Riječ uredništva
Jedna od stvarnih i velikih čovjekovih potreba vezana je uz ideal života u miru što podrazumijeva nutarnji i izvanjski te individualni i kolektivni aspekt ovog pojma. Očigledno je koliko na svim planovima nedostaje istinski mir jer je često uspostavljen samo privremeno, krhko i prividno. No, zašto ga je tako teško ostvariti?
Kao i u mnogim drugim slučajevima, problem je subjektivna i površna slika stvari. Mir doživljavamo kao statično i uljuljkano stanje u kojem nas nitko ne uznemirava, u kojem uživamo blagodati i sve se odvija kako očekujemo, u kojem postoji samo vlastiti prostor mira i slobode bez viđenja potpunije slike sebe i drugih. To je vrlo ograničen i labilan mir u koji se volimo pasivno skloniti i kao takav ne može dugo trajati jer vodi stagnaciji i tjeskobi, što je suprotno željenom miru. Stari Grci su jedan od dubljih uzroka ovog stanja nazivali hibris, obijest koja dovodi do oholosti, razuzdanosti, ali i nasilja. To je nekontrolirana snaga koja obuzima čovjeka navodeći ga na djela suprotna njegovoj pravoj prirodi kao i prirodi svega što postoji.
Da bi se izašlo iz ove mreže iskrivljenih težnji, potrebni su svjesni i sigurni koraci prema onom najboljem u nama i oko nas, prema prirodnoj harmoniji koja svojom blagotvornom rukom usklađuje i pomiruje sve što postoji. Ako joj spremno krenemo ususret, povest će nas prema čistoći nadahnjujućeg, poticajnog i stvaralačkog mira.
Sadržaj
Jesu li nutarnji i vanjski mir mogući?
Odsustvo mira obilježje je modernog svijeta i čovjeka. Za mir u svijetu ključan je mir u čovjeku. Za to je potrebno uskladiti misli, osjećaje, riječi i djela te slijediti ono što smatramo ispravnim. Pronalaženju nutarnjeg mira pomaže promatranje Prirode da bismo uvidjeli da je sve stvoreno povezano i dio božanskog plana te da svatko ima svoj put, svoj način postojanja i izražavanja. To uklanja nerazumijevanje i vodi izgradnji mirnog suživota s drugim ljudima i svime stvorenim.
Albert Schweitzer
Albert Schweitzer, liječnik, glazbenik i filozof, svijetli je primjer humanosti u vrijeme bezdušnog kolonijalizma. Napušta uspješnu karijeru u Francuskoj da bi postao liječnikom u afričkoj prašumi gdje je djelovao preko četrdeset godina. Osim liječenja, prosvjećivao je crnačko stanovništvo, borio se protiv rasnih predrasuda i kolonijalizma. Za svoje životno djelo dobio je Nobelovu nagradu za mir 1953. godine. Pokazao je da je moguće vlastitim naporom i požrtvovnošću ostaviti svijet malo boljim i ljepšim nego što smo ga zatekli.
Dogoni
Dogone, narod jugoistočnog Malija koji je stoljećima živio izolirano od ostatka svijeta pomno čuvajući svoje predaje, dugo se smatralo primjerom primitivnog naroda. Istraživanja francuskih istraživača 1930-tih otkrila su posve drukčiju sliku i skrenula pozornost čitave znanstvene javnosti na ovaj mali narod. Njihova kozmogonijska slika svijeta sadrži iznenađujuće poznavanje astronomije! Do danas ostaje nerazriješena zagonetka otkud Dogonima složena astronomska znanja bez teleskopa.
Okapi nije izumro
Okapi u sebi ujedinjuje karakteristike zebre, konja i žirafe, no najbliži mu je srodnik žirafa. Predstavlja svojevrsni živi fosil jer je u istom obliku živio još u periodu miocena. Obitava samotno u teško pristupačnoj prašumi na sjeveroistoku Demokratske Republike Kongo. Čovjekovu prisutnost osjeća čak na tri kilometra udaljenosti pa je teško vidljiva životinja. Ubraja se u ugrožene vrste zbog sječe šuma i krivolova tako da su fotografije iz 2008. odagnale strahove da je istrebljen tijekom dugotrajnog rata u Kongu.
Odrasti uz Pinokija
Dječje priče otvaraju vrata u čudesan svijet pun neobičnih događaja i doživljaja koji ostaju s nama cijeli život i u kojima uvijek pobjeđuje dobro. Jedna od takvih priča je i Pinokio, klasik dječje književnosti talijanskog pisca Carla Collodija, koja govori o nestašnom drvenom lutku koji nakon niza nedaća oživi i postane pravi pristojan dječak. Kroz Pinokijeve zgode Collodi je nastojao potaknuti djecu da istražuju život i usvajaju životne vrijednosti. Pinokio je jedno od najprevedenijih djela talijanske književnosti.
Nema mira
bez razumijevanja.Izreka iz Senegala
