Jedan od najvažnijih ključeva edukacije s kojim smo se puno puta susreli je primjer. Nema dvojbe koliko su nam tijekom školovanja primjeri pomogli u lakšem usvajanju i primjeni poduka. Kada smo zaboravljali naučeno gradivo, duboko u našem pamćenju često je ostajao primjer koji bi svojom magnetskom snagom privukao obrise sjećanja i obnovio barem dijelom izgubljena učenja. U djetinjstvu i mladosti kroz odgoj najviše smo učili pomoću primjera koji su osim različitih vještina obuhvaćali i važne suptilne razine buđenja humanih odnosa i načela. Poslije smo, čak i nesvjesno, nastavili tražiti uzore primjerenog života koji bi nam dali sigurnost i jasan poticaj, inspirirajući nas nekim boljim smislom od onog trenutnog koji nam izmiče ili nas sputava… U čemu je ta moć primjera? Očita je u postojanju gotovog modela ili obrasca koji se već toliko puta pokazao dobrim. Izrazita je i u načinu prilaženja nekom problemu gdje nam je nekad važniji sam pristup od postupka rješavanja. A prije svega, nalazi se u potvrđenom iskustvu koje nam netko ponovno oživljava i prenosi, kao i u našoj velikoj potrebi za pravim, autentičnim primjerom… Koliku važnost danas pridajemo povijesnim primjerima? Slušamo o povijesti kao o velikoj učiteljici bogatoj iskustvima dobrih i loših primjera koje rado spominjemo, hvalimo ili kritiziramo, ali ih zasigurno kao čovječanstvo u cjelini nismo usvojili. Zbog toga opet prolazimo suvišne patnje i iznova otkrivamo zaboravljena znanja. U relativno nedavnoj prošlosti imamo veliki primjer renesanse koja je pokazala kolika svježina novih pogleda i procvat nebrojenih djela može nastati upravo učenjem iz prethodnih primjera – oslanjanjem na antičke uzore… Zar to isto nije potrebno i danas, kada se očito ponovno spušta mrak na zdrav razum i istinske osjećaje čovjeka? Možemo li naučiti nešto iz današnjih loših primjera da ih ne bismo tužno ponavljali, zastajući u očaju, te potražiti primjere koji će nam poslužiti kao nadahnuće i putokaz u ostvarenju naših nastojanja?
Filozofija umjetnosti u renesansi
Izbor iz knjige Duh renesanse Isabelle Ohmann i Fernanda Schwarza govori o renesansnoj filozofiji umjetnosti. Duh novog vremena najjasnije se očitovao u vizualnoj umjetnosti, pa se tome pridavala i najveća važnost. Umjetnik kao most između vidljivog i nevidljivog postaje tumač skrivenog. U njegovoj umjetnosti sjedinjuje se estetsko i etičko, a središnje mjesto zauzima Ljepota. Ona omogućuje uzdizanje prema viziji onog božanskog koje preobražava i oplemenjuje.
Oživljavanje renesanse
Svijet u kojem živimo vapi za temeljitom nutarnjom promjenom. Povijesni primjer za to nalazimo u renesansi, filozofskom pokretu koji je od XIV. do XVI. stoljeća korjenito promijenio svijet. To buđenje povijest pripisuje se utjecaju mnogih vanjskih faktora, no poticaj je nesumnjivo došao iznutra. Težnja renesanse bila je vratiti se izvorima, ponovno pronaći dublji smisao života, preporoditi se. To isto je nasušno potrebno današnjem svijetu i polazište je za preporod čovjeka i svijeta.
Michelangelo Buonarroti
Michelangelo Buonarroti, renesansni slikar, kipar i arhitekt, jedan je od najsvestranijih i najupečatljivijih umjetnika svih vremena. Pohađao je neoplatoničku firentinsku Akademiju gdje su ga poučavali najveći filozofi toga doba. Uz njihovu pomoć te posredstvom bogate umjetničke zbirke i knjižnice Medicija, stekao je široko znanje i duboke uvide. Njegova su izvanredna djela spoj inspiracije, spoznaje i tehnike, a njihova svježina i jednostavnost odražavaju izvore neprolazne ljepote.
Sloboda od briga i smiren um
U pismu svojim prijateljima i učenicima Marsilio Ficino, voditelj firentinske Akademije, filozofiju kao traganje za istinom uspoređuje s lovom, a one koji predano tragaju za istinom s lovačkim psima. Ficino im savjetuje da žive spokojno u sadašnjosti i da ne dopuste da svakidašnje zemaljske brige budu prepreka njihovom duhovnom stremljenju.
Jezik ptica
Ptice su u predajama različitih naroda božanski glasnici i simbol duše, a praćenjem njihova leta nekada se proricala budućnost. Njihovo pjevanje i cvrkutanje jezik je kojim međusobno komuniciraju. Pjev im posjeduje muzičku strukturu koja je ljudskom uhu neuhvatljiva. Moguće je da se međusobno pozdravljaju, pjevaju zajedno iz zadovoljstva, iskazuju zahvalnost izlazećem Suncu, no iako je na tu temu provedeno više istraživanja, mnogo toga ostaje nepoznanica.
Za savjet pitaj onoga tko se dobro ispravlja.
Leonardo da Vinci
