi na sedmodnevno ritualno događanje. Inti Raymi, Svečanost Sunca, pada na 24. lipnja. Na taj dan, kao u drevna vremena, procesija kreće od Koricanche do utvrde Sacsayhuamán gdje se odvija glavna ceremonija paljenja nove vatre. Stotine glumaca predstavljaju povijesne figure iz vremena Inka, oponašajući ritual koji još uvijek ima iznimno važno značenje za peruanske starosjedioce.

Japan je, pored Indije, zemlja s vjerojatno najvećim brojem svečanosti vatre na svijetu. Sadržaji su vrlo različiti. Nachi-no-Hi-Matsuri je jedna od tri najveće. Pripada šinto tradiciji, a održava se 14. srpnja. U planinama Kumano u prefekturi Wakayama nalazi se najveći japanski slap Nachi-no-Otaki, visok 133 metra, koji Japanci smatraju božanstvom. Dvanaest prijenosnih svetišta visokih deset metara i s brojnim ogledalima te dvanaest velikih baklji od pedeset kilograma svećenici nose stazom prema vodopadu. Svetišta su stanovi Kumano bogova kroz dvanaest mjeseci u godini. Vatrene baklje i kapljice vode koje pršte sa slapa trebaju ih pročistiti, te na taj način posvetiti slijedeću godinu.

Još jedna zanimljiva svečanost vatre veže se uz datum Kineske nove godine, a slavi se 14. veljače. Obilježava se na sličan način od Južne Koreje do Japana, a izdvajamo svečanost Hiburi Kamakura u prefekturi Akita u sjevernom Japanu. Za tu svečanost u vatru se stavljaju vreće s rižom vezane na konop dužine jednog metra. Zapaljene vreće sudionici ceremonijala potom vrte oko sebe sve dok konop ne izgori ili se vreća ne raspadne. Svrha je svetom vatrom otjerati teškoće s njiva i omogućiti dobar urod.

Svakako najvažnija svečanost vatre u Indiji je petodnevna svečanost zvana Diwali, odnosno Deepavali, što znači “Red svjetiljki”, a obilježava se krajem listopada ili početkom studenog, dvadeset dana nakon Dussehra, prema hinduističkom lunarnom kalendaru. Diwali je službeni praznik u Indiji, Nepalu, Šri Lanki, Mianmaru, Mauricijusu, Gvajani, Trinidadu i Tobagu, Surinamu, Maleziji, Singapuru i Fidžiju. Kalendarski mu prethodi još jedna svečanost vatre – Timiti, ceremonija hodanja po žeravici kojom se završava dvomjesečni ritual pročišćenja. Diwali je praznik svje­tla koji obilježava pobjedu pravde nad duhovnom tamom, pobjedu dobra nad zlom. Izvorno, to je bila svečanost berbe i žetve s molitvama i žrtvenim ponudama Lakšmi, božici plemenitosti, obilja i blagostanja. Svaki od pet prazničkih dana sadrži posebna značenja povezana s pro­speritetom i blagostanjem. Treći dan smatra se najvažnijim. Obitelji se bude u zoru kako bi se okupali u uljnoj kupki. Zatim se oblače u tradicionalne nošnje i odlaze u hram na molitvu. Oko kuća i u kućama pale se male, glinene uljne lampe koje gore cijeli dan. Vrata se ukrašavaju svježim lišćem manga, a prag kolamima, simboličkim crtežima živih boja, često u obliku mandale, koji iskazuju dobrodošlicu božici Lakšmi. Četvrtog dana navečer po ulicama i trgovima pale se uljanice posvećene božici Lakšmi i Ganeši, bogu mudrosti i sretnog početka.

Na Dalekom Istoku vrlo su rašireni obredi s vatrom koji se svakodnevno izvode, poput obreda Homa. Različiti oblici ovog obreda prisutni su u okvirima ne samo hindu tradicije, već i budističkih, jainskih i drugih kultova. U pravilu se sastoje od paljenja posvećene vatre, prizivanja određenog božanstva i prinošenja žrtvenih ponuda.

