Kako pronaći smisao života?
Svačiji život je jedinstven i neponovljiv, svatko ima svoja životna iskušenja i zato se traganje za smislom ne može svesti na recept koji bi vrijedio za sve ljude. Frankl to uspoređuje s pitanjem koji je šahovski potez najbolji na svijetu. Ne postoji najbolji potez, to ovisi o situaciji na šahovskoj ploči i osobnosti protivnika. Isto vrijedi i za ljudsko postojanje. Zato ne možemo drugim ljudima propisivati smisao njihovog života i kako bi trebali živjeti.
No, ono što vrijedi za sve ljude jest da odgovor na pitanje o smislu ne dolazi iz psihofizičkog dijela čovjeka. On nije proizvod subjektivnih želja, prolaznih mišljenja i odluka. Smisao se ne izmišlja, nego otkriva, a u tome čovjeka vodi njegova savjest. Savjest je organ smisla, kaže Frankl, ona nas usmjerava i govori što je istinski vrijedno. No, savjest nije monolog sa samim sobom, svojim željama, nadama, očekivanjima, savjest je dijalog s najuzvišenijim dijelom čovjeka. To je glas univerzalnog zakona života, Logosa, koji progovara kroz duhovnu dimenziju čovjeka. Zato je glas savjesti uvijek samo jedan. Ne postoji konflikt savjesti, postoji samo konflikt savjesti i naših želja jer nam se ne sviđa što nam ona govori.
Poslušati glas savjesti jedini je način da čovjek s odgovornošću koristi svoju slobodu. Ali i pred savješću je čovjek slobodan jer uvijek ima slobodu izbora da je posluša ili ne posluša.
Kako pronaći smisao života? Nije na čovjeku da postavlja pitanja o smislu života, odgovara Frankl, nego obrnuto, čovjek treba odgovoriti na pitanja koja mu vlastiti život postavlja. Mi možemo imati različite snove i fantazije, zacrtati si kojekakve ciljeve i to proglasiti svojim životnim smislom. No, život nama postavlja pitanja kroz različite životne izazove koji nas vode ka otkrivanju smisla, a o našim odgovorima ovisi hoćemo li ga pronaći.
Nije na čovjeku da postavlja pitanja o smislu života, nego obrnuto, čovjek treba odgovoriti na pitanja koja mu vlastiti život postavlja.
Odgovor životu uvijek je odgovor djelovanjem. Ne leži u lijepim željama i namjerama, nego u načinu kako živimo svoj svakodnevni život, kako djelujemo u konkretnim životnim situacijama. Život ima karakter zadatka, a egzistencija karakter odgovora, kaže Frankl. Navodi tri tipa životnih situacija koje nas vode ka otkrivanju smisla:
- ostvarivanjem nekog djela, dakle, onime što činimo, koje vrijednosti živimo, kakve tragove ostavljamo iza sebe. O tome ovisi koja životna iskustva stječemo i koliko imamo priliku rasti kao ljudsko biće.
- doživljajem nečega, onime što osjećamo. Kroz uzvišeni doživljaj ljepote, dobrote, kroz osjećaje ljubavi, vrline, osjećanje drugog čovjeka i drugih živih bića uzdižemo se iznad prolaznosti približavajući se istinskoj vrijednosti života.
- odgovorom na životne probleme i neizbježnu patnju.
Smisao patnje
Čovjeku je najteže shvatiti zašto je život povezan s patnjom, no odgovor na to pitanje nas nadilazi i nedohvatljiv je našem razumu. Ne treba tražiti smisao patnje, kaže Frankl, nego shvatiti da smisao postoji unatoč patnji.
… Jedinstveni ljudski potencijal je preobražaj osobne tragedije u pobjedu. Kada više nismo u stanju promijeniti situaciju, nalazimo se pred izazovom da promijenimo sebe.
U načinu podnošenja patnje, kako nosi svoj teret, čovjek ima priliku promijeniti se kao ljudsko biće. Jedinstveni ljudski potencijal je preobražaj osobne tragedije u pobjedu. Kada više nismo u stanju promijeniti situaciju, nalazimo se pred izazovom da promijenimo sebe.
Frankl govori o tragičnoj trijadi ljudskog života koju čine životne teškoće, osjećaj krivnje, prolaznost i smrt, neizbježne situacije koje izazivaju patnju. No, ljudski potencijal uvijek omogućava da se patnja pretvori u ljudsko postignuće.
