Ima li život smisao?
Ne tako davno, ovo se pitanje smatralo znakom psihičke labilnosti, simptomom neuroze. Čovjek koji se počne pitati o smislu života ili je bolestan, ili na pragu ozbiljne bolesti, govorio je Sigmund Freud. Kada se bolest otkloni, smisao će se pokazati sam od sebe. Zdrav čovjek ima neke ciljeve ispred sebe i zna zašto živi pa su pitanja o smislu života samo znak nesposobnosti nošenja sa životnim poteškoćama i obrambeni mehanizam.
Prvi koji se usprotivio ovakvim stavovima bio je Viktor Frankl. U fokus stavlja važnost postavljanja pitanja o smislu života i pronalaženja odgovora na to pitanje. Glavna poruka koju je prenosio kroz svoje cjelokupno profesionalno djelovanje bila je da život uvijek ima smisao, a pronaći taj smisao temeljna je ljudska potreba i uvjet psihičkog zdravlja čovjeka. Pitanje “Zašto živim?” prirodno je ljudsko pitanje i osobina humane čovjekove prirode. Ni jedna životinja ga ne postavlja, ono pripada samo čovjeku. U jednom svom tekstu napisao je: “Ja smatram da je traženje smisla života prije dokaz ljudskosti, nego izraz duševne bolesti. Čovjek ne mora biti neurotična osoba da bi ga zanimalo pitanje smisla života, ali zato treba biti istinsko ljudsko biće.”
Treba reći da se ideje koje je Frankl promovirao kroz svoj profesionalni rad ne mogu svesti samo na područje psihoterapije i medicine. Suvremenim riječima govorio je o univerzalnim idejama i vrijednostima koje su kroz povijest bile prisutne u različitim filozofskim učenjima, a koja su čovjeku govorila o smislu ljudskog života i kako ga ostvariti.
Viktor Frankl je rođen 1905. godine u židovskoj obitelji, a već prije Drugog svjetskog rata bio je priznati liječnik, neurolog i psihijatar, voditelj bečke klinike za neurologiju. Unatoč tome, zarobljen je i deportiran u koncentracijski logor. Sljedeće tri godine, sve do oslobođenja, u nekoliko logora, između ostalog i u zloglasnom Auschwitzu, upoznaje sav užas nacizma. Nakon oslobođenja saznaje da mu je u logorima ubijena gotovo cijela obitelj, kao i brojni prijatelji.
Unatoč svemu proživljenom, nije izgubio vjeru u postojanje humanosti u čovjeku. Po izlasku iz logora vraća se svojoj liječničkoj profesiji i posvećuje život pomaganju drugima. Osniva logoterapiju, psihoterapeutsku metodu liječenja smislom, koja ljudima pomaže pronaći smisao životnih situacija u kojima se nalaze. Do kraja života 1997. godine razvija svoju metodu, piše knjige i članke, putuje po svijetu, drži predavanja i produbljuje ideje kojima je posvetio život.
Prva razmišljanja o smislu života zaokupljala su ga još u srednjoškolskoj dobi. Tada je, u dobi od samo šesnaest godina na pučkom učilištu u Beču slušao predavanja iz psihologije i sam održao predavanje pod nazivom “Smisao života”. U logoru, promatrajući ponašanja kako čuvara tako i logoraša, postavlja si pitanja o motivima njihovih postupaka i nalazi potvrdu svojih stavova o važnosti posjedovanja znanja o smislu. Pitanja možemo sažeti u dva osnovna.
Prvo glasi: zašto su neki ljudi u situaciji ogromne patnje osjećali da je život vrijedan življenja i borili se za preživljenje, a neki su odustali od života pa si ga čak i sami oduzeli? Zaključuje da su preživljavali oni koji su imali neki smisao koji ih je održavao na životu. Taj smisao mogao je biti neka vizija budućnosti, znanje da ih netko čeka, neki nedosanjani san i ciljevi koje još treba ispuniti, vjera u oslobođenje ili neko bolje sutra pa čak i svjedočenje o patnji nakon rata. Oni koji su izgubili smisao, jednostavno bi se ugasili, ubrzo bi se razboljeli i umrli. Frankl zaključuje citirajući Nietzschea: “Onaj koji zna zašto svoga života, može se nositi s gotovo svakim kako.”