Bogovi i elementi

Pitamo se, zbog čega su naši preci s tolikom predanošću štovali vatru? Je li iz strahopoštovanja ljudi na primitivnom stupnju razvoja, kako to već nekoliko stoljeća tvrdi struja znanstvenog pozitivizma? Prema ovom tumačenju, ljudi iz predlogičkog razdoblja po­vijesti su zbog vlastitog straha fantazijom zaogrtali neshvatljive prirodne pojave. Štovali su ih pokušavajući se na taj način zaštititi od opasnosti pred nepoznatim, čudnim i fascinantnim, a ima li išta fascinantnije od vatre, bilo da se radi o plamenu, gromu ili sunčevoj toplini i svjetlosti?

Međutim, ovakva tumačenja teško mogu objasniti zašto su bogovi vatre istovremeno povezivani s umom, poput npr. grčkog Prometeja čije ime znači “Onaj koji predviđa”. U Eshilovoj tragediji Okovani Prometej čitamo kako je Prometej kažnjen zbog toga što je ljudima dao vatru razuma koju je ukrao bogovima:

No ljudske čujte nevolje,
Smrtnika kako, gdjeno prije bješe glup,
Obdarih umom, dijelak dadoh razbora!
Al’ kazat neću, grdnjom da ga pogrdim,
Već darom svojim da dobrotu dokažem
On, gledajući prije, zalud gledaše
I slušaše, al’ ne ču, već ko slika sna
On dugo, dugo vremena sve miješaše
Bez glave.

Danas moderne znanosti poput kvantne fizike, ekologije, sistemske biologije, psihologije i drugih, pomalo dokidaju kartezijansko-mehanicističku sliku svijeta i dolaze do spoznaje da je univerzum živa, međuovisna i interaktivna cjelina. Na sličan način filozofija povijesti, još jedna relativno mlada znanstvena disciplina, mijenja naše predodžbe o starim kulturama i njihovim spoznajama, uviđajući da ono što je donedavno smatrano predlogičkim i infantilnim sadrži dublji smisao.

Kada su stari filozofi tvrdili da je svijet sastavljen od elemenata, nisu pri tome mislili na kemijske elemente koje mi poznajemo, već na četiri oblika ili stanja svega postojećeg: tvarno, energetsko, psihičko i mentalno stanje. Nazvali su ih zemlja, voda, zrak i vatra prema njihovim vidljivim manifestacijama: krutom, tekućem, plinovitom i ognjenom stanju fizičke materije. Međutim, za njih su to bile samo četiri od ukupno sedam manifesta­cija univerzuma. Peta koju su Grci nazivali eter (grč. aither: gornji, viši zrak) tek je djelomično dostupna našoj svijesti, a preostale dvije za sada potpuno izmiču našoj sposobnosti poimanja. Prema njihovim riječima, svi elementi proizlaze iz jednog, odnosno sve ima istu bit.

Četiri elementa se međusobno prožimaju počevši od vatre, najsuptilnije, pa do zemlje, najgrublje materijalne forme. Vatra je pokretački element, onaj koji oživljava, potiče i preobražava niža tri stanja. U Rg Vedi (X -190,1,3) čitamo:

Iz usplamtjelog žara,
Sunce i Mjesec stvorio je
Dosljedni Stvoritelj,
I dan i zemlju,
I zračno prostranstvo,
Zatim svijet.

Platon u Timeju piše da elementi proizlaze jedni iz drugih matematičkom pravilnošću, te razvija teoriju prema kojoj oni na temelju međusobnog privlačenja i odbijanja stvaraju i razgrađuju složena tijela.

Pošto je od četiri elementa vatra oduvijek smatrana primarnom, ne treba nas čuditi da bogovi Vatre imaju temeljnu važnost u većini panteona. U stvari, moglo bi se čak reći da u starim religijama postoje samo bogovi Vatre, povezani s različitim manifestacijama koje ona može poprimiti: stelarna (zvjezdana) vatra, sideralna (eterična) vatra, mentalna vatra, psihička vatra, energetska vatra (vatra vode) i vatra zemlje.

Većina navedenih aspekata simbolizma vatre može se vidjeti u naj­starijem i najpoštovanijem božanstvu drevnog indijskog panteona predstavljenog u Rg Vedi, Agniju. On je vatra (oganj) i bog Vatre. Povezuje se sa svim ostalim bogovima vatre, bilo da se radi o Suryi (Sunce, stelarna vatra), Ušas (Zora, nutarnja vatra), Indri (eterična vatra), itd.