Životne teškoće su neminovnost pa problem nije u tome što postoje, nego što dozvoljavamo da nas emocionalno i mentalno zarobljavaju i tako sami sebe sprječavamo u pronalaženju rješenja. Ni jedna od njih nije uzaludna i iz svake možemo izaći kao pobjednici ako te situacije iskoristimo za stjecanje korisnog iskustva koje će dovesti do boljeg razumijevanja života. Ne znači da ćemo ih sve uspješno riješiti, ali i neuspjeh donosi iskustvo koje možemo iskoristiti u sljedećim sličnim situacijama. Svaka životna teškoća je prilika da nadiđemo vlastita ograničenja i rastemo kao ljudsko biće.
Krivnja je razoran osjećaj koji crpi životnu energiju i rađa osjećaj nemoći jer ne možemo vratiti vrijeme kako bismo ispravili svoje postupke. No, već sama činjenica da osjećamo krivnju govori da smo shvatili svoje pogreške. Iz osjećaja krivnje treba stvoriti priliku da se čovjek promijeni nabolje, kaže Frankl. To znači shvatiti da nam život daruje pouku i umjesto da se iscrpljujemo u samooptuživanju, smislenije je tu energiju iskoristiti za promjenu samih sebe kako ne bismo ponavljali greške.
Prolaznost i smrt su zakoni života, svako živo biće će umrijeti i sve što postoji jednom će nestati. No, to je ujedno i podsjetnik da najbolje što možemo iskoristimo svaki trenutak života. Svakog trenutka umiremo jer je svaki trenutak života neponovljiv i nepovratno izgubljen ako nije smisleno iskorišten. Besmisleno je patiti zbog nepromjenjivih zakona života, više nas trebaju brinuti propušteni trenuci.
Mudrost srca
Bezgranični smisao ograničenom biću nije dohvatljiv. To se znanje dobiva mudrošću i to mudrošću srca.
Mudrost srca ne ovisi o broju pročitanih knjiga ni o količini zapamćenih informacija, do nje se ne dolazi jednim postupkom, jednom odlukom. To je cjeloživotno putovanje koje zahtijeva trajno i svjesno savladavanje životnih iskušenja i nadilaženje vlastitih ograničenja, približavajući se tako korak po korak shvaćanju smisla života. Glavna zapreka na tom putu je egoizam i zaokupljenost sobom.
Biti čovjek uvijek upućuje i usmjereno je na nešto drugo ili nekog drugog osim sebe. Što čovjek više zaboravi samog sebe predajući se služenju nekom cilju, to je više čovjek i to se više ostvaruje.
Što osoba više teži samoostvarenju, to će ga više promašiti… Što je čovjek više cilj sam sebi, to je udaljeniji od ostvarenja tog cilja.
Zato Frankl ističe sposobnost koju posjeduje samo čovjek, a to je samotranscendencija, zaborav samog sebe, odmicanje od svojih želja i potreba i posvećivanje nekome ili nečemu izvan sebe u ime ljubavi, ideala, nečega što nije osobna korist.
Biti čovjek uvijek upućuje i usmjereno je na nešto drugo ili nekog drugog osim sebe. Što čovjek više zaboravi samog sebe predajući se služenju nekom cilju, to je više čovjek i to se više ostvaruje.
Rimski filozof Plotin govorio je da ljudska duša ima dva poticaja i dva smjera kretanja, padajući i uzdižući. Padajući poticaj usmjerava je prema dolje, prema prolaznim vrijednostima. Tada smo zaokupljeni sobom i svojim svakodnevnim problemima, slijepi za sve ostalo. Uzdižući je okreće prema gore, prema vječnosti i trajnim vrijednostima. Gledajući u njih i hraneći njima dušu, čovjek počinje shvaćati istinsku vrijednost života. Tada nam sve naše svakodnevne uobičajene preokupacije postaju manje važne, puno toga u našim životima suvišno, a jedino važno postaje da život ne proživimo uzalud.
Humana ljudska bića jesu, a vjerojatno će i uvijek biti u manjini. No, upravo ta činjenica svakog od nas poziva da se pridruži toj manjini, kaže Frankl. Svi bismo željeli da ovaj svijet bude humaniji, pravedniji, bolji, no koliko smo svjesni da promjena počinje s nama i da upravo ovo nastojanje daje smisao našem životu?
Čovjek u svakom trenutku mora odlučivati što će biti spomenik njegovom postojanju. Sve ovisi o našoj slobodnoj volji, izborima koje činimo i odgovornosti koju osjećamo prema životu.
Svi citati preuzeti su iz knjiga Viktora Frankla: Nečujan vapaj za smislom, Bog kojeg nismo svjesni, Patnja zbog besmislenog života, Čovjekovo traganje za smislom, Liječnik i duša
Autor: Marijana Starčević Vukajlović