Čovjek može sačuvati duhovnu slobodu, neovisnost uma čak i u tako strašnim uvjetima logoraškog života.
Drugo pitanje na koje je tražio odgovor bilo je: zašto su neki ljudi i u tako strašnim uvjetima sačuvali humanost i ostali ljudi, a drugi se spustili na nivo zvijeri? Nisu svi čuvari bili okrutni i nisu svi logoraši bili isti, neki su otimali drugima, a drugi su tješili i hrabrili druge i dijelili s njima zadnji komad kruha. Frankl zaključuje: čovjek posjeduje unutarnju slobodu i samo o njemu ovisi kako će djelovati. Ne određuju nas okolnosti u kojima živimo, nego mi sami sebe.
Čovjek može sačuvati duhovnu slobodu, neovisnost uma čak i u tako strašnim uvjetima logoraškog života.
Tri temeljne ideje
Tri temeljne ideje koje Frankl zastupa su filozofske ideje koje određuju naš odnos prema životu, ovisno o tome koliko ih razumijemo i prihvaćamo.
1. Postoji smisao života – život nije niz slučajnosti i čovjek nije bespomoćna igračka sudbine. Postoji smisao života koji svaki čovjek može i treba ostvariti.
2. Postoji volja za smislom – čovjekova iskonska potreba je da živi svrhovito, da posjeduje vrijednosti i ideale za koje osjeća da je vrijedno živjeti.
3. Postoji sloboda volje – uvijek postoji unutarnja sloboda kojom biramo svoje djelovanje. Ništa nas ne uvjetuje osim naše vlastite slobodne volje kojom donosimo odluke.
Viktor Emil Frankl (1905. – 1997.) – neurolog, psihijatar, utemeljitelj logoterapije i egzistencijalne analize.
1. Postoji smisao života
Život uvijek ima smisao, tvrdi Frankl, a izvor čovjekovih problema nije u nepostojanju smisla, nego što taj smisao često ne vidi. Ne vidi ga jer odgovor na pitanje o smislu dolazi iz dijela čovjeka kojeg Frankl naziva “noološka dimenzija”, a ona je čovjekovoj refleksiji nedostupna. Riječ “noološka” izvedena je iz grčke riječi nous koja se prevodi kao duh koji dohvaća duhovnu dimenziju postojanja. Ovime se Frankl nastavlja na starogrčku podjelu čovjeka na tri dijela: soma ili tijelo, psyche ili duša i nous ili duh. Čovjek je jedinstvo ove tri dimenzije i tek ovo trojstvo čini potpunog čovjeka.
Čovjek je duhovno središte oko kojeg se okuplja sve psihofizičko… tijelo i duša mogu tvoriti jedinstvo, neko psihofizičko jedinstvo, ali takvo jedinstvo nikada ne predstavlja čovjekovu sveukupnost… Cjelokupnom čovjeku pripada još i duhovno i to kao njegovo najspecifičnije.
Čovjek je duhovno središte oko kojeg se okuplja sve psihofizičko… tijelo i duša mogu tvoriti jedinstvo, neko psihofizičko jedinstvo, ali takvo jedinstvo nikada ne predstavlja čovjekovu sveukupnost…
Ne postoji samo nagonsko nesvjesno, postoji i duhovno nesvjesno, kaže Frankl. Kao što životinja ne može shvatiti svijet ljudi, tako ni čovjek ne može shvatiti svijet duha, ali on postoji neovisno o sposobnosti čovjeka da ga osvijesti. No, kako onda doći do odgovora o smislu života ako je on u nedohvatljivoj duhovnoj dimenziji i pripada noološkom dijelu čovjeka?