U Atharva Vedi piše: Agni se nalazi u zemlji, Agni se nalazi u biljkama, Agni je u vodi, Agni je u kamenju, Agni je u ljudima, a također u kravama i konjima. I dalje: Na nebu je Sunce, u zraku je zraka, na zemlji je vatra,…

U svim kulturama svijeta susrećemo slična simbolička obi­lježja bogova vatre, bilo da su sva pridodana jednom božanstvu, ili su raspodijeljena između više različitih bogova. Tako npr. u grčkoj kulturi pored Prometeja koji simbolizira vatru uma nalazimo Hestiju, božicu ognjišta, Hefesta, boga kovačke vatre i Heliosa, boga stelarne vatre. U Egiptu je staro božanstvo Ptah bog kreativne inteligencije, odnosno božanske mudrosti, sličnih atributa kao i grčki Prometej, dok Horus predstavlja Sunčevu vatru, te je opisan na način sličan Agniju. Drevni Meksikanci štovali su Huehueteotla, čije ime znači „Stari-stari bog vatre”, a predstavlja sveprisutnog boga stvoritelja, gospodara blizine i zajedništva.

Značenja svečanosti vatre

Premda znamo da su najstariji poznati kultovi vatre povezani uz Atharvane, svećenike boga Agnija, o njima ne znamo gotovo ništa. Znamo da su štovali vatru na oltarima u prirodi, često na vrhovima brda. No ni jedan oltar njihovog kulta nikad nije pronađen. Moguće je da su oltare podizali samo za te prilike i potom ih uklanjali, jer njihovi nasljednici, bramani prilikom svojih obreda postupaju upravo na taj način. Vrlo malo znamo i o drugim drevnim kultovima vatre. Ono što nam ipak može pomoći da shvatimo suštinu tih obreda i svečanosti je simboličko značenje koje proizlazi iz osobina bogova Vatre.

Vatra je prvenstveno smatrana stvaralačkom snagom, te sredstvom obnove kroz pročišćenje i žrtvu. Kao takva ona je životna snaga koja stvara i obnavlja kroz godišnja doba. Zato su upravo solsticij i ekvinocij, kao kardinalne točke godišnjih ciklusa povezani s ceremonijalnim događanjima i svečanostima, jer se tada mijenja odnos snaga svjetla i tame. Tako na zimski solsticij prestaje prevlast tame i svjetlo počinje rasti. To je vrijeme svečanosti posvećenih čuvanju vatri svetih ognjišta. Ceremonijalno se obnavlja kozmička drama stva­ranja svijeta pri čemu se pali nova vatra kao što pokazuje staroslavenski običaj paljenja badnjaka, noć uoči Božića.

U proljeće vatra Sunca pokreće vode života. Za mnoge civilizacije to je početak godine. Ali tom početku treba prethoditi obnova i pročišćenje. Obredi i svečanosti koji prethode proljetnom solsticiju imaju tu svrhu, poput npr. poklada. Karnevalska ludovanja i maškaranja služe tome da sudionici kroz ples i veselje izbace iz sebe negativnosti nakupljene tijekom godine, koje se potom obredno spaljuju kao fašnik. Nakon toga slijedi obnova kroz post i korizmu. Na ljetni solsticij, kada je snaga vatre na vrhuncu, ceremonijama poput Ivanjskih krijesova veliča se njena blagotvorna i ljekovita moć kojom se blagoslivljaju usjevi i blago. Na jesen kada nutarnja vatra omogući zrelost plodova, svečanostima i žrtvama u znak zahvalnosti obilježavao se završetak godišnjeg ciklusa.

Pošto je čovjek prirodno biće, godišnji ciklusi utječu i na njega. Utoliko svetkovine vatre nisu samo društvene svečanosti, već i prilike za pročišćenje i obnovu čovjeka. S tim je u vezi još jedan simbolički aspekt vatre. Ona je sredstvo transformacije i transmutacije, koja se odvija kroz alkemijski proces, čime se postižu oblikovna i sadržajna promjena. Kovačke vatre mijenjaju oblik metala, vatre atanora mijenjaju olovo u zlato. Vatrom uma čovjek može dosegnuti znanje, a duhovnom vatrom može biti prosvijetljen. Za izvorni bramanizam vatra i čistoća su sinonimi koji ukazuju na proces i cilj ljudskog postojanja. Cilj tog procesa može se sažeti u slijedećoj rečenici iz Sumyuttanikaya Upanišade: Moje je srce ognjište, plamen je ukroćeno Ja.

Autor: Jerko Grgić