Lep nam Ivo kresa loži,
Kresa loži, šaltvo igra.
Šaltvo igra, milo tuži.
Milo tuži, ljubo pita:
– Kog si, ljubo, ti ljubila?
– Ljubila sem svoga braca.

Lep nam Ivo kresa loži
na ivanjsko navečerje,
na ivanjsko navečerje.

(zapisano 1978. g.
u Bukovici, Podravina)

Ivanjski krijesovi običaj su paljenja vatri 23. lipnja uvečer, uoči Ivandana. Riječ je o običaju iz pretkršćanskog razdoblja koji pripada grupi običaja vezanih uz prirodne praznike (zimski i ljetni suncostaj, pro-ljetna i jesenska ravnodnevnica). Etnolozi navode da na njega nailaze diljem Europe. Na našim prostorima, staroslavenska predaja govori o bogu Jarilu (Jarovitu) koji hoda kroz godinu. Zbog održavanja harmonije svijeta i godišnjih doba on mora prijeći cijelo stablo svijeta. Iz Velesovog podzemnog svijeta najprije donosi ljudima proljeće, a u doba ljetnog suncostaja dolazi u Perunove dvore, navrh stabla svijeta, gdje upoznaje Perunovu kćer, lijepu Maru. Ivanje je noć njihove svadbe. S pojavom kršćanstva proljetnog Jarila zamjenjuje sv. Juraj, u narodu „Zeleni Jura“, a ljetnog Jarila sv. Ivan Krstitelj.

U narodu se krijesovi još nazivaju kres, kris, krijes (Slavonija), koleda, svitnjak (Dalmacija). Staro etimološko značenje riječi je praslavensko, i ne označava krijes nego dan ljetnog suncostaja (21. lipanj). Riječ krijes izvodila se od glagola (o)kretati, i označavala dan ljetnog Sunčevog obrata. Nova etimologija riječi krijes izvodi se iz indoeuropskog glagola kre-s-i što znači rasti, hraniti.

Paljenje krijesova bio je običaj i kod drugih praznika, npr. Jurjevo, Vidovdan, Ilindan, Dan sv. Petra i Pavla. Simbolički je uvijek bilo vezano uz nebesku vatru Sunca i smatra se ostatkom Sunčeva kulta. Kod obrednih krijesova za vrijeme ljetnog suncostaja namjera je bila tu vatru zadržati i produžiti joj moć, zbog njene pročišćavajuće, preporađajuće i oplođujuće snage. Naši stari vjerovali su da ove vatre imaju moć rastjerivanja zlih sila, bolesti i štetočina, dok isto­vremeno donose pročišćenje i božanski blagoslov.

Sunce_horizontJaše Ivo na konjiću,
Na gizdavom svom vrančiću.
Njega srete lepa Mara,
Lepa Mara progovara:
– Oj, Ivane, Ivaniću, stani malo, divanit ću.
– Nije meni do divana, ni mom konju do stajanja.

Da je meni čaša vina
I mom konju šaka sina, konj bio io, ja bi pio
I sa tobom divanio.

(zapisano 1979. g. u Grabrovnici, općina Pitomača)

Za krijesove se najviše skupljalo suhe grane borovice, a paljeni su na raskrižjima, povišenim mjestima, ponegdje uz svaku kuću, ulicu ili zaselak. Uz krijes su se okupljali seljani, ponajprije mladež, te pjevali krijesne pjesme i plesali kola. Ivanjske pjesme pjevale su se uz pratnju frula, gajdi i gusli. Neke od tih pjesama sačuvale su mitske motive, dok ih je većina kristijani­zirana. U nekim dijelovima Dalmacije ivanjske je krijesove cijelu noć pratila zvonjava crkvenih zvona. Kako je vatra dogorijevala, okupljena mladež pre­skakivala je krijes, i to često u parovima zbog vjerovanja da će se tako zaštititi od zlih sila i sačuvati zdravlje i plodnost. Zbog ovog se vjerovanja drugog dana preko zgarišta prevodila stoka, a pepeo raznosio na obrađena polja.