Život je kao film, odgovara Frankl, niz sličica koje svaka za sebe imaju smisao i značenje, ali teško je shvatiti konačni smisao dok film traje. U potpunosti ga možemo razumjeti tek na kraju, kada sve sličice povežemo u smisleno jedinstvo. Isto je sa životom. Svaka pojedina životna situacija ima svoj smisao i zajedno, kao mozaik, čine cjelovitu sliku našeg života. Put do razumijevanja konačnog smisla je razumijevanje smisla svake pojedine životne situacije. Drugim riječima, umjesto da nas zarobe različiti životni problemi, trebamo se zapitati koji je njihov smisao, što nam život govori, što trebamo naučiti. Tako se korak po korak približavamo boljem razumijevanju života i boljim odgovorima na životne situacije, do konačnog kraja i konačnih odgovora.
2. Postoji volja za smislom
Htio on to ili ne, bio on toga svjestan ili ne, čovjek vjeruje u smisao sve dok diše. Čak i samoubojica vjeruje u neki smisao – smisao umiranja.
U svakom čovjeku postoji vjera da smisao postoji i volja da ga otkrije i ispuni. Vjera u smisao nije vjera u nekog određenog boga, neko natprirodno biće koje upravlja našim sudbinama. To je duboka unutarnja potreba svakog čovjeka da mu život bude svrhovit. Zato je temeljna motivacijska snaga u čovjeku unutarnji pokretač koji nam daje energiju da činimo ono u čemu vidimo smisao i ustrajnost da ne odustajemo ni u teškim trenucima.
Čovjek je uvjetovan biološki, psihološki ili sociološki, ali njegova ljudskost je izvan toga. Snagom svoje slobode uvijek se može otrgnuti uvjetovanosti…
Frankl je naziva primarnom ljudskom potrebom jer je iznad svih drugih potreba i neovisna o njihovom zadovoljenju. Čovjek je u stanju odreći se svega, pa i samog života, za svoja uvjerenja, ideale, drugog čovjeka. Ukoliko ta potreba nije zadovoljena, razvija se neuroza koju Frankl naziva noogenom. Za razliku od psihogenih neuroza čiji je izvor u psihi čovjeka, nerazriješenim emocionalnim konfliktima i nesposobnosti nošenja sa životnim problemima, noogena neuroza posljedica je frustrirane volje za smislom, sumnje da smisao postoji. Manifestira se kao neurotična trijada: potištenost, koja može dovesti do samoubojstva, agresivnost i ovisnost kao bijeg od života.
3. Postoji sloboda volje
Bez obzira na uvjete u kojima živi, čovjek uvijek ima slobodnu volju da bira vrijednosti kojima posvećuje život i zato samo o njemu ovisi hoće li ili neće njegov život imati smisao. Postoje životne situacije koje ne možemo izbjeći ili promijeniti, ali uvijek imamo slobodu izabrati svoj odnos prema njima. Ne postoje izvanjska ograničenja koja nas u tome sprječavaju, ograničenja su u nama.
Biti čovjek znači stalno se suočavati sa situacijama koje su istodobno i zadatak i dar. One nam “zadaju” izvršenje njihova smisla i istodobno nam “daruju” mogućnost da tim izvršenjem smisla i sami sebe ostvarimo.
Čovjek je uvjetovan biološki, psihološki ili sociološki, ali njegova ljudskost je izvan toga. Snagom svoje slobode uvijek se može otrgnuti uvjetovanosti.
Čovjek je samoodrediv, sam sebe određuje time što popušta uvjetima ili im se odupire. On odlučuje što će biti njegovo postojanje.
Egzistencijalna praznina
Veliki je problem što sve više ljudi pati od nedostatka smisla. U ljudima vlada egzistencijalna praznina, govori Frankl, unutarnja praznina koja nastaje zbog nedostatka istinski vrijednih ciljeva kojima se posvećuje život. Istovremeno, ona je i uzrok nesposobnosti pronalaženja smisla jer je čovjek nastoji ispuniti ispraznim sadržajima i aktivnostima koji samo pojačavaju osjećaj besmisla. Praznina se ne može ispuniti prazninom.
