Na našim prostorima izmjenjivali su se utjecaji različitih kultura vidljivi kroz brojne običaje koje suvremena civilizacija neumoljivo potiskuje. Dio tih običaja koji u sebi nešto sadrže, čuvaju i prenose su i narodni plesovi.
Kolo je jedan od osnovnih oblika hrvatske tradicijske plesne kulture. Ono je zbog svoje jednostavnosti nekada bilo vrlo rasprostranjeno i nalazilo se u središtu društvenog života sela. Gotovo svaki kraj imao je svoje kolo.
Ličko kolo, tanac i krivo kolo tri su najpoznatija narodna kola koja su se plesala u Lici. Teški uvjeti života u ovom kraju, nekada prepunom vukova i klime mnogo oštrije nego danas, s dugim zimama, ogledali su se i u narodnim plesovima. Čvrsti i teški plesni koraci zorno prikazuju surovost ondašnjeg života. Ličko je kolo snažno, dinamično i uglavnom se pleše bez glazbene pratnje, ali osjećaj za ritam, izmjena figura i tempa kojim se pleše, tabananje nogama o tlo te zveckanje djevojačkog nakita djeluju poput glazbe. Svaki plesač kao da postaje instrument tog nijemog orkestra, što djeluje gotovo magično, kako za plesače, tako i za promatrače.
Koliko je kolo uraslo u tradiciju, govore mnogi prikazi plesa koji se mogu pratiti kroz različita povijesna razdoblja; sačuvani su na ilirskim grobnim urnama iz perioda nekoliko stotina godina prije Krista. I antičko doba ima svoje ne tako rijetke prikaze plesa u kolu. Plesačice u kolu čest su motiv i na srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima.
Kolo, nekad tako važna društvena institucija, odumire zajedno s tradicionalnim seoskim životom. Iako je danas lišeno svoje izvorne funkcije i svedeno na scensku izvedbu pred publikom, mnogi mladići i djevojke, kao i stariji, prepoznaju neobičnu ljepotu ovih plesova i putem kulturno umjetničkih društava nastoje je oteti zaboravu.
Lička narodna kola
Tanac, ples poznat i pod nazivom rvacki ili mišnjača, izrazito je naporan ples koji zahtijeva izraženu individualnost plesača i njihove improvizacije. Krivo kolo ili nakrivendac je pogrebno, žalostivo kolo koje vodi plesače na krivu stranu, da bi se zavarao duh pokojnika kako se ne bi vratio i počinio kakvo zlo. Likovi iz krivog kola nalaze svoje prikaze i na bogumilskim stećcima.
Osnovni lički ples, ličko kolo, prožet je elementima u kojima do izražaja dolazi izdržljivost plesača, ali i plesačica, koji su plešući pokazivali svoju snagu i spremnost za ženidbu i udaju. Ples je bio način pokazivanja i dokazivanja vitalnosti i snage. Negdje su se kola plesala satima, zavidnim tempom; djevojka je time dokazivala da će moći rađati djecu i raditi u kući i polju, a mladići su visokim skokovima dokazivali svoju muževnost.
Ličko se kolo pleše u smjeru kretanja kazaljke na satu; u davnim danima kolo je teklo kao voda – mirno, bez skakanja, noge su se ili povlačile po zemlji ili se išlo s noge na nogu. Kasnije se mijenjaju stil i tehnika plesanja pa se u plesu znalo “đipnuti” ili “điknuti”, to jest skočiti i poskočiti, pa je ličko kolo postalo poznato i pod nazivom đikac.
U kolu je bilo važno držanje plesača; svaki je plesač morao izgledati uspravno i lijepo u svakom pogledu. Ljepota samog kola naročito se ogledala u silovitoj vrtnji u lijevu i desnu stranu, a kad bi najbolji mladić stao vrtjeti djevojku, svi bi prestali plesati i posvetili bi pažnju paru u vrtnji.
Tabananje, lupanje nogama po suhoj zemlji koje uzdiže čestice zemlje koja obavija plesače i ostavlja veo maglice i mirisni trag trave i zemlje, katkad po cijelom selu i zaseocima kuda se kolo znalo neumorno kretati, šireći oko sebe posebnu snagu mladosti i mističnu povezanost čovjeka s prirodom. Ples u kojem su ljudi i priroda neposredno spojeni.1
Kolovođa
I dok su u zatvorenom kolu svi plesači jednako važni, kolo otvorenog tipa ima svog vođu ili “kolovođu” koji određuje smjer i način kretanja. Kolovođa, nazivan još i zapovjednik, arambaša, vođa i kolač, postoji samo kod ličkog kola. Njegova je uloga oduvijek bila važna i vrlo poštivana; on vodi kolo, određuje izmjenu koraka i daje ritam cijelom kolu. Kolovođa je morao biti najbolji plesač i najstasitiji momak u selu, rječit, veseljak, zabavljač i dobar pjevač. Spominjan je u brojnim uzrečicama i opjevan u mnogim stihovima: “Kolovođa kolo vodi – takav se ne rodi.”
Kolovođa je bio taj koji je započinjao pjesmu i ples, i zato je morao imati dobar sluh, glas i osjećaj za ritam. Kada bi započeo kolo, kolovođa bi nagovarao momke: “Hajde, momci u kolo!” ili “Ajmo zeru poigrati!” U kolu bi svojim povicima nastojao uskladiti korak plesača. Nakon povika “Desna!”, plesači bi udarili desnom nogom prema sredini kola i potom ujednačili korak. Vođa je mogao kolo i zaustaviti: “Ustavi, ne valja. Pazi svak’ na sebe!” i uz prijetnju “Pazi, ne kvari, iza’ćeš mi van!” ili “Kazat ću ga ko ne zna.” Ako bi vođa pretjerao, netko bi mu iz kola, uz smijeh ostalih plesača, viknuo: “E jesi gadan, ‘ko bi te sluša!” Katkad bi neki plesač kao ispriku doviknuo: “Ja pokvari!”