Osim paljenja krijesa, na Ivanje su se vatre palile još i u obliku baklji (lučeva) napravljenih od usit­njenog smrekovog, hrastovog ili drugog drveta. Tako su na području Požege, oko sela Velika, poznati “bakljari”, koji su na Ivanje hodali i pjevali po brežuljcima mašući upaljenim baklja­ma, stvarajući tako čaroban noćni pri­zor leta krijesnica, da bi ih na kraju obredno bacali u krijes uz pjesmu i svirku. U Podravini su bakljari bili poznati kao “ljilji”.

U mnogim hrvatskim krajevima djevojke su o Ivanju plele vijence od cvijeća i zelenila. Najčešće su to bili vijenci od paprati za koju je u narodu postojalo vjerovanje da liječi glavobolju. Osim estetske uloge u vijen­cu, paprat je imala i jako simboličko značenje. Vjerovalo se da cvjeta u ivanjskoj noći i to tako kratko da odmah rodi plod. Govorilo se, tko ima sreće i te noći pronađe čaroban cvijet i ubere sjeme, dobiva iznimne moći, kao što je npr. razumijevanje govora životinja, i sl. Sličnim vijencima ovjenčavalo se rogovlje i vratovi stoke. Krovovi kuća i staja također su kićeni cvjetnim vijencima.

Stara predaja govori i o običaju velikog čišćenja i obrednog kupanja na Ivanje. Vjerovalo se da obredno kupanje donosi zdravlje ne samo ljudima, nego i stoci koju se na taj dan obredno pralo.

midsummer_eveLIPI IVE KRIS NALAŽE

Lipi Ive kris nalaže,
kris nalaže, venac plete.
Stare majke bud’te kćerke,
da se ćerke zorom staju,
da počešu plave kose
i umiju belo lice
i pometu bele dvore,
bele dvore i komore
i oriblju žute stole,
žute stole javorove,
i donesu bistre vode
i naliju čiste lonce.
Stari ćaćke bud’te sinke,
da se sinki zorom staju,
da izrenu riđe vole,
riđe vole u lugove,
i napasu riđe vole
i posiju belo žito.
Dajte, dajte, stare majke,
ako li nam niš ne date,
vi nam dajte lipog Ivu,
izpeljajte pod jabuku,
pod jabuku crljeniku,
da mi s njim se poigramo,
poigramo, potancamo,
i lipo ga nakitimo
z rožicami ivanjskimi
i k sebi ga odpeljamo.
Mi ćemo ga dobro ranit
suvim sirom i pogačom,
belim mlikom i šećerom.
Ajdmo sada, lipi Ivo,
ajdmo sada pjevajući:
Daj nam, Bože, dobro leto,
dobro leto i proliće
o Ivanju i Štefanju.

(Karlovačka okolica)

Na kraju, spomenimo i “ladovanje” koje je u mnogim krajevima bilo neizostavni dio ivanjskih svečanosti. Ladarice, ladekarice, kresovaljke, kri­snice, ivančice i sl. su uz pjesmu i ples ophodile selo. Bila je to povorka od najčešće četiri do osam svečano odjevenih djevojčica, dok su im glave bile ukrašene cvjetnim vijencima od zelenila, cvijeća i žitnih klasova. Često su im u pratnji bili jedan ili više dječaka u ulozi zaštitnika, najavljivača ladarica i skupljača darova u košarice. Ladarice su “ladovale”, odnosno pred seoskim kućama naizmjenično pjevale ladarske pjesme, tijolkarice, uz uzvik “Lado!”, te plesale kola oko košarica ukrašenih raznobojnim i mirisnim ivanjskim biljem.

Ivanjske svečanosti obično su trajale po nekoliko dana. Bili su to dani slavljenja radosti, zdravlja, ljepote, ljubavi i rada, Života u svojoj punoj manifestaciji, a kako ladarska pjesma kaže, sve na slavu Ivaneka!

Podajte nam Ivaneka,
Oj lepa Lado, Lado, Lado!
Znesemo ga na vulico,
Na vulico pod lipico,
Kaj se bomo ž njem igrale,
Po poteku, po praheku,
Znesemo ga na vulicu,
Na vulicu, pod lipicu,
Pak mu bomo ruže brale,
Sve na slavu Ivaneka!

(okolica Koprivnice)

Autor: Lada Ilić Puharić