Današnje društvo zaista zadovoljava svaku potrebu osim jedne: potrebu za smislom. Osjećaj besmislenosti, egzistencijalna praznina u tolikom je porastu da se zaista može nazvati masovnom neurozom. …Danas ima sve više ljudi koji imaju sve životne uvjete, ali ne vide smisao za koji bi živjeli… Ljudi imaju od čega živjeti, ali nemaju za što.
Egzistencijalna praznina manifestira se kao stanje dosade ili, suprotno, u ubrzanom tempu života za kojeg Frankl kaže da je “uzaludan pokušaj izlječenja egzistencijalne praznine. Što je čovjeku životni cilj manje poznat, to se ubrzanije vrti na svojoj životnoj putanji.”
Govoreći prije svega o ljudima zapadne civilizacije, uzrok sve veće raširenosti egzistencijalne praznine Frankl vidi u oslobođenju suvremenog čovjeka od uvjetovanosti, prisile da živi na određen način i nesposobnosti da tu slobodu odgovorno koristi. Čovjek se oslobodio od prisile nagona koji su mu ranije bili potrebni u borbi za goli opstanak i koji su definirali životne ciljeve. Prosječni čovjek danas živi sigurno, njegove elementarne potrebe su zadovoljene i slobodan je u izboru životnih prioriteta. Isto tako, suvremeni se čovjek oslobodio prisile tradicije i tradicionalnog vrijednosnog sustava koji mu je nametao određeni način života, no tako je izgubio i jasne kriterije vrijednosti koje su ga usmjeravale u životnim odlukama. Dobio je slobodu, ali izgubio je jasnoću kako treba živjeti.
Sloboda zahtijeva odgovornost, inače se pretvara u anarhiju. Suočenje s egzistencijalnom prazninom zahtijeva suočenje sa samim sobom, promišljanje o vlastitom životu, preispitivanje životnih ciljeva i unutarnju promjenu. No, današnjem je čovjeku lakše odustati od slobode, nego preuzeti odgovornost za vlastiti život i otkrivati vrijednosti za koje vrijedi živjeti. Umjesto da slobodnom voljom svjesno i odgovorno bira životne ciljeve, prepušta se konformizmu – živi onako kako žive drugi, ili totalitarizmu – živi onako kako određuju i žele drugi.
Odgovornost prema životu
Što znači biti odgovoran prema životu? Prije svega, shvatiti da je život zadatak. Nismo rođeni da živimo od danas do sutra, rođeni smo da se ostvarimo kao ljudska bića. Taj je cilj za sve ljude isti, ali ostvaruje se kroz različite zadatke, različite životne situacije. Svaka ima smisao, svaka nešto zahtijeva od nas, svaka predstavlja izazov našoj humanoj prirodi. Ovisno o tome kako odgovaramo na te izazove, kojim vrijednostima težimo i koje humane osobine izražavamo, približavamo se ili udaljavamo od cilja ostvarenja sebe.
Biti čovjek znači stalno se suočavati sa situacijama koje su istodobno i zadatak i dar. One nam “zadaju” izvršenje njihova smisla i istodobno nam “daruju” mogućnost da tim izvršenjem smisla i sami sebe ostvarimo.
Biti odgovoran prema životu znači shvatiti da je svaka životna situacija neponovljiva i zato, kako kaže Frankl, ima Kairos kvalitetu. Drugim riječima, svaka je životna situacija prilika koju nam život pruža da ispunimo svoj zadatak. Ukoliko je ne iskoristimo, prilika je zauvijek propuštena, ali ako je iskoristimo, stečeno iskustvo ostaje zauvijek zapisano u našoj prošlosti i više nam ga nitko ne može oduzeti.
Odgovornost čovjeka je nešto strašno, ali u isto vrijeme i nešto divno. Zastrašujuće je da je svaka odluka, od najmanje do najveće, odluka zauvijek i da u svakom trenutku ili iskoristimo ili potrošimo tu priliku. …No, to je ujedno i divna spoznaja da je moja budućnost u svakom trenutku ovisna o mojoj odluci. To što spoznam u tom trenutku i što dozovem u život, postaje stvarnost zaštićena od prolaznosti i propadanja.
Autor: Marijana Starčević Vukajlović