Vođa zapovijedima: “Življe”, “Ljuljaj”, “Hop”, “Širi”, “Pazi”, “Skoči”, “Vozi, vozi”, i mnogim drugima potiče življe i skladnije plesanje, a može odrediti i kad je kolu kraj i da se više neće plesati.
Uloga plesa
Ličko se kolo najčešće plesalo na otvorenom prostoru ili na gumnima, pa je u kolu mogao sudjelovati velik broj plesača. Mjesta na kojima se plesalo ili igralo kolo nosila su naziv igrište ili kolarište. Kolo se znalo plesati pred nečijom kućom, na cesti, raskrižju, na čistini oko crkve. Neki su kola plesali kroz cijelo selo, pa preko mosta do prvog, drugog, trećeg zaselka, pa bi se potom vraćali natrag, penjali na brijeg, do crkve i opet vraćali. Također se točno znalo u kojem će se selu ili zaselku za koju svetkovinu plesati kolo. Što je kolo bilo veće, to je kolovođa bio ponosniji na svoje kolo. Ako se kolo plesalo na obične dane, u kolo su se hvatali najčešće mlađi, a majke nisu dopuštale kćerima da se priključe kolu bez nekog od bliže rodbine. No na Uskrs, a pogotovo na Božić, u kolo su ulazili i stariji ljudi i tada je bilo dopušteno plesati i djevojčicama. Kolo je tada znalo trajati vrlo dugo i do poslije ponoći. U pokladnoj se noći plesalo do jutra jer je to bila posljednja prilika za zabavu prije nastupajuće korizme.
Plesanje oko vode i izvora
Gotovo u svakom selu u Lici, uz već uobičajeno kolarište, postojalo je i mjesto pored vode ili oko vode gdje se plesalo na određeni dan u godini. Na Novu godinu žene su išle na izvor i pozdravljale: “Dobro jutro, vodo. Na zdravlje nam bila.” Na posebno važnim izvorima sastajale su se žene iz više mjesta. Tada se još živo vjerovalo da kod izvora vode plešu i vile… U nekim dijelovima na Novu godinu u rano jutro djevojke idu k izvoru i oko njega plešu ličko kolo i pritom jedna djevojka preuzima ulogu kolovođe. Nakon kola djevojke donose doma “mladu” vodu, a uvečer se djevojke ponovo potajice sastanu, razgrnu snijeg oko izvora da bi ujutro mogle zaplesati kolo i pritom prinose darove, u izvor bacaju kruh i druge stvari izgovarajući različite pjesme.
Svaka je prigoda bila dobra za ples; plesalo se na sajmovima, zborovima, svetkovinama, u svatovima, a kad bi momak isprosio djevojku, plesalo je i do stotinu ljudi. Božićna su se kola izvodila i za najžešće zime, bez obzira na visinu snijega. Momci i djevojke bi se sastajali i pri radovima u polju, nakon završenih žetelačkih radova ili u dane kad se “gazio kupus” i spremao u kace, pa bi poslije rada pjevali i plesali. Kolo se plesalo i oko ubijenog vuka kojeg bi donijeli vučari, i tad bi se pjevale vučarske pjesme: “Domaćine od kuće, evo vuka kod kuće…” Kad se plesalo navečer, dolazilo se s bakljama pa se osvijetljeno kolo moglo uočiti iz velikih udaljenosti, što je moralo biti posebno dojmljivo.
Kolo je imalo važnu društvenu ulogu. U kolu su se mladi sastajali, upoznavali, sklapala su se pobratimstva i posestrimstva, odmjeravali su se suparnici, izražavale simpatije, nastajale su ženidbene ponude. Po kolu se znalo koja je djevojka udavača, a koja nije (udavača se hvatala u kolo), gledao se izgled djevojaka, koliko je koja snažna i koliko može izdržati plešući, te koliko bogat nakit nosi. Držalo se da ona koja bi napustila kolo prije kraja nije dovoljno izdržljiva niti zdrava, a momci su najradije uzimali za žene one koje su u kolu ostajale do kraja.
U plesu se pjevanjem, pokretom i gestom smjelo iskazati ono što u svakodnevnom govoru nije bilo dopušteno; suseljanima su se spočitavale mane, nekome se rugalo, kritizirao se neki događaj u selu, razotkrio nečiji nestašluk. Pjevanjem šaljivih stihova mogli su se razotkriti vlastiti osjećaji, spominjali su se svećenici i učitelji, pjevalo se o prirodi, o Velebitu, ljepotama Like, ličkih cura i momaka.
Ličko su kolo prihvatili i susjedni krajevi, prilagodivši ga svom ukusu i navikama, pa se utjecaj ličkog kola osjeća od Novog Vinodolskog do zadarskih otoka. I kolo s otoka Paga slično je po načinu izvođenja i koracima, a slična je i uvodna pjesma koja najavljuje kolo. Najveći i najizrazitiji utjecaj ipak se očituje kod Glamočkog kola poznatog po mnogobrojnim figurama koje su preuzete iz ličkog kola.
Ličko kolo izražava radost življenja, vedrinu duha unatoč teškoćama te iznad svega – duh zajedništva.
Autor: Jadranka Bernik[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
