Nova se godina polako odmata Zemljinim napredovanjem u njezinom godišnjem obilasku oko Sunca. Prevrtljiva veljača još važe između zime i proljeća, ali nagovještaji proljeća već su tu! Sve više svjetla, rezak zrak u kojem se sluti dah novog života koji se polako pokreće ispod ledenog pokrova, proljetnice koje se pomaljaju između suhog lišća i ostataka snijega, prve pjevice koje dozivaju proljeće… Uskoro će cijela priroda krenuti iznova, a prije nego krene, valja ispratiti zimu.
Stari su je Kelti ispraćali početkom veljače praznikom Imbolc, koji je padao točno između zimskog solsticija i proljetnog ekvinocija, kada su vatrama i bakljama pozdravljali povratak svjetla i buđenje prirode, što je kasnije u kršćanstvu pretvoreno u blagdan Svijećnice. U grčko-rimskom svijetu prelazak iz zime u proljeće, iz mraka u svjetlo, obilježavalo se slavljima posvećenim Dionizu ili Bakhu (bakanalije) i Saturnu (saturnalije). Dio tog “prijelaza” bilo je i čišćenje od svega tamnog i tjeskobnog nakupljenog tijekom zime u čovjekovoj nutrini, pa su ta slavlja služila katarzi i purifikaciji i bila su povezana s nutarnjim obnavljanjem.
Tragove te prastare tradicije nalazimo u današnjim pokladnim običajima, u karnevalu, svojevrsnom urbanom folkloru u kojem šarene povorke plešu i pjevaju pod maskama i tako uz veselje i smijeh razbijaju sve što je zima okovala u svom zagrljaju, da bi na završetku sve ono staro i suvišno, simbolizirano slamnatom lutkom, spalili na lomači i oslobodili prostor za dolazak novog.
Novo, proljetno doba, prema grčkom mitu stiže s Apolonom, Sjajnim, bogom svjetlosti, bistrine i čistoće, koji se sa svojom lirom kao instrumentom harmonije nakon zime vraćao u središte svijeta, Delfe, uz radosno sudjelovanje cijele ponovno oživljene prirode…
Ususret preporodu prirode čiji smo dio, rasteretimo se od svega suvišnog, oslobodimo se okova i oklopa, iziđimo iz vlastitih utvrda, izgradimo mostove i veze prema drugim ljudima i tako obnovljeni, puni dobre nade, hodimo prema Suncu visokom.
Magični svijet Kelta
Kelti nikada nisu stvorili državu, a na vrhuncu razvoja razgranali su se od Irske do Turske. Antički susjedi doživljavali su ih kao neprijatelje i barbare, ali tragovi koje su ostavili kao i zapisi njihovih suvremenika, otkrivaju nam danas drukčiju sliku. Predmeti ukrašeni gustom ornamentikom uvode nas u njihov svijet bogat simbolima, svijet u kojem su pjesnici i proroci uz svećenike bili stupovi društva i čuvari dubokih znanja, oko čega je isprepleteno mnoštvo priča i legendi između sna i jave.
Arhita iz Taranta – filozof i vladar
Platonov suvremenik, grčki filozof i vladar, Arhita iz IV. st. pr. Kr. predstavnik je pitagorejske filozofske škole i karika je u lancu prijenosa pitagorejskog učenja sve do renesanse. Ostvario je značajan doprinos na područjima aritmetike, geometrije, mehanike, fizike i glazbe. Matematiku povezuje s etikom i politikom pomoću umijeća mjerenja, antičkog ideala povezanog s vrlinom umjerenosti. Arhita je poslužio Platonu kao uzor vladara filozofa koji u njegovoj Državi ostvaruje ideal pravednosti.
Platonova tijela
Platonova tijela ili poliedri geometrijska su tijela omeđena pravilnim ili “idealnim” poligonima, odnosno mnogokutima jednakih stranica i jednakih kuteva. Pravilni poliedri bili su poznati i korišteni i prije Platonova vremena, a ime su dobili po Platonu jer ih on razmatra u Timeju gdje iznosi da je svaki od četiri osnovna elementa, Zemlja, Zrak, Vatra i Voda, povezan s jednim geometrijskim tijelom. Pravilni poliedri nalaze se u kosturima nekih jednakostaničnih organizama, u kristalnim rešetkama minerala te u složenim makrostrukturama kao što je Sunčev sustav i zato su predmet zanimanja znanstvenika.
Tvrđava – Meša Selimović
Selimovićev misaoni roman Tvrđava svojevrstan je nastavak djela Derviš i smrt. Tvrđava ovdje simbolizira pojedinca zatvorenog u sebe, ali i nedodirljivu vlast pred kojom se čovjek zatvara u tvrđavu te težnju za izlaskom iz tvrđave, oslobođenjem. Radnja romana smještena je u XVII. stoljeće, no nadilazi okvire vremena i prostora jer se bavi vječnim pitanjem smisla života, slobode, zla… Glavni je lik ratni povratnik koji, potresen ratnim bezumljem, započinje novi život koji je ništa manje surova borba od samog rata. Pokušava se osloboditi iz tog začaranog kruga, a izlaz pronalazi u ljubavi koja je ipak jača od svega.
Asseria
Asseria je jedno od najvažnijih liburnskih i kasnije rimskih naselja na zadarskom području. O prosperitetu grada svjedoče bedemi i gradska vrata te kamenoklesarski radovi od kojih su najdojmljiviji cilindrični nadgrobni spomenici – liburnski cipusi. Raspadom Rimskog Carstva ovaj nekoć velebni grad propada te je u VII. st. gotovo u potpunosti napušten. No, teško je pretpostaviti što se sve krije pod ruševinama, unutar megalitskih obrambenih zidina jer je Asseria još uvijek tek djelomično istražena.
Filozofski aktivizam
Mnogi osjećaju potrebu za poduzimanjem konkretnih koraka da bi budući naraštaji imali bolje mjesto za život. Nerijetko se događa da neka humanitarna akcija promaši svoju svrhu. Iskustvo pokazuje da je rješenje poučiti ljude da sami traže rješenja, da budu neovisni o tuđoj pomoći, što je i jedino dugoročno rješenje. Za najbolje rezultate treba početi od korijena i povezati aktivizam s filozofijom jer su problemi obično dublje prirode.
Istrgnuti korijeni što ponovno rastu,
to su drevne stvari koje se opet pojavljuju, to su skrivene istine koje se otkrivaju,
to je nova svjetlost koja se,
usprkos dugoj noći,
pojavljuje na obzorju.Giordano Bruno
